UVOD
Hildegarda iz Bingena (1098.-1179.) bila je jedna od najznačajnijih benediktinki zreloga srednjeg vijeka.1 Njezino se raznorodno djelo može proučavati s raznih gledišta, ali ovdje je naglasak na činjenici kako su njezine vizije jedinstven spoj teologije i književnoga nadahnuća u okviru srednjovjekovne pisane riječi uopće.2 U tomu je posebnost te crkvene naučiteljice koja je još uvijek možda poznatija kroz prizmu popularizacije, kako kakva "učiteljica zdravoga života i ispravne prehrane".
Ona nije bila samo teologinja i umjetnica, nego i glavarica dvaju samostana, institucionalno i organizacijski (pa i pastoralno) vrlo aktivna - čitav njezin život i djelo bitno su utemeljeni u benediktinskoj duhovnosti i benediktinskom načinu života,3 kako je sama zapisala "in obseruatione regulę sancti Benedicti".4
U svemu ju je vodila vrlina discretio, kao najbolja vodilja za svakoga čovjeka u neprestanoj borbi dobra i zla u čijem je središtu čovjek kao vrhunsko Božje djelo.5 Kroz brojne slike i motive u svojim vizijama ona ističe osobit antropocentričan sustav razmišljanja; uostalom, i Spasitelj se utjelovio kao čovjek. Zato čovjek ima dostojanstvo, zato on stoji u središtu i njegova djela odjekuju svemirom, ali to je i njegova velika odgovornost zbog koje je čovjek i pozvan da sudjeluje kao suradnik u Božjem planu otkupljenja. Pojednostavnjeno se može kazati kako je u središtu svih Hildegardinih djela odnos Boga i čovjeka, tj. položaj i uloga čovjeka u povijesti svega stvorenoga svijeta. Tako stvara poseban kaleidoskopski dojam, ili pak zaista panoramsku vizuru, kroz koju se katkad nije lako "duhom kretati" i razumijevati - zato dijeli pojedine vizionarske odsječke u pod-odsječke kao duhovna loca na kojima je moguće zastati i promišljati, naučiti, doživjeti koju emociju.
1. HILDEGARDINE VIZIJE KAO DOŽIVLJAJ, POUKA/TRAKTAT I ESTETSKI TEKST
Namjera je ovoga razmatranja ukazati na originalan postupak kojim Hildegarda odijeva teološke misli u književni, poetski izričaj. Kako ističe Maura Zátonyi, osebujnost je njezine teologije u slikovitosti, a tu u međuodnos dolazi dubina promišljanja i nadahnutost izričaja.6 Slike su naime dojmljive i pamtljive; one mogu djelovati kao loca fenestralia koje Hildegarda spominje u jednom svom djelu. Takva7 su loca istovremeno i "mjesta" u umu i pamćenju, ali su to i trenutci u životu kad se Bog otkriva čovjeku.
U okviru književnoga žanra (eshatoloških) vizija njezin je opus poseban:8 ona gleda bez ekstaze, pri punoj svijesti, a slike su joj zgusnute i teško razumljive, nerijetko začudne i neočekivane. U njezinim vizijama prvo dolazi iskaz o viziji kroz grozdove bogatih, maštovitih, teško razumljivih slika, a zatim slijedi njihovo minuciozno tumačenje (s doslovnim vraćanjem na citate iz vizije). Objašnjenje dolazi redovito glasom Živoga Svjetla (ili Glasa s Nebesa),9 a u strogom smislu ima manje naracije nego u ostalim srednjovjekovnim vizijama. Međutim, njezini su opisi slikovitiji i bujniji, neočekivani i dramatični: primjerice, tu je ljudski lik s golemim krilima, a tijelo mu je pokriveno ljuskama poput ribe,10 ili obličje koje u sebi spaja čovjeka, medvjeda i grifona i koje još k tomu govori,11 ili mlada djevojka koja na prsima ima dva prozorčića, a jelen se propinje među njima.12 U tumačenje se uvodi modus pitanja i odgovora (quomodo? quid est hoc?) i dijalog/monolog, mali žanrovi kao malo prenje, mala vizija (vizija unutar vizije) i egzempl, a katkad se homilija (ili barem homiletski modus) ugrađuje u cjelinu kao mali žanr. U djelu "Scivias" na kraju dolaze i nadahnuti stihovi koje će autorica razraditi u glazbeno-scenskom djelu "Ordo virtutum", dok je vizija "Liber vitae meritorum" većim dijelom oblikovana kroz dijalog (upravo: prenje) 35 parova suprotstavljenih grijeha/poroka i vrlina/krjeposti.13 Na te se sukobe nadovezuju odsječci o paklenim i čistilišnim mukama za grješnike, te savjeti kako se pokajati (učiniti pokoru) i kako uopće izbjeći da čovjekov život bude vođen snagom i strašću grijeha. Takav sadržaj, ali i takav panoramski pjesničko-tumačenjski pristup u drugih vidjelaca nije zabilježen.
