Uvod
Metodička posebnost školskog vjeronauka prepoznatljiva je po tome što vjeronaučnu pouku i školski sat promatra kao susret učenika i vjeroučitelja s neiscrpnom tajnom Božje riječi i porukom spasenja za svakog čovjeka.1 Susreti vjeroučitelja i vjeroučenika s biblijskim tekstovima trebali bi težiti cjelovitosti, koja ih otvara za „neslućena značenja” poruke Božje riječi i ujedno potiče da budu „kanal za Riječ”2. To iziskuje iznalaženje i primjenu odgovarajućih metodičkih pristupa, sa stalnom sviješću da je „metoda samo službenica Riječi”3. Naime, svaka metoda ima služiti „Riječi Božjoj da dotakne srce, razgali dušu, uzdigne Duh k Bogu i potakne na nasljedovanje”4, što bi trebalo biti prepoznatljivo upravo u metodama kreativnog izražavanja. Stoga je ovaj članak posvećen metodama stvaralačkog suočavanja s biblijskim tekstovima, konkretno bibliodrami i bibliologu, s nadom da će ovaj pismeni doprinos pridonijeti otvaranju, kako vjeroučitelja tako i vjeroučenika, za učenje i poučavanje na drukčiji način. Time se zapravo ne želi dovesti u pitanje dosadašnje metode rada s biblijskim tekstovima niti ih se odreći, već ih naprotiv cjelovitim i interaktivnim pristupom obogatiti i oplemeniti. Jer u školskom je vjeronauku riječ o Riječi koja ide ususret učeniku i učitelju. I više od toga: Božja riječ dopušta da je uvijek iznova pišemo na nov i potpuno svoj način.
I. Bibliodrama
1.1. Definicija, nastanak i razvoj bibliodrame
Pojam bibliodrama sastoji se od grčkih riječi – biblion (‘knjiga’) i drama (‘djelovanje’), a nastao je po uzoru na pojam psihodrama. Na povezanost bibliodrame i psihodrame5 prvi je 1967. godine ukazao James Zacharias, govoreći o bibliodrami kao psihodramskoj podmetodi.6
Bibliodrama se naziva dramskom biblijskom igrom ili igrom biblijskih uloga, a najčešće se definira kao grupna metoda proučavanja Biblije u obliku interaktivnog tumačenja Biblije.
U spektru metoda biblijske književnosti bibliodrama je jedan od „kreativnih i stvaralačkih oblika biblijskog rada”7. Budući da biblijsko učenje u smislu korelativne didaktike u osnovi ima za cilj „čuti Božju riječ u biblijskim tekstovima (...) i dovesti je u dijalog s tumačenjima života današnjih ljudi”, može se reći kako bibliodrama promovira „iskustveni, tjelesno-duhovni susret tradicije i suvremenog života”.8
Bibliodrama je nastala na evangeličkom području u Njemačkoj početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Začetnikom bibliodrame u Njemačkoj smatra se evangelički teolog Gerhard Marcel Martin. Slijedom njegove ideje sudionici se identificiraju s pojedinim ulogama izmjenjujući biblijski tekst i scenski prikaz. Uprizorenje različitih inačica pomaže sudionicima u procesu povezivanja vlastitog iskustva s kontekstom biblijskog teksta. Tako bibliodrama svojim interdisciplinarnim pristupom prerasta u pokret koji uključuje egzegetske, psihološke, pedagoške i estetske spoznaje.9
Budući da se bibliodrama vrlo brzo proširila, 1994. godine utemeljeno je Njemačko društvo za bibliodramu kao organizacija i pokušaj institucinaliziranja bibliodrame.
S vremenom bibliodrama sve više pronalazi prostora i u Katoličkoj Crkvi, posebno u manjim skupinama unutar župne zajednice, s ciljem suočavanja s vlastitom biografijom i vjerskim iskustvima.
Bibliodrama kao ekumenska metoda rada s Biblijom s vremenom se sve više koristi u različitim kršćanskim zajednicama, a kasnije i interkonfesionalno, te u drugim zemljama i kulturama. Tako je 2004. godine utemeljeno Europsko društvo za bibliodramu.10
Bibliodrama se u Hrvatskoj u pastoralnom radu i u pomažućim profesijama primjenjuje od 2013. godine, u okviru redovničke zajednice Klanjateljica Krvi Kristove. Skupina sudionica u razdoblju od 2011. do 2013. godine pohađala je dvogodišnju edukaciju koju je vodio Helmut Kreller11 iz njemačkoga grada Erlangena.12 Ovdje je riječ o bibliodrami utemeljenoj na elementima sociodrame i psihodrame. Faze odvijanja bibliodrame jesu: upoznavanje i zagrijavanje; rad na životnoj strani; rad s biblijskim tekstom; rad na životnoj strani s pomoću uloga iz biblijskoga teksta i integracija.13
1.2. Modeli bibliodrame
U bibliodrami se zapravo događa „dramsko” prisvajanje, odnosno usvajanje biblijskih tekstova. Pritom su mogući različiti metodički pristupi i naglasci, što najčešće ovisi o strukturi i psihodinamici skupine sudionika, te se stoga govori o različitim modelima bibliodrame.
