Uvod
U lapidariju Arheološkog muzeja u Splitu čuva se ulomak počasnoga natpisa iz Salone koji sadržava karijeru Gaja Julija Avita Aleksijana1, osobe od velikog značenja za rimsku dinastiju Severâ (sl.1,2). Objavio ga je Egger2, a naknadno je u današnjem Augsburgu (Augusta Vindelicorum, glavni grad rimske provincije Recije) pronađen Aleksijanov posvetni natpis (AÉ 1962, 241; EDH HD016978): Deo P[atrio] / Soli Ela[gabalo] / G(aius) Iul(ius) Av[itus] / Alexi[anus] /5 soda[lis] / Titia[lis] / leg(atus) Au[g(usti) p(ro) p(raetore)] / prov(inciae) [Raet(iae)] (sl. 4)3. Novo otkriće omogućilo je Radnótiju potvrđivanje i dopunjavanje Eggerovih zaključaka pa je definirao Aleksijanovo ime i po posveti božanstvu (Deus Patrius Sol Elagabalus) i povezao ga s gradom Emesom u Siriji. Ponudio je rekonstrukciju njegove cjelokupne karijere u kojoj je prvu vitešku službu datirao u 200. godinu, ulazak u senatorski ordo u 210., a posljednju funkciju namjesnika Dalmacije u 222. godinu.4 Međutim, predloženu je kronologiju kao i neke službe potpuno odbacio Halfmann i ponudio novu interpretaciju Aleksijanove karijere od trenutka njegova ulaska u Senat.5 Nova kronologija prihvaćena je u kasnijim sintezama i ostali joj autori nisu, osim kronoloških detalja vezanih za prokonzulat u Aziji, ništa osporili.6 Halfmann je velike zasluge s razlogom pripisao Pflaumu koji je u svoja dva rada dokazao da je Gaj Julije Avit Aleksijan zapravo identičan s Julijem Avitom kojega spominje Dion Kasije u svojoj Rimskoj povijesti (79. 30, 2-4): »Meza, sestra auguste Julije, imala je s bivšim konzulom Julijem Avitom dvije kćeri, Soemidu i Mameju, i dvojicu unuka: Avita od Soemide s Varijem Marcelom, sunarodnjakom (i on je bio iz njezine Apameje) koji je bio obnašao dužnosništva, uvršten je u senat i zatim umro, a Basijana od Mameje s Gesijem Marcijanom, također Sirijcem iz grada Arke koji je obnašao neka dužnosništva... Tijekom cijeloga je vremena vladavine sestre Julije bila uz nju, a otkako je ona umrla obitavala je u Emesi. Karakala je naime Avita iz Mezopotamije, nakon što je upravljao Azijom, poslao na Cipar kao prisjednika nekome kockom izabranom kojemu se on pridružio, pa preminuo od starosti i bolesti.«7 On je bio rodom iz grada Emese u Siriji, suprug Julije Meze, sestre Julije Domne koja je bila supruga cara Septimija Severa, i djed budućih careva Elagabala i Aleksandra Severa. Prema tome, nema nikakve sumnje da se solinski i augsburški natpis te navod kod Diona Kasija savršeno nadopunjuju prema čemu je Halfmann (sl. 3) ponudio sljedeću restituciju našega natpisa: C(aio) Iulio [Avito Ale]/xiano [praef(ecto) coh(ortis) Ulp(iae)] / Petraeo[r(um) trib(uno) leg(ionis) ---] / praef(ecto) eq(uitum) [al(ae) --- proc(uratori)] /5 ad anno[nam Augg(ustorum) Ostiis] / c(larissimo) v(iro) prae[t(ori) sodali Titiali] / leg(ato) leg(ionis) III[I Fl(aviae) leg(ato) pr(o) pr(aetore) pro]/vinciae [Raetiae co(n)s(uli) co]/miti Impp(eratorum) [Severi et Anto]/10nini in B[ritannia praef(ecto)] / aliment(orum) [comiti Imp(eratoris)] / Antonin[i in Germania] / praef(ecto) ali[ment(orum) II leg(ato) pr(o) pr(aetore)] / provin[ciae Dalmatiae] /15 procon[suli prov(inciae) Asiae] / praesidi [clementissimo] / M(arcus) Aurel[ius ---] / trib(unus) coh(ortis) [I mil(iariae) Dalmatar(um)(?)] / Anto[ninianae].8
Aleksijanove viteške službe