Ono što proučavatelje književnoga žanra vizija odmah začudi jest Hildegardino povezivanje literarnih odlika djela s diskursom traktata, ali i s uvođenjem drugih malih žanrova, osobito egzempla i izravnoga govora, pa i stihova, u viđenja.14 Takvih postupaka u drugih srednjovjekovnih vidjelaca nema. S druge strane, rijetki su teološki traktati (koji u sebi sjedinjuju hermeneutiku i moralnu pouku) s toliko slikovitosti i mašte. Hildegarda je dakle jedini srednjovjekovni vidjelac koji (katkad godinama) promišlja viđeno i čuveno, pa onda ta tumačenja i zapisuje, pa sve te doživljaje izravno dovodi u vezu sa Svetim Pismom. Već je taj hermeneutički postupak svojevrsna "teologija".
Ovdje nam valja izreći caveat: naime, s našega filološkoga zrenika ne možemo dublje ulaziti u zaista brojne odsječke njezinih vizija koji se mogu iščitavati kao teološki i filozofski. Namjera nam je ukazati na suptilnu - i za primatelja zahtjevnu - međuigru pripovijedanja i hermeneutike, poetičnosti i moralne pouke, dramatičnosti i dubokoga promišljanja.
Njezina vizionarska trilogija koja uključuje djela Scivias (1141.-1151., dalje u tekstu: SC),15 Liber vitae meritorum (1158.-1163. dalje u tekstu: LVM) i Liber divinorum operum (1163.-1170., dalje u tekstu: LDO) - osobito je tumačenje Svetoga Pisma, individualno, slikovito i pjesnički nadahnuto. Primjerice, četvrta vizija prvoga dijela Liber divinorum operum je tumačenje, odnosno komentar, sintagmu po sintagmu, prologa Ivanova Evanđelja. Dakako, kako sama kaže "Et ego paupercula in eadem visionem docta dicebam…" - dakle, ona je (jadna neuka) bivala poučena Božjim tajnama upravo kroz vizije, a glas Živoga Svjetla (tj. samoga Boga) koji joj razlaže viđeno, nalagao joj je da viđeno zapiše drugima za pouku. Na početku djela LVM piše: "čula sam glas s neba koji mi je govorio: 'Ti koja si od djetinjstva podučavana duhom Gospodnjim ne u tijelu već duhovno u pravom viđenju, kazuj ono što vidiš i čuješ [...] i piši po meni, a ne po sebi'".16 Slično tako piše i u epilogu LDO: "I ja sirota u toj viziji poučena rekoh."17 Dakle, za nju je vizija i doživljaj i pouka; u različitim varijacijama u svakoj svojoj knjizi ponavlja da je pouka upućena prvenstveno njoj samoj, a zatim ona te sadržaje prenosi drugima. Sva su njezina viđenja "oblikovana na korist vjerujućima"18 jer se doživljavala proročki, kao prenositelj Istine i opetovano u svim djelima isticala da gleda u istinskom, autentičnom viđenju, "in uera uisione", a ne u ekstazi ili u snu.
Međutim, treba naglasiti kako Hildegarda sebe zapravo doživljava dvojako, i tu je u njoj samoj svojevrsno unutarnje prenje: premda osjeća jak proročki poziv, izrazito je svjesna svoje neznatnosti i krhkosti. Stoga u SC-u piše snažnu antitezu u središte koje stavlja sebe samu i svoju viziju: "Oj slabi čovječe koji si prah zemaljski i pepeo od pepela [...] Uspravi se i viči i kaži što ti se pokazalo najmoćnijom snagom Božje pomoći."19 Pritom ne samo da gleda, nego i čuje. Dakle, u nje se spajaju uidi, conspexi i audiui, audiuique. Slušanje je redovito vezano uz tumačenje (iz usta Živoga Svjetla), ali čuju se i riječi pojedinih personificiranih likova (životinja ili vrlina). Sinestezija je stoga ne samo poetsko pomagalo, nego narav doživljaja.