Ovdje se navode neki od modela bibliodrame.
1. Biblidrama usmjerena na tekst (Gerhard Marcel Martin).14 Riječ je o tzv. „eksperimentalnoj egzegezi” i novim pristupima biblijskom tekstu. U prvom je planu objektivna razrada složenog teksta.15
2. U središtu mimetičke bibliodrame (Samuel Laeuchli) jesu mit, tragedija i kriza, s naglaskom na suočavanje s tekstom i dijalog s publikom (članovi skupine).16
3. U modelu procesualne bibliodrame (Else N. Warns i Heinrich Fallner) naglasak je na „utjelovljenju” i vizualizaciji biblijskih tekstova. Pritom se često koriste pedagoške metode igre i kazališta, kao što su maske i rituali.17
4. Model bibliodrame kao pastoralno-psihološkog rada s Biblijom (Wolfgang Drechsel) veliku važnost pridaje prepričavanju biblijskih tekstova, kao i odnosu pripovjedača prema tekstu. To se prepričavanje može odvijati i u nejezičnom, ali u razigranom, interakcijskom obliku, primjenom metode psihoanalitičkog, simboličkog razumijevanja.18
6. Model didaktičke bibliodrame (Gudrun Lohkemper-Sobiech) primarno je usredotočen na primjenu bibliodrame u školskom vjeronauku, uz naglasak na stjecanje tehničkih i metodičkih vještina.19
Svim je navedenim modelima zajedničko: holistički i doživljajno-iskustveni rad u skupinama, koji uključuje ljudsko tijelo i kreativne elemente, od geste preko glasa i zvuka do boje i oblika.
1.3. Pastoralni model bibliodrame (Herman Andriessen i Nicolaas Derksen)
Ovdje će detaljnije biti predstavljena bibliodrama čiji su začetnici nizozemski pastoralni teolozi Herman Andriessen i Nicolaas Derksen, koji bibliodramu predstavljaju kao posebni oblik otkrivanja i produbljivanja vjere u osobnom životu. Primarni cilj njihova modela jest produbljivanje osobne i zajedničke svijesti vjere te povezanost povijesti osobne vjere s poviješću spasenja.20
1.3.1. Bibliodrama kao pastoralno-katehetsko djelovanje
Andriessen i Derksen bibliodramu shvaćaju kao „put prema dubljoj vjeri”, „oblik komunikacije vjere”21 i produbljivanja vlastite vjere kroz pokret i susret. U bibliodrami se nalazi „srce pastorala”22, odnosno veza između osobnog životnog teksta i biblijskog teksta, koja se razvija u obliku drame. U pozadini svega toga jest činjenica da „otajstvo Božje nadilazi oba teksta”23.
U tom kontekstu govori se i o katehetskoj24 dimenziji bibliodrame, što bi značilo da bibliodrama pomaže ljudima oblikovati osobnu svijest vjere kako bi spoznali tko su zapravo u određenoj fazi svoga života.25
1.3.2. Bibliodrama kao dušobrižništvo
Za Andriessena i Derksena dušobrižništvo (pastoralna skrb) i bibliodrama započinju i djeluju prvenstveno „ovdje i sada” u životu konkretnog čovjeka. Prema njima dušobrižništvo znači: tješiti, ohrabrivati i poticati druge u snazi Duha Svetoga „da prilagode sebe i svoj život služenju – dijakoniji – svijetu”.26 Bibliodrama kao dušobrižništvo stoga je specifična vrsta praćenja ljudi i podrške u njihovim životima i uvjerenjima.
Na Andriessenov i Derksenov model bibliodrame posebno je utjecalo mistagoško shvaćanje pastorala. Kao i u mistagoškom shvaćanju pastorala27, bibliodrama također ima za cilj otkriti i posredovati priču o spasenju, o „Božjoj obećanoj prisutnosti” u životnim pričama sudionika. To pak donosi spoznaju da ljudski život nije nešto što se podrazumijeva, nego da čovjek u svojoj otajstvenosti dolazi pred otajstvo Boga u kojem iščitava da je sam sebi darovan.28
1.3.3. Bibliodrama kao „praktična egzegeza”
Bibliodrama nastoji razumjeti biblijski tekst, osobito u smislu njegova učinka i značenja za dotičnu osobu. Za razliku od egzegeze, koja ima za cilj temeljito poznavanje teksta, bibliodrama više nastoji provesti narativ biblijskog teksta u djelo. Stoga za Andriessena i Derksena bibliodrama postaje oblik „praktične egzegeze”29 koja se događa prije svega na djelu.30
Unatoč različitim pristupima egzegeza i bibliodrama ovisne su jedna o drugoj, i unatoč svojim različitim pristupima međusobno se potiču, obogaćuju i istovremeno korigiraju. Obje metode nastoje biblijski tekst učiniti razumljivim za današnjeg čovjeka i shvatiti njegovo trenutno značenje za pojedinca odnosno zajednicu.31
1.3.4. Osnovne karakteristike bibliodrame
Oslanjanjući se na prethodno spomenuti pastoralni model bibliodrame, ovdje se ističu osnovne karakteristike bibliodrame.