Halfmann je zaključio da je Aleksijanov prokonzulat u Aziji trajao tijekom 215. odnosno 216. godine što mu je bio ključni oslonac za rekonstrukciju slijeda svih njegovih prethodnih službi.9 Uzme li se u obzir da su dva pretorska položaja, zapovjedništvo nad legijom i jedno namjesništvo obično trajali pet do šest godina vrlo je izgledno kako je Aleksijan funkciju nadzora nad opskrbom grada Rima žitom (annona Augusti) u Ostiji najvjerojatnije obavljao oko 193. godine.10 Prije toga je ostvario uobičajene tri viteške milicije od kojih su na salonitanskom natpisu djelomično sačuvane oznake dviju: prva je bila prefektura neke kohorte Petraeorum, a treća prefektura konjaništva neke ale. Između njih je morala biti upisana oznaka milicije sekunde što je najvjerojatnije bio angustiklavijski tribunat u legiji. Početak karijere, dakle, vezan je uz jednu od šest kohorti Petraeorum koje je osnovao Trajan na prostoru Arabije Petreje.11 Sve su jedinice, osim Treće Ulpia Petraeorum milliaria koja je bila u Kapadokiji, boravile u graničnim područjima Sirije i Palestine te se o njima ne može mnogo pouzdanoga reći.12 Svaka milicija trajala je tri do četiri godine,13 po čemu Aleksijanove tri milicije treba staviti u vrijeme od otprilike 180. do 190. godine. Dakle, vitešku karijeru započeo je u ranim dvadesetim godinama svoga života, negdje pred kraj vladavine Marka Aurelija, u dijelu Carstva odakle je potjecao. Julijevci iz Emese imali su građansko pravo od ranoga 1. stoljeća i afirmirali su se zahvaljujući ženidbi Julije Domne za senatora i budućega cara Septimija Severa oko 180. godine. Njihov utjecaj na kreiranje najviše državne politike u prvim desetljećima 3. stoljeća bio je izvanredno snažan što čini Emesu neusporedivom s bilo kojim drugim gradom toga doba na Bliskom istoku.14
Namjesnici provincija s dvije ili tri legije mogli su predstavljati neposrednu prijetnju carskom autoritetu što je dolazilo do izražaja tijekom kriza kada je njegov utjecaj bio oslabljen i pred mnogim izazovima. To se dogodilo nakon Pertinaksove smrti 193. godine. Didije Julijan zadobio je vlast u Rimu zahvaljujući potkupljivanju pretorijanaca, a njegovi najozbiljniji konkurenti bili su Pescenije Niger u Siriji, Klodije Albin u Britaniji i Septimije Sever u Gornjoj Panoniji.15Upravo je on tada postao rimski car jer je uz njega stalo najmanje 15 legija smještenih u rajnskim i dunavskim provincijama i još tri britanske legije. Profilirao se uski krug ljudi od Severova velikog povjerenja koji su mu pružili ključnu potporu u osvajanju vlasti i na koje se kasnije oslanjao. To su namjesnik Donje Mezije i njegov brat Septimije Geta, namjesnik Britanije Klodije Albin, tribun u legijama Prva Adiutrix i Peta Macedonica u Donjoj Meziji Septimije Kastin i legat legije Prva Italica također u Donjoj Meziji Marije Maksim. Tijekom Severova napredovanja prema Rimu prethodnicu je predvodio Julije Leto koji je kasnije igrao važnu ulogu u ratovima protiv Parta i protiv Klodija Albina. Zapovjednik veksilacija bio je Valerije Valerijan koji je ranije obavio svoje viteške milicije i namjesništvo na Cipru. Po mišljenjima većine znanstvenika upravo je on bio ključna osoba tijekom Severovih građanskih ratova. Čini se da je novom caru potpora bila osigurana i u samom Rimu. Tijekom aprila 193. godine consul suffectus je najvjerojatnije bio Fabije Kilon čija se karijera tijekom Komodove vladavine isprepletala sa Severovom tako da su se očito otprije dobro poznavali.16Gaj Julije Avit Aleksijan, zet carice Julije Domne, pripada istom krugu carevih saveznika. Obavljajući svoju posljednju vitešku službu bio je podređen prefektu anone u Rimu i izravno je kontrolirao iskrcavanje, skladištenje i prijevoz žita u grad. Vrlo je vjerojatno odgovarajućim upravljanjem ovom opskrbom Septimiju Severu olakšao osvajanje prijestolnice 193. godine.17
Ulazak u Senat, zapovjedništvo nad legijom i namjesništvo u Reciji