Ono što Hildegarda želi postići u parenetičkom smislu - kao vizionarka, kao prorok - jest promjena. Čovjek se mora pokajati, popraviti svoj život kako bi popravio svijet što je njegovim grijehom uprljan, a Božji izvorni plan narušen. Međutim, svjesna je da se grješni čovjek ne može stubokom, odjednom promijeniti, jer to nije (jednokratan) događaj nego (trajni) proces, svojevrsno unutarnje putovanje. Zato je u jednoj od najpoznatijih svojih duhovnih slika Hildegarda postavila čovjeka u središte plamenoga kruga ili kotača koji se stalno vrti.
Njezine su vizije jedinstvene i vrlo samosvojne, drukčije od ostalih sačuvanih iz srednjega vijeka - po bujnosti i kompleksnosti slika, a nadasve po tome što Hildegarda sama zapisuje i tumačenje viđenoga na više razina, od moralne do alegorijske i anagoške. Ono redovito dolazi iz usta Boga, tj. Živoga Svjetla koje joj omogućava da vidi skrovitosti i istine Božjega djelovanja kroz povijest stvaranja i spasenja.
Može se zaključiti da su njezine vizije zapravo mješavina različitih (malih) žanrova i modusa.20 Dok je u viziji pretežit narativni i dramski modus, u objašnjenjima prevladava drukčiji diskurs - međutim, i njega Hildegarda prekida narativnim dijelovima. Ne samo da tumačenje prekida pitanjima (quid est hoc? quomodo?) na način popularnih didaktičnih knjiga poput pitanja i odgovora, nego se pripovijedanjem (pa i nekim dramatičnim dijelovima kao što su pokrenuti, osjećajni monolog i dijalog) oživljava i pojačava dojam na primatelja. Pitanja se koriste ovdje i u svrhu amplifikacije, te privlačenja pozornosti. I iako redovito sama na pitanje daje odgovore glasom Živoga Svjetla koje čuje u viziji (to je dakle je retorička subiectio), ta metoda ne djeluje mehanicistički niti redundantno, jer nije riječ o pukim retoričkim pitanjima, nego je to stimulativno pripovjedno-stilsko sredstvo.
2. SLIKOVITOST IZMEĐU POETIKE I TUMAČENJA/RAZUMIJEVANJA
Slikovitost je temeljna značajka svih srednjovjekovnih vizija, ali ovdje je osebujna. Maura Zátonyi u svojoj studiji piše o "Versprachlichung der imaginativen Vermittlungen der visio".21 Riječ je o postupku "pojezičenja", tj. iskazivanja duhovnoga i transcendentnoga doživljaja kroza slikovitost karakterističnu za viđenja. Nju pak omogućuje ljudski jezik, ali je istovremeno uvjetuje, odnosno zahtijeva zbog ograničene sposobnosti razumijevanja primatelja (čitatelja i slušatelja) koji takvu vrstu doživljaja (viziju) nisu nikad iskusili.