Bibliodrama bi najprije trebala biti biblijska, jer su biblijski tekstovi s obiljem životnih i vjerskih iskustava osnovni temelj svakoga bibliodramskog procesa.
Nadalje, bibliodrama je iskustveno usmjerena. Iskustvo i refleksija odnosa između životnog i vjerskog iskustva i biblijskog teksta neizostavni su elementi svake bibliodrame.
Bibliodrama je procesualna jer voditelji bibliodrame prate procese u području odnosa između pojedinca, skupine, teksta (biblijski i životni) i cjelokupnoga bibliodramskog konteksta.
Također je i cjelovita utoliko što se sudionicima obraća u svim njihovim dimenzijama – tjelesnoj i duševnoj, osjećajnoj i razumskoj.
Konačno, bibliodrama je orijentirana na sudionike, pri čemu je riječ o zajedničkoj odgovornosti voditelja i sudionika za oblikovanje i razvoj bibliodramskog procesa.32
1.3.5. Osnove metodičkog puta bibliodrame
Metodički put u bibliodrami poznaje četiri bitna elementa: susret životnog i biblijskog teksta, prilagodba prostora, identifikacija s biblijskom ulogom i razgovor voditelja sa sudionicima.
U bibliodrami se ponajprije događa susret teksta života i teksta Biblije. Oba teksta idu ususret jedan drugome, „poigravaju” se i obostrano „izazivaju” te sve ono do sada proživljeno stavljaju pod jedno novo svjetlo.33
Druga je osnova bibliodrame prilagodba prostora (Raumaufteilung) u kojem se zapravo osmišljava biblijski tekst. Prilagodba prostora više je od pukoga prostornog smještanja biblijskog teksta, jer ona prostorno implementira neke od bitnih poruka teksta. Naime, biblijski tekst predstavlja se time što se važne uloge, mjesta, tragove, putove i dinamiku teksta čini vidljivima i opipljivima u danom prostoru.34 Tu se događa međusobno zbližavanje i susret biblijske priče vjere i životne priče sudionika.35
Treća osnova bibliodrame jest identifikacija, odnosno preuzimanje određene uloge kao pristupa prepoznavanju sebe i drugih. U odabranoj ulozi sudionici se nadaju izraziti osobnu životnu priču i same sebe, jer u bibliodramskom procesu osoba sa svojom životnom pričom ulazi u odnos s odabranom ulogom. Međutim, kod preuzimanja određene uloge, nije dovoljno samo zauzeti odgovarajuće mjesto već također usvojiti i zadržati odgovarajući stav.36
I konačno, razgovor voditelja sa sudionicima popraćen je pitanjima, kao pomoć u razjašnjavanju vlastite životne situacije i kao poticaj na „pokret vjere”37 (Glaubensbewegung). U tom su razgovoru važna tri momenta: traženje, otvorenost i spremnost. S jedne strane, riječ je o traženju nečijega stvarnog stanja, gdje stoji i na što želi ili ne želi dati odgovor.38 S druge strane, taj se razgovor temelji na otvorenosti pojedinca i skupine za utjecaj razgovora i igre, kao i na njihovoj spremnosti da se aktivno sudjeluje u razgovoru i igri iz perspektive odabrane uloge.39
1.3.6. Tijek bibliodrame
Prema Andriessenu i Derksenu bibliodrama se odvija u skupini i traje oko dva i pol sata, a ponekad jedan dan ili pak više dana. Klasični (puni) oblik bibliodrame svakako zahtijeva vrijeme, otvorenost i odgovarajuću pripremljenost voditelja.
Bibliodrami prethodi kratki uvod o cilju i tijeku bibliodrame.
Riječ je o zajedničkom razumijevanju ulogā, otvorenosti i zaštite, poštovanja i hrabrosti da se uđe u ulogu u bibliodramskoj igri. U slušanju biblijskog teksta, prilagodbi prostora za bibliodramsku igru te odabirom uloge postaje jasno kako se vjerska i životna priča susreću, povezuju, izazivaju i međusobno obogaćuju.40
Nakon uvoda biblijski tekst čita se dva puta – jednom voditelj bibliodrame, a zatim netko od sudionika.41 (Bibliodrama počinje otvaranjem Biblije i čitanjem biblijskog teksta!)