Odmah nakon preuzimanja vlasti car je neke svoje rođake uzdigao u senatorski rang i to najvjerojatnije pomoću adlectio inter tribunicios.18 Jedan od njih bio je i Aleksijan što je na natpisu iz Salone jasno prema siglama CV (clarissimus vir) i oznakom preture koju je dobio 194. godine. Nastavak retka restituiran je oznakom njegove svećeničke funkcije sodalis Titialis analogno natpisu iz Augsburga19 što znači da je u Rimu bio član senatorskoga kolegija koji je održavao kult diviniziranoga cara Tita.20 Potom je dobio zapovjedništvo nad legijom od čijega je brojčanoga dijela imena na natpisu sačuvano samo III. Zbog raspoloživoga prostora u nastavku sedmoga retka u obzir može doći samo legija Četvrta Flavia (leg(atus) leg(ionis) III[I Fl(aviae)) čiji je logor bio Singidunum u Gornjoj Meziji. Upravo je u ovoj provinciji u obližnjem gradu Viminaciju u aprilu 196. Karakala proglašen carem. Aleksijan je postavljen za namjesnika Recije 196. ili 197. godine kada se Sever vratio s istoka nakon pobjede nad Pescenijem Nigerom i pobjede u Prvom partskom ratu. U međuvremenu se pojačalo njegovo neprijateljstvo s bivšim saveznikom Klodijem Albinom, posebno nakon što je Karakalinim uzdizanjem u rang cezara izgubio svaku nadu da će ga naslijediti. Albin se proglasio carem i sa svojim snagama ušao u Galiju. Nije poznato je li se u operacije protiv njega Aleksijan uključio 196. godine kao legat veksilacije svoje legije pod zapovjedništvom namjesnika Gornje Mezije Fabija Kilona ili godinu poslije kao namjesnik Recije.21 Njegova uprava nad Recijom potvrđena je augsburškim kolosalnim žrtvenikom. Zanimljiv je način oblikovanja posvete emesenskom bogu Elagabalu jer uključuje njegovo ime potvrđeno na nekim natpisima iz palmirske Nazale ('LH'GBL) s novim konceptom Boga Sunca.22
Pratitelj cara Septimija Severa i cara Karakale u ratu u Britaniji
Kraj recijskoga namjesništva i priključnoga konzulata vjerojatno su se dogodili između 198. i 200. godine. Nakog toga Aleksijan je bio pratitelj (comes) careva Septimija Severa i Karakale u jednom ratnom pohodu ([--- co]/miti Impp(eratorum) [Severi et Anto]/nini in B[---]). Egger i Radnóti su povedeni pretpostavkom da Aleksijanova karijera pripada vremenu Aleksandra Severa držali da se radilo o ratu protiv Germana (in b[ello Germ(anico) ---]) odnosno Parta (in b[ello Parth(ico) ---]) misleći na ratove koje je vodio Karakala. Kasnije je Pflaum oštećeni dio nadopunio sa B[ritannia] navodeći popis svih komita od 1. do 3. stoljeća iz kojega proizlazi da sintagma comes imperatoris in bello nije uobičajena. Prijedlozi in odnosno per uvijek se nalaze s imenom zemlje, a bellum se zajedno s comes javlja uvijek bez prijedloga in. Zbog navedenoga je, ističe Halfmann, Pflaumova resitucija izvan svake sumnje ispravna tako da Aleksijanovu pratnju careva u ratu u Britaniji treba datirati između 208. i 211. godine.23 Odmah se nameće pitanje što je bilo s Aleksijanovom karijerom u proteklih osam godina i zašto nije bio na nekom službenom položaju. Njegovo brzo napredovanje između 193. i 198. godine, obilježeno postizanjem senatorskoga ranga, preturom, dvjema pretorskim dužnostima, vojnim zapovjedništvima i konzulatom, nije bilo neobično jer su slične karijere imali i drugi dužnosnici od careva povjerenja. Nakon pobjede nad Klodijem Albinom kod Lugduna 17. februara 197. na čelo Lugdunske Galije postavljen je Flavije Sekundo Filipijan, Galiju Belgiku dobio je Marije Maksim, a Donju Panoniju Klaudije Klaudijan. To su trojica Aleksijanovih pretorskih namjesničkih kolega koji su, poput njega samoga, dugovali svoje brzo unapređenje događajima iz 193. godine.24 Ako su oni uskoro nakon konzulata nagrađeni i konzulskim namjesništvima pitanje je što se dogodilo s Aleksijanovom karijerom. Ovo »stavljanje na led«, koje se vrlo uspješno može dokazati i za zeta Varija Marcela, posljedica je mnogih zlouporaba ovlasti prefekta pretorijanaca Fulvija Plautijana tijekom 199. odnosno 