Hildegarda koristi metaforično i slikovito izražavanje jer je ono nužno kad se govori o transcendentnome (ljudi su ograničeni u mogućnosti njezina shvaćanja i spoznavanja), ali i omogućava nove emocionalne i misaone poveznice i pomaže u razumijevanju. To njezinu metaforičkom izražavanju daje i hermeneutičku i gnoseološku dimenziju ali istodobno stvara veoma individualan opus u okviru srednjovjekovne literature vizija. Naime, ona svjesno ne samo da preuzima biblijske slike i motive i onda ih slobodno kombinira i dakako očudnjuje, nego ona to radi u obliku vizije, viđenja. Zátonyi u istoj studiji piše o "Bildverfremdung" jer slike i prizore iz Biblije tumači novim vlastitim slikama što u primatelja izaziva čuđenje, ali i promišljanje. Hildegardin egzegetski postupak povezuje Stari i Novi Zavjet, a pogled joj je uvijek Kristocentričan i antropocentričan. Bog je u središte stvorenja bio postavio upravo čovjeka koji jest creatura, ali ima i dostojanstvo da bude operarius Dei ili cooperarius Dei (kako je to suvremenije izrazio papa Benedikt XVI.). Upravo to je nedokučivi znak Božje ljubavi prema čovjeku, pomalo i zastrašujuć, ali i velika prilika za čovjeka. To je tema oko koje se zapravo pletu sva Hildegardina djela - mi smo Božja stvorenja kao njegova zrcala, njegovi su-oblikovatelji svijeta, mi smo njegova živa čudesa.22
Vizija je uvijek slika, odraz Istine i transcendentalnih, nedokučivih sadržaja kroz razna obličja i simbole što ih čovjek svojim nesavršenim sposobnostima može doživjeti (vidjeti i čuti) i svojim ograničenim jezikom iskazati. Čovjek kroz vanjske, vidljive pojavnosti uči o unutarnjem, o tajnama Božjih putova - to je Hildegardina temeljna misao. A kroz umjetnost i stvaralaštvo čovjek može bolje spoznati svoju vezu sa Stvoriteljem; to je Eurigenin stav što se može iščitati i iz Hildegardinih djela (pa i shvatiti iz njezina života kao umjetnice, spisateljice i skladateljice).23
U hermeneutičkom pak tumačenju tih slika Hildegarda rabi nove slike, simbole i metafore, pa se nameće pitanje može li se donekle razmišljati i o poetici njezine hermeneutike. Naime, postupak očudnjenja (Verfremdung) o kojemu detaljno piše Zátonyi24 kao posljedak "slikovite teologije" 12. stoljeća, ali i Hildegardina osobnog senzibiliteta, rezultira tekstovima koji imaju i prepoznatljivu književnu vrijednost. Hildegardino inzistiranje da je nešto vidjela u pravoj, istinskoj viziji ("in uera uisione") nije u suprotnosti s namjerom da se pouka odjene u estetski oblikovan izričaj, niti s pozivom da primatelj često promišlja to što "slaže u sjećanju dobroga znanja".25 Tu je riječ o kreativnom procesu, o dijalogu teksta s osjećajima, s razumom, ali i s voljom svakoga pojedinca koji čita ili, češće, sluša tekst vizije. Štoviše, tu je i poziv da pročitano valja posvojiti, "učiniti vlastitim" u smislu određenoga ponašanja, odnosno u odbacivanju grijeha i pristajanju uz dobro. To je čovjekova snaga, to je Božji dar - razlučiti dobro od zla, aktivno sudjelovati u borbi vrlina i grijeha/izazova - ali tu i leži čovjekova velika odgovornost i potencijal da su-stvara svijet.
Hildegardine su slike i metafore bujne i višeznačne, njihovi značenjski valeri ovise o kontekstu u kojem se nalaze, tj. u koji ih autorica stavlja. Primjerice, jedna od omiljenih njezinih metafora jest kotač. Nadovezujući se na tu metaforu, djelo SC također se može gledati kao specifičan "literarni kotač" u čijoj se vrtnji izmjenjuju i miješaju književno stvaralaštvo i teološko promišljanje. Jedno je s drugim međusobno duboko povezano (dakako, katkad uvjetovano), tvoreći uistinu originalan sastav u korpusu srednjovjekovne latinske pismenosti. Pritom se ne smije zaboraviti kako je to djelo napisala žena. U tom smislu nije nevažno makar i spomenuti kako je, za razliku od drugih videlica, Hildegarda prilično suzdržana u uporabi pojma ljubav (caritas).26 Ona naime tu vrlinu gotovo u pravilu povezuje s drugima kao što su milosrđe, pravda, poniznost, dobrohotnost... Ljubav je uvijek prožeta tim drugim vrlinama/značajkama,27 kao da ju one ispunjavaju i dopunjuju i tako je uzdižu prema ishodišnoj Ljubavi iz koje je sve poteklo.