Potom slijedi sabiranje uloga.42 Voditelj uzima prazni plakat, stavlja ga na sredinu prostora i zapisuje uloge, predmete, glagole, radnje koje sudionici navode na temelju slušanja teksta. Voditelj pritom postavlja pitanja: „Koje ste uloge zapazili? Tko i kako igra tu ulogu u tekstu?”43
Nakon toga slijedi razgovor o tekstu44 u kojem ima mjesta za sve ono što sudionike pokreće u odnosu na biblijski tekst. Nije riječ o egzegetskoj raspravi, nego o osobnoj povezanosti s biblijskim tekstom „ovdje i sada”. Voditelj bibliodrame45 može započeti s pitanjima: „Što ste zapazili u tekstu? Gdje ste zastali u tekstu? Što vas je dotaknulo, a što vam je strano?”46
Nakon razgovora ponovno se čita biblijski tekst, s napomenom da se obrati pozornost na ulogu u tekstu koja svakog osobno „privlači”. Sudionike se potiče da osjete tko su i gdje žele biti u dotičnom biblijskom tekstu.47
Zatim slijedi prilagodba prostora48 koju definira voditelj bibliodrame. Time se biblijski tekst uprisutnjuje u određenom prostoru. Voditelj prilagođava prostor u kojem se odvija bibliodrama, naznačujući mjesta za različite osobe, položaje i predmete ili nositelje odgovarajućih uloga.49 Oni kojima je uloga odmah jasna, odlaze na svoja mjesta. Neki će sudionici možda oklijevati. Važno je da svi mogu razmisliti o smjeru u kojem se žele kretati. Neki će obilaziti i isprobavati različita mjesta kako bi pronašli mjesto odnosno ulogu koja im u tom trenutku najviše odgovara. One koji požele stajati na više označenih mjesta, voditelj poziva da izaberu ulogu koja u tom trenutku na njih najsnažnije djeluje.50
Slijedi prvi krug pitanja51 za sudionike, pri čemu ih voditelj pita: „Gdje sada stojiš? Što osjećaš? Što te pokreće? Što za tebe znači biti upravo na tom mjestu? Želiš li ostati na tom mjestu?”52 Time se želi potaknuti sudionike da se u odabranoj ulozi dublje povežu s vlastitom svakodnevicom. Svatko se može izraziti na svoj način i svatko može čuti i druge sudionike.53
Igra se pokreće, bilo inicijativom sudionika koji se kreću ili intervencijom voditelja koji se obraća svakom pojedinom sudioniku, govoreći: „Želim početi s tobom. Je li to u redu?” Sudionici su slobodni u kretanju kroz prostor, u govoru ili šutnji.54 Pokreti i interakcije pomažu pojedincima i skupini da pronađu vlastiti put vjere. Voditelj ima zadatak omogućiti suživot biblijskog teksta, pojedinaca i skupine, i tako im dati dovoljno prostora i slobode. S poštovanjem se odnosi prema sudionicima i njihovim iskustvima. Stoga uvijek iznova pita želi li to netko ili ne.55
Slijedi pauza u kojoj se sudionici mogu distancirati od svoje uloge kako bi donekle „pregledali” doživljena iskustva. Za vrijeme pauze sudionici mogu ako žele međusobno razgovarati i izmijeniti svoja iskustva bibliodramske igre.56
Nakon pauze slijedi razgovor o osobnom i zajedničkom doživljaju tijekom bibliodrame. Voditelj postavlja sljedeća pitanja: „Što si doživio/doživjela u svojoj ulozi? Što to znači za tvoju vjeru i tvoj život?” Svima se daje prilika za razmjenu iskustava, ali i za izricanje onoga što se tijekom igre nije moglo izraziti. Osim toga sudionici su pozvani tumačiti izričito vlastita iskustva iz perspektive vjere.57
Za kraj voditelj bibliodrame pročita još jednom biblijski tekst, jer u bibliodrami biblijski tekst ima posljednju riječ.
1.4. Male forme bibliodrame (Škola za bibliodramu Wislikofer)
U bibliodrami se događa otkrivanje novih prostora i iskustava. Susret i povezanost biblijskih priča s osobnom vjerskom i životnom pričom „pokreće” ljude. Često se budi čežnja za obećanjem novog života. Otvaraju se novi prostori. Novi pogledi na život postaju prepoznatljivi.
Za proces osobnog i društvenog razvoja Derksen navodi tri zdenca iz kojih ljudi crpe kako bi dobili orijentaciju za svoju budućnost: „zdenac osobne životne priče, zdenac znakova vremena i zdenac biblijskih spisa”.58 Ta se tri zdenca međusobno susreću upravo u bibliodrami. Na taj način stvara se nova perspektiva za život pojedinca i zajednice. Time se, naime, Božja tajanstvena prisutnost traži i ujedno otkriva. To je poziv i zadatak za sve vjernike, a posebno za one koji se bave poučavanjem u školi i župi, propovijedanjem, liturgijom i služenjem bližnjima. Ostvarivanju istoga služe i male forme bibliodrame.
