Original scientific paper
„Nove žene“ (The new women) i Dioklecijanova palača: feministički prilog funkcionalističkoj recepciji
Josip Vrandečić
; Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, Hrvatska
Abstract
U povijesti recepcije Dioklecijanove palače, koja još čeka svoju intelektualnu povijest (the history of ideas), uočena su dva „recepcijska puta“. Prvi koji je vodio od distanciranoga estetskog divljenja te drugi, intervencionistički, koji je promišljao fizičku intervenciju u njezinu tvar.1 Cilj je ovoga rada onom prvom recepcijskom putu nadodati anglosaksonski, funkcionalistički pravac koji je u modernosti afirmirao svoju sliku palače.2 Ovaj su recepcijski krug začele tri engleske spisateljice Maudy Holbach, Rebecca West i Rose Macaulay. U razdoblju od 1910. do 1953. godine napisale su tri zapažene putopisne knjige u kojima je Split dobio istaknuto mjesto. Ne posjedujemo podatke da su privatno bile bliske; Maudy Holbach knjigu o Dalmaciji završila je 1907., a West i Macaulay svoja su poglavlja o gradu objavile 1941., odnosno 1953. godine. Ipak, dijelile su brojne sličnosti: njihova snažna intuitivna recepcija odaje samopouzdanje „nove žene“ postviktorijanskog doba (The New Woman), koje je Rebeccu West smatralo svojom najistaknutijom heroinom. Engleski povjesničar lijeve orijentacije i njihov suvremenik Eric Hobsbawm ustvrdio je da je tijekom viktorijanske ere došlo do promjene uloge žene ne samo u obitelji, politici i tvornici, nego i do afirmacije njihove senzualnosti u humanističkim znanostima.3 Naše su „nove žene“ ovo feminističko samopoštovanje (self-respect) ugradile u društveni aktivizam koji je britanski kolonijalni pisac i nobelovac Rudyard Kipling u svojoj poemi nazvao „misijom bijelog čovjeka“ (white man’s burden). Moralna obaveza da se pomogne siromašnima, bez obzira željeli to oni ili ne, i da se kolonijalizam predstavi kao intelektualni projekt, trajno je odredila anglosaksonsku svijest. Engleski putopisci isticali su da se oni, za razliku od Nijemaca koji prednjače svojim proučavanjem u arhivima, laboratorijima i radionicama, odlikuju instinktom za proučavanjem ljudi i običaja najzabitnijih zemalja svijeta. Engleske se spisateljice nisu smatrale običnim turistima nego pretečama (pioneers) prosvjete koja za sobom vuče trgovinu i znanje, odnosno budi zemlju iz mrtvila.4 To je recepcijski manifest koji je s jedne strane dijelio Riegla i Niemanna a s druge Holbach, West i Macaulay. Ipak, dok je u prosvjetiteljskoj viziji moderna civilizacija sa svojim normama stajala uzvišeno superiorna nad svojim pretečama, postviktorijanski je romanticizam preispitivao modernosti. Njega su podjednako fascinirala oba stupa zapadne kulture: grčko-rimski klasicizam i kršćansko naslijeđe.5 Njihov feministički i kulturološki sentiment, dio šire liberalne whigovske ideologije mogao se najprimjerenije izraziti funkcionalističkom metodom. „Nove žene“ gledale su Palaču svrhovitim naočalama koje su asimilirale prethodne kanone i tražile one sociokulturne vrijednosti koje integriraju društvo i omogućavaju povijesni napredak. Stapale su klasične ideale elite i demokratske ambicije omeđene miljeom građanske kulture.6 U vječnoj potrazi za svrhovitošću i kontekstom u palači su nazrele funkcionalistički konsenzus. Razgrađivale su klasicistički mit i nametale nova razmišljanja. Rebecca West je u palači tražila izvor kulturnog obrasca po kojem su se u njezino doba Splićani vladali.
Keywords
funkcionalistička percepcija Dioklecijanove palače; Maudy Holbach; Rebecca West; Rose Macaulay
Hrčak ID:
149991
URI
Publication date:
26.10.2015.
Visits: 1.782 *