U cjelini se djela slika (viđenje) i tumačenje ne mogu dijeliti, jer je jedno s drugim povezano. Ona prvo gleda slike i pomno ih opisuje, a zatim ih iscrpno razglaba. Pouka nije samo hermeneutička, nego se uvijek uz to navodi i ono što je za primatelja ispravno; može se dakle govoriti i o moralno-poučnoj, te pastoralnoj kvaliteti njezinih vizija. A slike, odnosno slikovitost kao bitna značajka vizija su veoma djelotvorne jer su upravo slike (a ne pojmovi) pamtljive i dojmljive - one mogu funkcionirati kao fenstralia loca (LVM) na kojima Bog čovjeku otkriva Istinu i Dobro; ta je sintagma također Hildegardin neologizam (a njih ima podosta u njezinu opusu).
Dramatičnost i pjesnička nadahnutost najjasnije se iščitavaju iz monologa grijeha/mana i vrlina u djelu LVM - velik se dio te vizije upravo temelji na prenjima suprotnosti. Prenje, sukob pojedinoga grijeha ili mane s njegovom oprječnom vrlinom, započinje prijeporom između nagnuća/ljubavi prema svjetovnom, vremenitom (amor saeculi) i nagnuća/ljubavi prema nebesima (amor caelestis). Zatim se pred čitateljem ili slušateljem redaju različite spodobe, obličja u kojima Hildegarda vidi grijehe (npr. razne životinje ili groteskne zooantropomorfne pojave),28 da bi sukob završio prenjem personificirane tuge ovoga svijeta/vremena (tristitia saeculi) i nebeske/rajske radosti (caelestis gaudium). Prvi lik u viziji je čovjek koji grli mlado drvo, puno lišća i životnoga soka; no, dok on izgovara svoje grješne i zabludjele misli o tome kako ima sve što mu treba i da se život svodi na tjelesno i materijalno, lišće s drveta otpadne i ono suho pada na zemlju. Na kraju pak grijeh vidimo u obličju žene koju svojim suhim granama obuhvaća suho, neplodno drvo i ona se zdvojno pita zašto je uopće rođena jer je puna straha i beznađa. Njezin monolog odražava krivi stav koji vodi u grijeh: "Kad bih vikala na nebesa i tražila što mi treba od sunca, mjeseca i zvijezda, ništa mi ne bi dostajalo. Zato ću sve što god mogu steći mislima, riječima i djelima zadržati uza se, kako bih mogla živjeti."29 Tako se krug ljudskih stranputica smišljeno zatvara, a konačni odgovor daje vrlina koja radosno (!) poučava kako je sve što vidimo oko nas dobro i plodno, sve je od Boga, a oni koji to ne vide, žive u sljepoći straha i očaja. Riječi su u tim prenjima promišljeno odabrane, a slike su moćne. Primjerice, iz monologa celestis gaudii (nebeske radosti): "Cvjetove ljiljana i ruža u posudi svojoj nježno skupljam i svaku zelenu snagu, i svim djelima slavim Boga [...] Duša potvrđuje nebesa, a tijelo zemlju; i tijelo oslabljuje dušu, duša pak suspreže tijelo. Stoga, luda i slijepa, razmisli što govoriš...".30 Česte su slike i/ili usporedbe iz prirode, kao primjerice ovdje s krasnim (simboličnim!) cvijećem, a tu je i ključni pojam viriditas, "zelena snaga", te pouka i upozorenje, poziv. To nije samo upozorenje grijehu kojem se personificirana vrlina nebeske radosti tako obraća (on je već bio izgovorio svoj beznadni, očajni, ludi monolog, a to je tristitia mundi) - koliko li se slušatelja moglo u njemu prepoznati! A na to slijedi odgovor vrline koja zapravo govori "svima nama" i potiče osjećajnu reakciju; teološko tumačenje i pastoralni poziv na obraćenje dolaze zajedno. Na posebnu mjestu u cjelini vizije čita se opis paklenih muka za one koji se ne ufaju u Boga nego ostaju u svjetovnim tjeskobama,31 s podosta općih mjesta iz eshatoloških vizija.