200. godine. Dion Kasije prožet mržnjom kaže da je njegova moć bila tolika da je odlučivao o napredovanju senatora i dodjeljivanju namjesništava. Zbog svega je Plautijan bio u vrlo lošim odnosima s carskom obitelji, u prvom redu s Karakalom i Getom te posebno caricom Julijom Domnom što se proteglo i na njezinu sestru Juliju Mezu pa tako i njezina muža Aleksijana čija je konzulska karijera zaustavljena.25 Plautijanovo ubojstvo 22. januara 205. rehabilitiralo je protagoniste emesenskoga klana: Aleksijan je bio u bliskoj carskoj pratnji tijekom vojnih operacija u Britaniji koja je istodobno stavljena pod upravu njegova zeta Varija Marcela, muža njegove kćeri Julije Soemide.26
Car je ozbiljno namjeravao slomiti otpor Maeta i Kaledonaca sjeverno od Hadrijanova i Antoninova zida i tako pod kontrolu staviti cijelu Britaniju. Carska obitelj, prefekt pretorijanaca Papinijan i carska konjanička straža smješteni su u Eborakum odakle je Geta uz pomoć savjetodavnoga vijeća vodio civilnu upravu. Sudeći po Dionu Kasiju i Herodijanu bile su dvije ekspedicije: prvu su zajedno izvršili Sever i Karakala 209. i pokorili Kaledonce nakon čega su početkom 210. obojica svojim carskim titulama dodali pridjev Britannicus. Polako je rasla careva nervoza jer je shvatio da će Karakala prvom prilikom smaknuti brata Getu. Međutim, neovisno o sklapanju mira Maete i Kaledonci ponovno su digli ustanak i tada je na njih krenuo samo Karakala i golemom vojskom ušao u Kaledoniju. Car je ostao u Eboraku gdje je u februaru 211. umro prije čega je Getu proglasio augustom i po pravu izjednačio Karakali. Iako je Geta bio bliži ocu i zbog toga uživao potporu vojske brat je i dalje tražio način da ga se riješi. U njihovu neuspješnom mirenju u Eboraku posredovala je majka Julija Domna pomoću tada prisutnih komita što znači da je u tim razgovorima morao sudjelovati i Aleksijan. Ubrzo potom Karakala je sklopio mir s Kaledoncima, ostavio sve vojne instalacije sjeverno od Hadrijanova i Antoninova zida nakon čega je carska familija krenula prema Rimu. Karakala je ubio brata krajem godine.27
Povratak u Rim i prefektura alimente
Aleksijan je odmah po dolasku u Rim 211. godine postao praefectus alimentorum što znači da je bio zadužen za opskrbu hranom djece i siromašnih.28 Istodobno je njegov zet Varije Marcel u svojim rukama sjedinjavao zapovjedništva svih postrojbi grada Rima. Nesumnjivo su obojica uživali veliko Karakalino povjerenje tim više što su mu se priklonili u njegovu sukobu s Getom. Način na koji je Karakala unaprijedio Aleksijana pokazuje da je unatoč utjecaju svoje majke imao slobodu u donošenju odluka. Time se potvrđuje mišljenje nekih autora o odnosu cara i Julije Domne koji je antička literatura pristrano iskrivila na štetu Karakale.29 Važno je istaknuti da je na Karakalino povezivanje s majčinom rodbinom utjecalo zajedničko neprijateljstvo prema vrlo utjecajnom prefektu pretorijanaca Plautijanu. Novi car nije odbacio sve istaknute službenike iz vremena očeve vladavine, ali je sigurno odstranio one senatore od kojih se osjećao ugrožen ili zasjenjen zadržavajući one kojima je mogao vjerovati. Karakala je većinu svoga principata proveo izvan Rima posjećujući provincije i vodeći vojne operacije kada je u pratnji uvijek imao nekolicinu senatora. Dion Kasije tako kaže da je jedini prisutan u njegovu logoru u Edesi u trenutku smrti 217. godine bio Aurelijan koji je vrlo vjerojatno pratio i njegova oca u brojnim kampanjama.30 Unatoč tome, više primjera ukazuje na vjerojatnost da je prema nekoj rodbini imao određeni oprez. Tako Gesije Marcijan, Aleksijanov drugi zet odnosno drugi muž njegove druge kćeri Julije Mameje, nije primljen u senatorski ordo iako je Karakala u nekim okolnostima znao to iznenadno činiti za druge osobe.31
