Review article

Povijesni razvoj crkvene skrbi za bolesnike

Ante Komadina ; TKI, Mostar

Abstract

Razvoj crkvene skrbi za bolesnike polazi od naloga što ga
je Crkva dobila od Gospodina: Ozdravljajte bolesnike u gradu u
koji uđete i navješćujte im Radosnu vijest o blizini kraljevstva
Božjega! (usp. Lk 10,9). Tri temeljne zadaće obilježavaju narav
Crkve: naviještanje riječi Božje (kerygma-martyria); slavljenje
svetih sakramenata, posebice Euharistije (leiturgia); djelotvorna
ljubav, odnosno služenje ljubavi (diakonia). Sredinom 4. st. u
Egiptu su se u samostanima počele prakticirati djelatnosti koje su
izrasle u tijelo zvano diaconia, koje su se proširile na cijelu Crkvu,
što potvrđuju mnogi oci. Poslije Milanskoga edikta karitativni
je rad dobio još veći zamah. Ovisno o potrebama otvarane su
karitativne ustanove (Nosokomeion, Brefotrofio i Orfanotrfio,
Gerontokomio, Ptokotrofio, Xenodokéion). Dugo su monasi bili
glavni protagonisti skrbi Crkve za bolesnike. Prema dekretima
Karla Velikog svaki je biskup trebao izgraditi hospicij.
Srednji je vijek iznjedrio viteške redove koji se brinu za
bolesnike i bolnice: Ivanovci, današnji Maltežani; Bolnički red
sv. Lazara; Teutonski viteški red; Templari; Bolničari sv. Antuna
Pustinjaka. Nastaju bratovštine i redovničke zajednice za brigu
bolesnika, posebno u vrijeme pandemija bubonske kuge, gube i
sifilisa. Poslije se javljaju veliki pokretači brige za bolesnike: sv.
Ivan od Boga, sv. Camillo de Lellis i sv. Vinko Paulski, sv. Josip
Cottolengo. Katolička crkva nastavlja i danas skrbiti za bolesnike
u vlastitim karitativnim ustanovama ili u suradnji s državnim
strukturama, ne samo u zemljama kršćanskih korijena i kulture,
nego i u zemljama drugih kultura i religija.

Keywords

diakonia; povijest dušobrižništva bolesnika; karitativne ustanove

Hrčak ID:

112234

URI

https://hrcak.srce.hr/112234

Publication date:

17.12.2013.

Article data in other languages: english

Visits: 1.740 *