Hildegarda je majstor igre riječima (annominatio) i etimologiziranja, poigrava se s poveznicama između homo, humus, humilitas, humanitas ili pak s virgo - virga kad piše o Bogorodici.32 Marija je virgo, djevica koja je rodila Spasitelja; virga je zelena, to je mladica iz koje je izrastao spas svemu svijetu - virga je slika za viriditas, zelenu snagu svega živoga, životni sok koji kao "zelenost" prožimlje sva bića. Ta je riječ njezin neologizam i jedan je od središnjih pojmova njezine misli, od prirodnofilozofijskih djela do teologije. I drugim svojim jezičnim inovacijama ili sintagmatskim kombinacijama ostvaruje pjesnički, emotivni dojam (katkad gotovo ludički) kojim nastoji čovjeku dublje u srce usaditi pouku i "točnije" izraziti svoj pogled.33 Ne možemo govoriti o sustavnu nastojanju oko formiranja terminologije, ali je Hildegarda nedvojbeno nastojala razbiti skučeni okvir postojećih riječi kako bi svojim neologizmima ili sintagmama bolje iskazala sadržaj i poruku - tu se opet sastaju jasno i nejasno, a to je uvijek izazov za čitatelja.
3. SCIVIAS - UIDI QUASI KAO MOST MEĐU SVJETOVIMA
Pojednostavnjeno rečeno, srednjovjekovna je misao smatrala kako čovjek, kao stvoreno biće, o Bogu može govoriti samo na "preneseni način",34 tj. slikovito i u metaforama. Po Anselmu iz Canterburyja, koji se naslanja na Augustina, ljudski izrazi mogu biti tek similitudo ili imago pojavnosti o kojoj se govori, pri čemu je similitudo između transcendentnoga i tvarnoga, ovozemaljskoga zapravo temeljni odnos za razumijevanje.
Hildegardine su vizije pisane s istančanim nadahnućem i bogatim slikama i simbolima koji su kadšto teško razumljivi. Vizije su joj, međutim, sasvim jedinstvene u srednjovjekovnoj tradiciji i po tome sama promišlja i meditira ono što je vidjela i čula (slike, riječi Živoga Svjetla koje joj se obraća). Tako stvara poseban kaleidoskopski dojam, ili pak zaista panoramsku vizuru, kroz koju se katkad nije lako "duhom kretati" i razumijevati - zato dijeli pojedine vizionarske odsječke u pod-odsječke kao duhovna loca na kojima je moguće zastati i promišljati, naučiti, doživjeti koju emociju. Stoga ne čudi da je SC nastajalo kroz dulje razdoblje, otprilike između 1141. i 1151. godine. Ona daje podrobno tumačenje viđenoga (često piše "Quod dicitur...", "et quod significat", "Quomodo?", "Quid est hoc?", "Hoc tale est", ili "quod est"). Nadalje interpretira svoje vizije na više razina i redovito ih dovodi u vezu sa Svetim Pismom, pa ne čudi što neki istraživači viziju SC zovu upravo traktatom.35 To je veoma zanimljiv postupak: ona odabire citat iz Biblije koji komentira, razlaže ga kao u kakvoj homiliji, a sve u vezi s vlastitom ishodišnom vizijom. Naime, svi ti citati pomažu joj da potkrijepi ono o čemu pripovijeda i što opisuje, ali također dodaju teološku "težinu" njezinu izlaganju.36 Međutim, kadšto tumači odabrani biblijski odlomak, piše kratku egzegezu ili homiliju kao "potpoglavlje" vezano uz njezinu viziju, obično nakon sintagme "Quod dicitur". Takav postupak je izrazito neuobičajen za literaturu vizija, ali u Hildegardinu kreativnom kozmosu ne čudi, uzme li se u obzir da je napisala i tekst poznat pod naslovom Explanatio quorumdam Evangeliorum (između 1158. i 1163.).37