Pratitelj cara Karakale u ratu protiv Germana
Aleksijan je nakon prefekture u Rimu pratio Karakalu u ratu protiv Germana tijekom ljeta ili jeseni 213. godine.32 Carstvo je u 3. stoljeću održavalo mirne diplomatske odnose s Markomanima i Kvadima, ali se znalo i upletati u njihova unutrašnja pitanja i poticati međusobni razdor kako bi zadržalo vlastitu sigurnost.33 Jedina i do određene mjere dobro dokumentirana barbarska invazija u Panoniju u doba Severâ dogodila se upravo za Karakaline vladavine 212. ili u prvim mjesecima 213. godine i povezuje se s neredima koje su na sjevernom obodu Dacije uzrokovali Karpi i Vandali. Odrazila se na sjeveroistočni rub Panonije i vjerojatno je bila izravan povod izmjeni granice između Gornje i Donje Panonije sljedeće godine čime se postiglo da obje provincije imaju po dvije legije pa su tako i namjesnici Donje Panonije također bili konzulskoga ranga. Ovi događaji jasno pokazuju da je rimski sustav zavisnih kraljevstava na dunavskoj granici dobro funkcionirao. Karakala je navodno uspio izolirati Markomane od sve nasrtljivijih Vandala, ali je zato oštro reagirao prema Kvadima koji su tada upali u Panoniju. Predali su mu svoga kralja Gajobomara i nekoliko plemenskih prvaka te ih je dao smaknuti.34
Povratak u Rim i prefekt alimente drugi put
Aleksijan je nakon povratka iz Panonije po drugi put obavljao funkciju prefekta alimente i teško je reći je li ponovno imenovanje imalo neki poseban razlog tim više što je točna struktura upravljanja alimentom još uvijek prilično nepoznata. Reizbor nije bio neuobičajen jer su neki dužnosnici i prije njega na ovaj položaj bili postavljani više puta kao što pokazuje primjer Polijena Auspeksa iz vremena Marka Aurelija koji je na tu funkciju triput biran. Poslije toga uslijedilo je Aleksijanovo namjesništvo u Dalmaciji koje je trajalo kratko, godinu ili najviše godinu i pol dana, što nije neobična pojava u Karakalino doba.35
Namjesnik provincije Dalmacije
Može se reći da uprava nad Dalmacijom tada nije bila zahtjevna. Prošlo je vrijeme ratova protiv Germana kada su provinciji trebali namjesnici s vojničkim iskustvom. Obje panonske provincije na sjeveru bile su mirne, izuzev Karakaline intervencije protiv Kvada. Aleksijan je na raspolaganju imao vrlo dobro strukturiran namjesnički ured s vojnicima koji su obavljali različite službe - od višerangiranih principala do nižerangiranih imuna i ostalih vojnika pridruženih njegovu osoblju. Dalmacija tada nije imala vlastitu legijsku posadu pa je za službe kornikularija, komentarijenza, spekulatora i beneficijarija morala posuđivati vojnike iz legija smještenih u Panoniji i Meziji, a ostale je popunjavala pripadnicima vlastitih pomoćnih postrojbi. U vrijeme njegova namjesništva sigurnost u provinciji kao i u glavnom gradu održavali su pripadnici pet pomoćnih postrojbi.36 To su bile kohorta Osma Voluntariorum, Treća Alpinorum, Prva Belgarum, Prva i Druga milliaria Delmatarum čijih je između četiri i četiri i pol tisuće vojnika bilo raspršeno diljem provincije.37 Oni u kasnom principatu očito nisu mogli zadovoljiti sve potrebe pa su im dodane veksilacije legija Prva Italica, Četrnaesta Gemina, Prva Adiutrix, Peta Macedonica i najvjerojatnije Osma Augusta. Njihova prisutnost zajedno s pripadnicima obiju carskih ratnih mornarica u Saloni ne treba čuditi jer je ona bila važna luka i ishodište cesta prema sigurnosno uvijek rizičnom Podunavlju.38 Međutim, zanimljivo je kako se od ovih legionara službe trojice vojnika legije Prva Italica mogu datirati u ranoseversko doba,39 a službe još dvojice u vrijeme nakon 220. godine.40 Podatak bi mogao biti znakovit jer je zapovjednik legije 193. godine i jedan od podupiratelja novoga cara bio Marije Maksim. Legija je nesumnjivo tada uživala povjerenje visokih vladajućih krugova zbog čega je jedan njezin dio poslan u Salonu i to najvjerojatnije zbog čvršćeg stavljanja provincijske metropole pod kontrolu novog cara i nove dinastije.41