Oslanjajući se na prethodno opisani pastoralni model bibliodrame, Škola za bibliodramu Wislikofer u Švicarskoj59 razvila je tzv. male forme bibliodrame, koje su metodički jednostavnije i vremenski kraće od klasične bibliodrame te su zato primjenjive kako u župnoj katehezi tako i u školskom vjeronauku.60
Ovdje vrijedi napomenuti da te male forme nikako ne žele zamijeniti ili dokinuti klasične forme bibliodrame. No one ipak mogu „probuditi” želju za „onim višim” koje je sadržano u biblijskom tekstu. Cilj tih malih formi bibliodrame jest u tome da osiguraju rast u osobnoj i zajedničkoj svijesti vjere.61
2. Bibliolog
2.1. Definicija, nastanak i razvoj bibliologa
Pojam „bibliolog” sastoji se od riječi biblion (‘knjiga’) i logos (‘riječ’). Ta tvorba riječi jasno ukazuje na dijaloški karakter u radu s Biblijom.62
Bibliolog je razvio sjevernoamerički Židov Peter Pitzele na temelju svoga psihodramskog i književnog znanja. Bibliolog je došao u Europu krajem devedesetih, kada su Peter i Susan Pitzele predstavili svoj pristup biblijskim tekstovima (tada pod naslovom „Bibliodrama kao midraš”) u sklopu konferencije o bibliodrami na Evangeličkoj akademiji u Bad Segebergu u Njemačkoj.63 S vremenom je postalo jasno da se ta metoda očito razlikuje od europskih bibliodramskih pristupa. Stoga je Peter Pitzele pronašao termin „bibliolog” koji pokazuje snažniju jezičnu orijentaciju bibliologa u odnosu na fizičku dimenziju bibliodrame.64
Od 2004. godine nude se tečajevi bibliologa na njemačkom jeziku, koji osobama s odgovarajućim predznanjem omogućuju rad s bibliologom na njihovu području djelovanja.65
Bibliolog je pronašao put i u susjednim europskim zemljama, najprije u Austriji i Švicarskoj, potom i u Danskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Švedskoj, a danas se širi i u nekim afričkim i azijskim zemljama. Zbog vrlo brzog širenja 2006. godine osnovana je mreža Bibliolog s ciljem osiguranja kvalitete i širenja metode bibliologa, uključujući i izobrazbu za voditelje bibliologa.66
Tijekom posljednjih desetljeća razvijeni su različiti kreativni pristupi i metode. Međutim, nisu svi prikladni za školske i druge obrazovne kontekste. Za to su, naime, potrebna vremenska ograničenja i mogućnost distanciranja, s obzirom na to da dostatna razina otvorenosti i povjerenja nije uvijek prisutna. Upravo je bibliolog jedna od metoda koja pruža metodički jednostavno strukturiran način kreativnog otkrivanja biblijskih tekstova kako u školskoj učionici tako i u župnoj zajednici.67
2.2. Metodičke osnove bibliologa
Bibliolog je moderni oblik midraša,68 koji tumači tekstove Tore kreativnim popunjavanjem praznina.69 Ta se metoda oslanja na rabinsku razliku između crne vatre kao figure biblijskih tekstova i bijele vatre kao prostora između riječi.70 Osnovna je ideja u tome da raspirivanje „bijele vatre” vodi do dubljeg razumijevanja „crne vatre”.71 U susretu s „bijelom vatrom” posebna je prilika da se prepozna relevantnost biblijskih tekstova za osobni život.72
U bibliologu je bitna strukturalna analogija iskustava iz svijeta biblijskog teksta i današnjeg životnog okruženja. Tom se metodom ne otkriva što i kako se neka biblijska osoba osjeća, već se polazi od toga da mnoštvo mogućih ispunjenja pojedine uloge otvara spektar interpretacijskih mogućnosti, koje su uvijek subjektivne i međusobno se obogaćuju.73
Kao i u bibliodrami, bibliolog se temelji na biblijskom tekstu te se i ovdje sudionicima nude različite uloge. Biblijski se tekst uvijek iznova čita naglas i „prekida”. Sudionike se uvodi u ulogu biblijskog lika te oni osjećaju što taj biblijski lik „misli i govori”.74
Bibliolog shvaća biblijske tekstove kao „višeznačne”. Pritom se prvotno misli na otvaranje različitih mogućih interpretacija, čiji spektar otvara dublji pristup tekstu.75
Uloga voditelja u bibliologu razlikuje se od tradicionalne uloge učitelja po tome što sudionici postaju subjekti interpretacije, odnosno skupina postaje subjektom interpretacije.Pažljiva, teološki i metodološki promišljena priprema voditelja omogućuje sudionicima plodonosan susret s biblijskim tekstom kao i važne spoznaje o sebi u svjetlu biblijskog teksta.76
2.3. Tijek bibliologa
Bibliolog slijedi jasno strukturiran proces čija se pravila trebaju slijediti ukoliko se želi očuvati dinamiku procesa unutar bibliologa.77 Jasna struktura bibliologa može ljude koji su osobito iskusni u biblijskoj didaktici dovesti u iskušenje da ga provedu isključivo na temelju čitanja, što nije preporučljivo. Bibliološki pristup biblijskim tekstovima mnogo je složeniji negoli se to na prvi pogled čini. To nerijetko dovodi do metodoloških poteškoća, a povremeno i do situacija koje za sudionike nisu jednostavne, a na koje pak ni teorijsko predznanje ni iskustvo s drugim biblijsko-didaktičkim pristupima ne mogu voditelje adekvatno pripremiti. Zato se preporučuje odgovarajuća izobrazba za voditelje bibliologa.78 No to ne znači da ta metoda ne dopušta kreativnost i „snalažljivost” voditelja koja doprinosi svojevrsnoj živosti procesa komunikacije između biblijskog teksta, pojedinca i skupine.
