Izvorni znanstveni članak
Ljubav - praktična norma savjesti i vjere kod Pavla
Marinko Vidović
orcid.org/0000-0003-0746-023X
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, Hrvatska
Sažetak
Uočavajući Pavlov govor o vjeri, nadi i ljubavi kao temeljnim odrednicama kršćanske egzistencije, autor istražuje njegov govor o kršćanskoj savjesti. Pavao, naime, i vjeru (u Rim) i savjest (u 1 Kor), premda ovu drugu ne izravno, kvalificira pridjevima jak i slab, što ukazuje na njihovu povezanost i potrebu usporednog istraživanja.
Iz povijesnog i tekstualnog konteksta očito je da je Pavlov govor naslonjen na konkretne probleme dotičnih crkvenih zajednica. A osnovni problem, iz kojega su proizlazili mnogi drugi, bio je odnos spoznaje i savjesti. Jasno je da je savjest određena spoznajom, ali Pavlu je isto tako jasno da je spoznaja kao i vjera određena navještajem. Spoznajna različitost i pluralizam određuje i pluralističku prosudbu savjesti. Pavao je tipizira u dva ekstrema: jaku i slabu prosudbu, odnosno savjest. I jedna i druga prosudba ima svoje mjesto u crkvenom zajedništvu, pod uvjetom da i jedna i druga u konkretnom djelovanju i određivanju slobode budu vođene ljubavlju prema drugome. Ljubav koja se konkretno očituje kao uzajamnost i obazrivost temeljni je zakon i norma savjesnosti. Savjest je značajna odrednica čovjekove eshatološke stvarnosti, a ipak ne i konačna. Konačna odrednica je Božja prosudba koja svaku subjektivnost stavlja u okvire zajedništva kao objektivnosti. A tamo gdje je primarno zajedništvo, koje ne dokida osobu i njezinu individualnost, ispravno je ponašanje određeno prvenstveno ljubavlju. Iz svega je vidljivo da jedino ljubav, kao ispravni odgovor na Božju ljubav iskazanu u Kristu, može usmjeriti, ali i ograničiti djelovanje koje bi po uvjerenju i savjesti moglo biti na štetu bratskog zajedništva.
Ključne riječi
Hrčak ID:
1140
URI
Datum izdavanja:
3.6.2004.
Posjeta: 2.206 *