Odlazak na istok: namjesnik provincije Azije, pratitelj cara Karakale u ratu protiv Parta. Misija na Cipru i smrt
Aleksijanu je u Saloni postavljen počasni natpis kada je prestalo njegovo namjesništvo u Dalmaciji i nastupio prokonzulat u Aziji 215. godine. Nakon završetka azijskoga namjesništva opet ga je pozvao Karakala da mu bude comes u rano ljeto 216. u ratu protiv Parta pa se tako opet našao u carevoj neposrednoj blizini.42 Ovaj put legije su napredovale puno dalje, do Arbele istočno od Tigrisa.43 Moguće da je s carem u Edesi proveo zimu 216./217. kada ga je poslao na Cipar kako bi tamo djelovao kao član konzilija viteškoga namjesnika. Sve se to moralo dogoditi prije nego je Makrin dao ubiti Karakalu 8. aprila 217. dok je putovao između Karhe i Edese. Ciprom je obično upravljao prokonzul pretorskoga ranga, ali je u Karakalino doba vlast iz nepoznatih razloga imao viteški prokurator, u trenutku Aleksijanove misije najvjerojatnije Cesernije Statijan Kvinktijan. Nije jasno je li ova zadaća značila Aleksijanovo padanje u carevu nemilost.44 Cipar je zbog blizine vojnih operacija protiv Parta očito imao važnu ulogu u opskrbi i logistici rimskih postrojbi, pa je Aleksijan mogao savjetovati prokuratora upravo u tim pitanjima jer je imao veliko iskustvo u obavljanju sličnih zadaća kao prefekt anone u Ostiji, dvaput prefekt alimente i pratitelj careva na pohodima u Britaniji i Germaniji.45 Aleksijan je, po pisanju Diona Kasija, umro na Cipru kao oboljeli starac prije nego je u ljeto 218. godine na vlast došao Elagabal.46 Međutim, Barnes drži da bi se zbog lakune u tekstu Diona Kasija i možda njegova nespretnog izvještaja Aleksijanov početak prokonzulata u Aziji moglo smjestiti kasnije i to u april 216. Položaj je napustio u zimu 216. odnosno 217. godine prije isteka namjesničkog mandata kako bi se pridružio Karakali i u proljeće 217. otišao na Cipar.47 Prema tome, ako je Barnes u pravu, Aleksijan je vrlo kratko bio uz Karakalu tijekom vojnih operacija, možda najviše tri mjeseca. Uzimajući u obzir imena svih osoba uključenih u vojne događaje od Severova dolaska na vlast samo su rijetki u Karakalino doba nastavili dobivati određene vojne odgovornosti. Jedan od njih bio je Avit Aleksijan.48 Na istoku su ga pratila samo dvojica ili trojica senatora, kako je bilo i tijekom pohoda na Britaniju nekoliko godina prije. Spomenuti Aurelijan koji je očito imao određeno vojno iskustvo boravio je s njime u Edesi, a ostali uključujući i Aleksijana možda su bili u Antiohiji kao glavnoj bazi careve pratnje.49
Aleksijanova misija na Cipru odvijala se tijekom vladavine cara Makrina koji je imao potporu Senata. Cijelo je vrijeme proveo na Istoku i nastavio voditi vojne operacije protiv partskoga kralja Artabana V. nakon te je nakon poraza kod Nisibisa uspio kupiti mir i zadržati Mezopotamiju kao provinciju.50 Tada je opet u prvi plan došao utjecaj emesenskoga klana izravno odgovornog za Makrinov pad. Julija Meza, sestra carice Julije Domne, vratila se u Siriju i živjela na imanju u blizini Emese. Njezine dvije kćeri Julija Soemida i Julija Mameja bile su udane za istaknute državne dužnosnike porijeklom iz Sirije: Varija Marcela iz Apameje i Gesija Marcijana iz Arke. Pod njihovim je utjecajem legija Treća Gallica smještena u Rafaneji na Orontu kao jedina legija u provinciji vrlo brzo za novoga cara postavila mladoga Elagabala, sina Julije Soemide, čime je obnovljena vlast Severâ. Njega će 222. naslijediti prvi rođak Aleksandar Sever kao sin Julije Mameje.51 Aleksijanovo je ime na natpisu iz Salone izbrisano, ali ipak ne tako temeljito da se ne bi moglo pročitati. Radiranje se moglo dogoditi nakon smrti cara Elagabala (218. - 222.) ili najvjerojatnije odmah nakon ubojstva Aleksandra Severa (222. - 235.) i njegove majke Julije Mameje. Car Maksimin Tračanin cijelu je obitelj osudio na damnatio memoriae koju se, ipak, nije dosljedno provodilo na natpisima i koju su 238. godine tijekom svoje tromjesečne vladavine poništili carevi Pupijen i Balbin.52