Nakon kratkog uvodnog tumačenja „pravila igre” (Prolog) voditelj uvodi u konkretnu biblijsku priču. Tumači povijesni ili društveni kontekst biblijskog teksta i potiče maštu sudionika kako bi se sudionici mogli što bolje uživjeti u biblijsku scenu i identificirati se s određenim biblijskim likom.79
Bibliolog zapravo počinje kada voditelj otvori Bibliju i počne čitati jedan ili više redaka biblijskog teksta.80 Nakon toga sudionicima dodjeljuje ulogu jednog biblijskog lika i obraća im se upravo u toj ulozi.81
Tko želi, može se očitovati u konkretnoj ulozi, tj. u „ja-formi”. Sudionici se poistovjećuju s biblijskim likom i promišljaju ga takoreći „iznutra”. Oni svojim osobnim iskustvom i pristupom istovremeno prožimaju ulogu i vlastito razumijevanje biblijskog lika.82
Izričaje sudionika zapisuje i potkrjepljuje voditelj. Tom metodom „odjekivanja” (Echoing) prilično „tihi” izričaji postaju svima „čujni”. I samo „nagoviješteni” emocionalni sadržaji bivaju istaknuti.83 S jedne strane, svaka se izjava sudionika vrednuje kao bitna, dok, s druge strane, sudionici imaju priliku sami sebe bolje razumjeti i još više se uživjeti u konkretnu ulogu. Pritom je također bitno da voditelj ne „uljepšava” izričaje sudionika, nego da nastoji pomoći im oko identifikacije s određenom ulogom.84
Komentari se sudionika ne ispravljaju, nego se ističu na zahvalan način (npr. „Hvala ti, Zakeju!”). Osim sposobnosti uživljavanja i vješte komunikacije sa sudionicima, ta tehnika „odjekivanja” zahtijeva od voditelja i odgovarajuću pripremljenost (biblijsku, teološku, psihološku...).
Iskustvo je pokazalo da su neke od izjava sudionika vrlo kratke ili pak sugeriraju da je osoba htjela reći više od svoje prvotne izjave. Tada je potrebno „intervjuirati” tu osobu, tj. potaknuti je da kaže „više” postavljanjem konkretnih i vrlo diskretnih pitanja.85 Cilj je postići dublje razumijevanje teksta, kao i susret između biblijskog i životnog teksta kroz „usporavanje” koje se postiže intenzivnim proučavanjem teksta.86 Zadatak voditelja nije u tome da u sudionicima pobuđuje ono što ga zanima ili nešto čemu se dotad pridavalo premalo pažnje.87
Nakon nekoliko izjava voditelj opet upućuje sudionike na biblijski tekst. Čita se idući redak ili odlomak. Ponovno se zastaje na nekom mjestu u tekstu gdje pitanja naspram tekstu ostaju otvorena. Sudionicima se opet dodjeljuje uloga, koja može biti ili neka druga osoba ili pak ista osoba, ali u drukčijoj situaciji. Sudionici opet iznose svoja iskustva. Pritom je bitno ostati dosljedan biblijskom tekstu. Mogu se postavljati samo ona pitanja koja su otvorena i proizlaze iz samog teksta.
Nakon nekoliko biblijskih scena bibliolog je završen. Voditelj „otpušta” skupinu od uloge (Deroling).88
Po mogućnosti voditelj s nekoliko riječi vraća sudionike u njihovu stvarnost (Epilog).
Različiti izričaji, a time i različiti pristupi biblijskom tekstu, ostaju „jedni pored drugih” i ne pretvaraju se u jednu jedinstvenu poruku.89 Posljedica je to činjenice da su sudionici u bibliologu, kao i u bibliodrami, subjekti interpretacije, a voditelj ili vjeroučitelj ima „moderatorsku i majeutičku ulogu”.90 Zapravo, životna iskustva sudionika uvijek se pretaču u njihove izričaje, ali se ne mogu čvrsto vezati uz njih jer ih izražavaju u ulozi određene biblijske osobe. Naime, svatko svojim osobnim doživljajem i životnim iskustvom „piše” biblijski tekst, ali na jedan potpuno nov i samo njemu svojstven način.
Budući da je biblijski tekst mnogo više i da se ne može iscrpiti, tekst se ponovno čita na kraju.
