Introduction
Karakteristika pVT ponašanja CO2 je da u dvofaznom pojasu promjene stanja (od 100% plinovite do 100% kapljevite faze i obrnuto) dolazi do dramatične promjene vrijednosti gustoće (Tablica 1), kao i transportnih svojstava fluida koje isto tako dramatično utječu na utisne mogućnosti bušotine u cjelini. Karakteristika dvofaznog područja protjecanja u bušotini je da se mogu (ali i ne moraju) javiti nestabilnosti u protoku u vidu pulzacija tlaka (hidrauličkih udara) i naglih promjena temperatura, što se zbog niza tehničkih razloga želi izbjeći. Acevedo i Tucker (2022) pokazali su da je upravljanje faznim ponašanjem CO2 u kontekstu tehnologije CCS u iscrpljenim plinskim ležištima glavni tehnički izazov, i svodi se u suštini na izbjegavanje uvjeta pod kojim dolazi do nekontroliranog utisa CO2. Ustvrdili su da su nestabilnosti protjecanja vezane uz uvjete pojave višefaznog protjecanja i posljedično naglih i značajnih promjena temperature zbog Joule-Thomsonova efekta. Ovakva neustaljena stanja protjecanja obično se analiziraju u sklopu zasebne studije o stabilnosti protoka (eng. Flow Assurance Study) i kao takva nisu predmet razmatranja u ovom radu. Veličina ekspanzije CO2 i sniženja temperature, kao posljedice fazne promjene stanja, uglavnom zavisi o veličini dinamičkog tlaka u bušotini, odnosno o ležišnom tlaku. Što je tlak niži, to je razina pothlađenja veća. Utjecaj ovakvog ponašanja naročito je izražen kod iscrpljenih ležišta ugljikovodika. Tada je otpor ležišta u odnosu na infrastrukturu najmanji moguć, ali i represija na ležište najviša moguća, posebice u slučaju utisa dominantno gustog fluida. Tehnički razlozi zbog kojih se žele izbjeći nestabilnosti prilikom injektiranja poglavito su vezani su uz pojave niskih temperatura što za posljedicu može imati smrzavanje paker fluida, p-T uvjete protjecanja ispod dozvoljenog temperaturnog / operativnog raspona bušotinske opreme, pucanja cementne veze iza kolone zaštitnih cijevi i/ili stvaranja fraktura u stijenama pribušotinske zone. Tu su i problemi koje mogu uzrokovati hidrati u koliko se stvore uvjeti za to. Autori su u tom smislu predložili dvije grupe rješenja za upravljanje faznim ponašanjem CO2 u bušotinama. Prva grupa odnosi se na intervencije u bušotinama u koje spadaju: • povećanje veličine trenja u uzlaznom nizu cijevi (ugradnjom tubinga malog promjera i/ili relativno velikim protokom fluida u odnosu na promjer cijevi); • ugradnja dubinske sapnice; • namjerno reduciranije injektivnosti ležišta (primjerice djelomično raskrivanje ležišta). Druga grupa odnosi na integralna rješenja koja uključuju intervencije na injekcionoj infrastrukturi u koje spadaju: • termička izolacija sustava priključnih cjevovoda bušotina u svrhu što manjeg gubitka temperature fluida u utisnoj infrastrukturi; • grijanje fluida u svrhu podizanja temperature na ušću bušotina. Zbog svega navedenog jedan od glavnih zadataka prilikom projektiranja/analiziranja CCS sustava je identificirati granična područja tlakova i temperatura ušća bušotine i utisnih količina kod kojih započinju i završavaju mogući neustaljeni uvjeti protjecanja. Konkretno to znači odrediti koje su to maksimalne količine utisa u dominanto plinovitoj fazi, odnosno koje su to minimalne količine utisa u dominantno gustoj fazi (kapljevitom i/ili u superkritičnom stanju) i pri kojim se tlakovima i temperaturama na ušću bušotine ta transformacija faza događa. Sve u zavisnosti o trenutnom tlaku ležišta. Upravo je operativna ovojnica bušotine alat pomoću kojeg postaje moguće na jednom mjestu identificirati operativne mogućnosti bušotine uvažavajući spomenuta ograničenja.