Zaključak
Gaj Julije Avit Aleksijan potječe iz sirijske Emese. S dinastijom Severâ izravno je povezan preko svoje supruge Julije Meze, sestre Julije Domne koja je bila žena cara Septimija Severa. Njihova kći Julija Soemida je u braku s Varijem Marcelom iz sirijske Apameje dobila sina i kasnije cara Elagabala (218. - 222.). Druga kći Julija Mameja je sa svojim drugim mužem Gesijem Marcijanom iz sirijske Arke također imala sina i Elagabalova nasljednika Aleksandra Severa (222. - 235). Aleksijanova vrlo bogata karijera može se u cijelosti rekonstruirati zahvaljujući ulomku njegova počasnog natpisa iz Salone, zatim natpisa kojega je on osobno posvetio tijekom namjesništva u Reciji i navodu Diona Kasija u djelu Rimska povijest. Nekoliko znanstvenika bavilo se pokušajem usklađivanja ovih povijesnih izvora, ali daleko najveće zasluge u tome ima H. Halfmann čije su zaključke uz minorne izmjene prihvatili i svi kasniji autori. Aleksijanovo namjesništvo u Aziji datirao je u 215. odnosno 216. godinu što mu je omogućilo kronološku rekonstrukciju slijeda svih ostalih službi odnosno njihovo stavljanje u širi kontekst.
Aleksijan je vojno-političku karijeru započeo kao vitez u ranim dvadesetim godinama života i to prefekturom nad nekom od šest kohorti Petraeorum koje su osim jedne bile smještene na prostoru Sirije i Palestine. Ostale milicije obavio je otprilike do 190. godine nakon čega je došao u Rim gdje je u okviru posljednje viteške službe bio podređen prefektu anone. Na tom je položaju bio 193. godine kada nakon smrti cara Pertinaksa na prijestolje došao Septimije Sever. Aleksijan je pripadao krugu vrlo utjecajnih ljudi od njegova povjerenja i vrlo mu je vjerojatno odgovarajućim upravljanjem opskrbom hrane tada olakšao osvajanje prijestolnice. Novi je car vrlo brzo učvrstio položaje svojih saveznika tako da su i neki njegovi rođaci postigli status senatora uključujući, dakako, i Aleksijana čija je karijera krenula snažnom uzlaznom putanjom. Već sljedeće godine dobio je preturu, u Rimu je postao član senatorskoga kolegija koji je vodio kult diviniziranog cara Tita, a potom je zapovijedao legijom Četvrta Flavia felix u Singidunu u Gornjoj Meziji. Godine 196. ili 197. postavljen je za namjesnika provincije Recije što se poklopilo sa Severovim povratkom sa istoka gdje je potukao Pescenija Nigera i pobijedio u Prvom partskom ratu. Postajalo je sve jasnije da će se car morati obračunati s dojučerašnjim saveznikom Klodijem Albinom koji se proglasio carem i sa svojim snagama ušao u Galiju. Aleksijan je u ovom sukobu sigurno sudjelovao, ali nije jasno je li to učinio kao legat legije Četvrta Flavia felix ili kao upravitelj Recije. Iz vremena njegova namjesništva potječe augsburški kolosalni žrtvenik koji je posvetio Elagabalu, bogu suncu osobito štovanom u njegovoj rodnoj Emesi. Kraj uprave u Reciji i konzulat vjerojatno su se dogodili između 198. i 200. godine. Aleksijanov sljedeći službeni položaj datira u 208. godinu što odmah nameće pitanje što se s njime događalo tijekom proteklih osam godina. Odgovor se krije u ponašanju prefekta pretorijanaca Fulvija Plautijana čiji se utjecaj toliko razmahao da je odlučivao o napredovanju senatora. Imao je vrlo loš odnos s