2.4. Bibliolog u hodu (Škola za bibliodramu Wislikofer)
Prema židovskom midrašu Biblija je svojevrstan prostor u koji smo pozvani ući i doživjeti je svim svojim osjetilima. Odatle i ideja o bibliologu u hodu kojim se želi „oživjeti” biblijske tekstove kako bi nam „progovorili” spasonosnom porukom za život.91
Škola za bibliodramu Wislikofer pokušava povezati vlastito bibliodramsko shvaćanje radnje s klasičnim bibliologom, odnosno kombinirati lingvistički fokus bibliologa s fizičkom dimenzijom bibliodrame.92 Tako se bibliolog u hodu može promatrati kao instrument tumačenja Biblije koji je usmjeren na iskustvo, ali je u odnosu na otvorenu bibliodramsku igru oslonjeniji na jasnu strukturu tijeka bibliologa. Sudionici preuzimaju ulogu, ulaze u prostor teksta i zauzimaju stav. Na taj se način biblijski tekst aktualizira, doživljava i produbljuje.93
Svojom specifičnošću, metoda bibliolog u hodu sredstvo je tzv. iskustvenog proučavanja Biblije. Dok sudionici preuzimaju određenu ulogu iz biblijskog teksta i istovremeno zalaze u prostor teksta i zauzimaju određeni stav, događa se „aktualizacija” biblijskog teksta, čime se zapravo otvaraju i produbljuju nova iskustva. To doprinosi istinskom susretu biblijskog i životnog teksta, odnosno intenzivnijem doživljaju biblijske poruke i samih sebe.94
Škola za bibliodramu i pastoral Wislikofer predstavlja ideju bibliologa u hodu, opisujući ga kao geoteologiju. Ovdje se prvotno misli na smještanje biblijskog teksta u bibliodramski prostor. To znači da u prvom planu nisu geografska mjesta, nego teološko-egzistencijalna mjesta iskustva, koja stvaraju prostor za tzv. heterotopijska iskustva95. Riječ je o iskustvima na drukčijim mjestima, poput tajanstvenih ili svetih susretišta. Prilazeći takvim mjestima, i sami se sudionici doživljavaju kao oni koji su od Boga pozvani, kao tražitelji i ljudi puni čežnje koji žele da ih zahvati Božje otajstvo. Naravno, ta se heterotopijska iskustva ne mogu posjedovati, ni u bibliodrami, ni u klasičnom bibliologu, ni u bibliologu u hodu. Ali je ipak jedno moguće: možemo se nadati takvim iskustvima i očekivati ih te ujedno stvarati prostor za njihovo događanje i otkrivanje.96
3. O odnosu bibliodrame i bibliologa
Kada se ljudi s bibliodramskim iskustvom susretnu s metodom bibliologa, njihova je najčešća reakcija: „To je nešto kao bibliodrama.” Ili pak: „To je nešto sasvim drukčije od bibliodrame.” To pak ukazuje na činjenicu da između bibliodrame i bibliologa postoje sličnosti, ali ujedno i različitosti kako na hermeneutičkoj tako i metodološkoj razini.97 Stoga je bitno jasno ih imenovati i objasniti.
3.1. Sličnosti između bibliodrame i bibliologa
Na hermeneutičkoj razini bibliodramu i bibliolog povezuje razumijevanje biblijskog teksta kao temelja i prostora koji poziva na otkrivanje.
Također im je zajedničko i uvjerenje da biblijski tekstovi ne samo da dopuštaju stvaralački i maštovit pristup već da to služi njihovu otkrivanju i razumijevanju.
U bibliodrami i bibliologu vrednuje se relevantnost biblijskih tekstova za osobni život i vjeru današnjeg čovjeka, pridajući im snagu i mudrost koja ima bezvremenski učinak u smislu određene „hermeneutike povjerenja”98.
U obje metode dolazi do „usporavanja” razumijevanja biblijskog teksta i percepcije detalja, s ciljem da se biblijska i životna priča sudionika međusobno isprepliću i povežu.99
Konačno, povezuje ih i uvjerenje kako traženje „točnog” i doslovnog tumačenja biblijskih tekstova ne odgovara otvorenosti i višeznačnosti njihove poruke. Naprotiv, oni su uvijek bogatiji i raznovrsniji naspram ljudskog pokušaja tumačenja njihova sadržaja. Stoga se bibliodrama i bibliolog protive „sužavajućim dogmatskim preliminarnim odlukama te susretu s biblijskim tekstovima pripisuju plodonosne i iscjeliteljske spoznaje”.100
Na metodološkoj razini za oba je pristupa konstitutivna identifikacija s biblijskim likovima i ulogama. Sudionici su pozvani i ujedno upućeni da sebe zamisle u biblijskim likovima, predmetima, pojmovima i dimenzijama. To je moguće jer bibliodrama i bibliolog, unatoč povijesnoj distanci, polaze od određene dostatne iskustvene analogije između iskustava biblijskih likova i iskustva suvremenog čovjeka.101
3.2. Razlike između bibliodrame i bibliologa
Na širokoj zajedničkoj osnovi pojavljuju se i karakteristične razlike.
Prvo što je uočljivo jesu različiti vremenski zahtjevi. Bibliolog rijetko traje duže od 30 minuta, a često završi za 20, a ponekad i za 10 minuta. Naravno, ta metoda može obuhvatiti i duže vremensko razdoblje, ponekad i po nekoliko sati. Međutim, bibliolog je temeljno usmjeren na kraća vremenska razdoblja. To je ujedno jedan od važnijih razloga uspješne primjene u školskom vjeronauku.
