Original scientific paper

Nikola Modruški i latinski prijevodi Izokratovih Nikoklu i Demoniku: pitanja autorstva, izvora i posvete

Luka Špoljarić ; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska

Abstract

Anonimni prijevodi Izokratovih hortativnih govora Nikoklu i Demoniku koji se nalaze priloženi kao zasebni svežanj MS Corsin. 43.E.3 (127) u Biblioteca dell’Accademia Nazionale dei Lincei e Corsiniana, u rukopisu koji sadrži djela hrvatskog biskupa i intelektualca Nikole Modruškog, više od stotinu godina po¬stavljaju probleme vezane uz pitanja autorstva i posvete. Započinjući od nedavnog istraživanja Antonija Rolla, koji je dokazao da je Nikola ipak učio grčki jezik, ovaj članak nudi odgovore na ta pitanja, te smješta rukopis u kontekst ranijih prijevoda.
Prvo, upućuje se na biskupove interlinearne intervencije u corsinijanskom rukopisu. One su promakle ranijim istraživačima, a predstavljaju ključan dokaz da je riječ o biskupovim vlastitim prijevodima; nisu, naime, posrijedi samo emendacije pisarskih pogrešaka nego i stilske preinake teksta. Analizom rukopisa pokazuje se da je riječ o biskupovu vlastitom primjerku prijevodȃ; oni su, važno je imati na umu, bili izvedeni kao zasebni projekti, pri čemu je Nikoklu bio posvećen neimenovanomu mladom princu.
Nadalje, Nikolini prijevodi govora ovdje su uspoređeni s ranijim njihovim prijevodima. Komparativnom analizom uvodnih paragrafa pokazalo se da se biskup uvelike služio prijevodom Carla Marsuppinija (prilikom rada na Nikoklu)i prijevodom Niccola Loschija (kod prevođenja govora Demoniku). Ta činjenica nije razlog za čuđenje, jer su se i drugi suvremeni prevoditelji oslanjali na ranije prijevode tih dvaju tekstova.
Naposljetku, članak razmatra posvetu Nikolina prijevoda Nikoklu i pitanje identiteta adresata prijevoda. Budući da rukopis ne sadrži naslove tekstova, identitet adresata mora se razaznati iz sadržaja posvetnog pisma. Iz njega je pak jasno da je riječ o vrlo mladu vladaru, koji je tek nedavno došao na vlast, pri čemu posebnu pozornost treba pridati činjenici da Nikola predstavlja Nikokla ne kao kralja Cipra (kao što su ga točno bili imenovali svi raniji prevoditelji), nego kao kralja Sicilije. Čini se da je takva manipulacija trebala učiniti tekst relevantnijim za adresata, politički vezanoga uz Napuljsko Kraljevstvo, kojemu je službeni naziv bio Regnum siciliae. Razmatrajući imena potencijalnih kandidata koji bi odgovarali opisu iz posvetnog pisma a pritom mogli imati kontakte s Modruškim, – poput kalabrijskog vojvode Alfonsa, Costanza Sforze, Iacopa IV. Appianija i Bernardina Frankapana – zaključuje se da je najvjerojatnije posrijedi ipak bio Giovanni della Rovere d’Aragona, nećak pape Siksta IV., vojvoda Arce i Sore u Napuljskom Kraljevstvu, kojeg je kralj Ferrante poradi bliskih veza s papom Sikstom i posinio. Prijevod Nikoklu, koji bismo prema ovoj identifikaciji mogli datirati u razdoblje 1476./1477., kad je Nikola vršio dužnost upravitelja Spoleta, predstavljao bi tako, uz Pogrebni govor za Petra Riarija i obranu crkvene slobode (posvećenu Raffaeleu Sansoniju Riariju), još jedno svjedočanstvo o čvrstim vezama Modruškog s kurijom pape Siksta IV.
Kao prilog članku donosi se prvo izdanje Nikolina prijevoda Nikoklu te novo izdanje prijevoda Demoniku, koji je 1903. priredio, uz mnogo pogrešnih čitanja, Karl Müllner pripisujući ga pritom Niccolu Sagundinu.

Keywords

Izokrat; humanistički prijevodi s grčkog; renesansni Rim; Nikola Modruški; Giovanni della Rovere d’Aragona

Hrčak ID:

138429

URI

https://hrcak.srce.hr/138429

Publication date:

30.4.2015.

Article data in other languages: english

Visits: 2.429 *