caricom Julijom Domnom što se proteglo i na njezinu sestru pa tako i Aleksijana te njegova zeta Varija Marcela u čijoj se karijeri također može dokazati sličan izostanak dužnosništava. Nakon Plautijanova ubojstva obojica su rehabilitirani: Aleksijan je između 208. i 211. bio pratitelj (comes) careva Septimija Severa i Karakale u njihovu vojnom pohodu u Britaniji koja je stavljena pod upravu Varija Marcela. Ratovanje protiv Kaledonaca sjeverno od Hadrijanova i Antoninova zida bilo je uspješno. Međutim, Septimije Sever je prije svoje smrti 211. godine Getu proglasio augustom i tako izjednačio s Karakalom što je dodatno rasplamsalo netrpeljivost među braćom. Problem je pokušala riješiti njihova majka zajedno s komitima što podrazumijeva i Aleksijanovo sudjelovanje. Mirenje je propalo, Karakala je u međuvremenu obustavio daljnje vojne operacije i svi su se zaputili u Rim gdje je krajem 211. godine dao ubiti svoga brata. Aleksijan je uživao Karakalino povjerenje te je u Rimu bio zadužen za opskrbu hranom djece i siromašnih, dok je istodobno njegov zet Marcel u svojim rukama imao zapovjedništva svih postrojbi u gradu. Ova ga služba nije dugo vezala za Rim jer je opet imenovan carevim pratiteljem tijekom vojnih operacija u Panoniji protiv Markomana i Kvada tijekom ljeta ili jeseni 213. godine. Odnosi između Carstva i Germana u ovo su doba bili mirni iako se Rim znao upletati u njihova unutrašnja pitanja potičući razdor kako bi zadržao stabilnost na granici. Smaknut je kvadski kralj Gajobomar i izmijenjena granica između obiju Panonija nakon čega se car vratio u Rim gdje je Aleksijan po drugi put postao prefekt alimente. Nije moguće reći krije li se iza ponovnoga imenovanja neki određeni razlog.
Tijekom sljedeće godine i pol dana obavljao je namjesništvo u Dalmaciji što nije bila osobito zahtjevna zadaća jer je provincija tada uživala mir i nije imala strateško-vojnu važnost kao u doba ratova protiv Kvada i Markomana. Raspolagao je vrlo dobro ustrojenim oficijem čije je ljudstvo bilo skrojeno od legionara posuđenih iz legija smještenih u Panonijama i Mezijama te od dalmatinskih augzilijara. Osim nekoliko legijskih veksilacija nepoznate jačine, vojnu posadu činili su pripadnici pet pomoćnih postrojbi ukupne brojnosti između četiri i četiri i pol tisuće vojnika. Prilično je izgledna mogućnost kako su u gradu tijekom njegova namjesništva boravili pripadnici veksilacije legije Prva Italica čiji je zapovjednik 193. godine i jedan od Severovih podupiratelja bio Marije Maksim. Legija se pokazala lojalnom novoj dinastiji pa je zasigurno jedan njezin dio poslan u Salonu kako bi ona kao važan lučki grad na istočnoj obali Jadrana bila stavljena pod čvršću kontrolu. Aleksijan je 215. godine napustio Salonu kako bi preuzeo položaj namjesnika provincije Azije i tada mu je zapovjednik jedne dalmatinske kohorte postavio počasni natpis u Saloni. Nakon završetka ovoga trećeg namjesništva ponovno je postao Karakalin pratitelj, ali ovaj put u ratu protiv Parta u rano ljeto 216. godine. Nakon što je s carem vjerojatno proveo nadolazeću zimu u Edesi bio je poslan na Cipar kako bi savjetovao namjesnika iako je nova zadaća zbog blizine otoka vojnim operacijama mogla imati veze s organizacijom i logistikom, a za ta pitanja u tom trenutku car očito nije imao iskusniju osobu od Aleksijana. Ovo se događalo prije nego je Makrin dao ubiti Karakalu 8. aprila 217. Dion Kasije piše da je Aleksijan umro na Cipru kao oboljeli starac. Nije doživio ponovno uzidanje emesenskoga klana koji je nastojanjem Julije Meze u ljeto 218. godine za novoga cara postavio njegova unuka Elagabala. Tako je ponovno ustanovljena dinastija Severâ čiju je vladavinu zaključio drugi Aleksijanov unuk car Aleksandar Sever.