Bibliodrama je, s druge strane, zamišljena kao dugotrajniji proces, koji rijetko traje kraće od dva i pol do 3 sata, a često i do jedan dan ili nekoliko dana,102 i neizostavno u „dubinskom suočavanju sa samim sobom i propitivanju osobne vjere i osobnih životnih iskustava”.103
Nadalje, bibliolog je prikladan za veće skupine, dok se u bibliodrami nužno ograničava broj sudionika, kako bi se grupni procesi ostvarili i doživjeli.104 Bibliolog ne uvodi u istoj mjeri u intenzivne procese pojedinca i skupine, kao što to čini bibliodrama, ali ipak snažnije vodi do otkrića na temelju odabranih aspekata. Zadaća skupine u bibliodrami jest u tome da omogući raznolika otkrića i tumačenja, koji proširuju horizonte pojedinca. Samo se tako sudionici mogu oduprijeti uvjerenju kako je njihova osobna interpretacija teksta jedino ispravna.105 I u bibliologu se događa zajednica u zajedničkom iskustvu biblijskog teksta, koja, međutim, postaje manje tematizirana negoli u bibliodrami i time naizgled indirektno i moguće dužim putem dovodi do osobnog suočavanja.106
Bibliolog se u svom osnovnom obliku prvenstveno koncentrira na jezičnu razinu. To je jedna od najočitijih razlika između bibliologa i bibliodrame. Kod bibliologa (u njegovu osnovnom obliku) sudionici ostaju na svojim mjestima i fizički ne ulaze u igru. To ne znači da je bibliolog čisto kognitivan i da emocije uzmiču pred racionalnim znanjem. Naprotiv, i u bibliologu se može pojaviti snažna emocionalna identifikacija ako je bibliolog osmišljen i proveden u skladu s tim ciljem.107 Bibliodrama, međutim, s temeljnim značenjem fizičke dimenzije slijedi drukčiji put spoznaje, koji nerijetko na vidjelo iznosi ono nesvjesno, potisnuto i ponekad nepoželjno i mračno.108 To je moguće i legitimno u bibliodrami, jer cilj bibliodrame izričito uključuje samospoznaju i samorefleksiju.109
Konačno, voditelj preuzima drukčiju ulogu u bibliodrami i bibliologu. Dok u bibliodrami voditelj „snažnije” prati grupni proces i u nekim fazama ima više „prateću” funkciju, u bibliologu voditelj ima tzv. „strukturirajuću”, aktivniju i više „usmjeravajuću” ulogu. Više usmjerava percepciju teksta određujući uloge koje sudionici preuzimaju te im postavlja konkretna pitanja, dok sudionici bibliodrame biraju uloge i pritom imaju slobodniji prostor djelovanja. Ponavljanjem izrečenog (Echoing) i intervjuom (Interviewing) voditelj u bibliologu uvijek preuzima aktivniju ulogu negoli u provođenju bibliodrame. U bibliodrami se tijek igre više temelji na grupnom procesu i stoga se spontano mogu iznaći razni načini odvijanja bibliodramske igre, koji mogu biti drukčiji od tijeka koji je voditelj zamislio. S druge strane, tijek bibliologa unaprijed je točno isplaniran i redovito se tako i provede. Naravno, to ne znači da brižljivo planiranje provedbe bibliologa ne ostavlja prostor i za neke druge alternative. Naprotiv, kao i svaki kreativni pristup biblijskom tekstu, bibliolog dopušta spontane promjene, koje služe plodonosnom otkrivanju poruke biblijskog teksta. No grupni proces ipak oblikuje tijek u manjoj mjeri negoli u bibliodrami.110
Iz svega što je ovdje sažeto o bibliodrami i bibliologu postaje jasno da su te dvije metode međusobno povezane unatoč svojim specifičnostima. Obje metode govore o biblijskom tekstu kao osnovi, o stvaranju prostora koji poziva na otkrivanje novih iskustava i spoznaja o Bogu, drugima i samima sebi.
Zaključak
Bibliodrama i bibliolog kreativni su i zajednički inscenirani pristupi biblijskim tekstovima u kojima se događa susret i obostrano tumačenje biblijske priče i svakodnevnog života sudionikā. Oba pristupa govore o biblijskom tekstu kao temelju koji stvara prostor u kojem se prepoznaje poziv na otkrivanje samih sebe i drugih u svjetlu spasenjske biblijske poruke. Biblijski nam tekstovi mogu izravno progovoriti ako u njih uronimo. To je svojevrsni credo bibliodrame i bibliologa. Stoga ne iznenađuje sintagma za oba pristupa biblijskim tekstovima – „egzegeza iznutra”. To je egzegeza koja teži iscjeljujućoj vezi između biblijskog teksta i osobne životne priče. Bibliodrama i bibliolog više su od metode. To je zapravo hod prema Bibliji – Božjoj riječi, ali i hod jednih prema drugima, koji nam pruža posebnu priliku za dijalog s Biblijom na nov i životvoran način.
Abstract
Bibliodrama and Bibliolog as Creative Approaches to Biblical TextsTo foster genuine encounters with the mystery of God's word in religious education —ones that inspire and encourage change— it is essential to incorporate creative expression into the learning and teaching processes. This article explores Bibliodrama and Bibliolog as innovative approaches to engaging with biblical texts. The first part introduces Bibliodrama as a performance experience where one or more participants interact with a biblical text. By embodying the characters and situations depicted in the Bible, participants can grasp the fundamental human experiences inherent in the scriptures, leading to a deeper understanding of their own lives. The second part focuses on the role of the Bibliolog, which facilitates an interactive interpretation of biblical texts within a group setting. Participants immerse themselves in the scenarios described in the texts and collaboratively interpret the biblical narratives through the lens of their own experiences. In the third part, the article examines the similarities and differences between Bibliodrama and Bibliolog. It highlights how both approaches facilitate a mutual interpretation of participants' life situations in relation to biblical texts.
Keywords: Bibliodrama, small forms of Bibliodrama, Bibliolog, experiencing Bibliolog