Njezin književno-hermeneutički postupak može se ilustrirati na temelju njezina najopsežnijega vizionarskoga djela SC, u kojemu na početku stoji zgusnuta, bujnim slikama ispunjena vizija - a na to se, tj. na pojedine slike i sintagme - nadovezuje tumačenje glasom Živoga Svjetla, te Hildegardinim promišljanjem viđenoga. Nije stoga začudno da su neki odsječci naslovljeni kao "similitudo" ili "comparatio": ne samo kao usporedbe ili kao književni trop. Uvijek piše da je vidjela obličja (npr. ljude, zgrade, životinje, šume i polja), uidi quasi - dakle, nešto "poput" ili "nalik" onome što ljudski jezik može izraziti a osjetila prihvatiti... Možda uporaba pojmova u naslovima ili zaglavljima potpoglavlja vizija, a koji su vezani uz retoriku (npr. similitudo, exemplum, parabola) nije u nje uvijek dosljedna. Međutim, dosljedan jest postupak povezivanja teološkoga razmatranja, s brojnim citatima iz Svetoga Pisma, te s književno-poetskim nadahnućem u narativnim i pjesničkim sekvencijama. Na kraju djela pojavljuju se i personificirane vrline koje u stihovima slave Boga i pozivaju čovjeka na obraćenje.38 Time su od pojmova i načela stvorene personae, Hildegarda im je dala glas kojim tvore suzvučje (symphonia, harmonia) kroz koje čovjek može lakše spoznati Istinu, baš kao što ju je vizionarka sama "bez teškoća i oklijevanja razumjela".39 Premda ih je pisala prvenstveno za liturgijsku svrhu, indikativno je da je upravo stihove umetnula na kraj vizije, kao oblik koji najsnažnije i nadahnuto ističe njezine temeljne misli i poruke. Upravo poezija, stihovi omogućuju Hildagardi da poveže promišljanje/teologiju i estetski izričaj/užitak, da premosti jaz među njima. Stihove je smjestila na kraj vizije kao na pojačano, istaknuto mjesto koje se tematski dotiče Kraja Vremena i otkupljenja opravdanih, raskajanih duša, a upravo u stihovima progovaraju personificirane vrline40 - one se upravo "pred-stavljaju" vlastitim govorom, svojim riječima i mislima. To međutim nije samo dramatičan slijed monologa i dijaloga (s uplašenom dušom, pa čak i s đavlom), nego i tu se iščitavaju teološke poruke.
Svaku viziju u djelu SC slijedi po dvadesetak (a katkad i više) odsječaka ili odlomaka (svaki ima i svojevrsni naslov) u kojima razrađuje viđeno, daje tumačenja, pridodaje nove kratke pričice i redovito ih dovodi u vezu s Biblijom. Ti su odsječci po sadržaju, modusu (stilu) te književnom obliku međusobno različiti - od kratkih, šturih primjera bez naracije, do opsežnijih kratkih formi (alegorija, prenje/dijalog, čak poezija). Vizije pojedinih od triju dijelova SC različite su po opsegu, mogu imati od 14 do čak 102 odjeljka, svaki sa svojim kratkim naslovom koji funkcionira kao paratekstualni element-poveznica među tim odsječcima i kao poveznica s ishodišnom Hildegardinom vizijom.
Kao tipičan primjer može se letimično prikazati sadržaj i građa treće vizije prvoga dijela SC (I, 3, 1 - 31). U njoj se iscrpno opisuje viđenje začudnoga velikog, tamnog jajeta41 okruženoga različitim svjetlosnim fenomenima (obično vatrenim kuglama), munjama i vatrom, potresima i raznim snažnim vjetrovima, a tu je i jedna od omiljenih Hildegardinih metafora: brdo, planina. To je zapravo simbolična slika svemira u kojoj se kroz vatru, eter, oblike kao što su jaje ili brdo odražava nevidljivi i nespoznatljivi Bog. Vatra ima dvostruko značenje: s jedne strane, to je Sunce koje je granulo rođenjem Spasitelja, a s druge strane odnosi se i na kazne grješnicima. Tri "planeta" koje Hildegarda vidi odražavaju Sveto Trojstvo, Mjesečeva kugla znak je Crkve, dok druga svjetla označavaju Stari i Novi Zavjet, proroke i sva dobra učinjena u duhu vjere. Voda pak simbolizira krštenje. No, tu su i tamne sfere i zastrašujući prostori koji su ispunjeni đavoljim napastima. Čovjek je nakon praroditeljskoga pada htio sve podrediti vlastitim prohtjevima, pa je skrenuo iz svjetla u tamu. No, zadnju riječ u viziji ima Božje milosrđe koje će spasiti svakoga pokajnika i nagraditi svakoga tko slijedi put svjetlosti - poniznosti, ljubavi i svetosti. Na tu se viziju nadovezuju tumačenja koja počinju tvrdnjom da se kroz vidljivo i prolazno očituje ono što je nevidljivo i vječno - dakle, kao da je tvarni svijet odraz, zrcalo ili similitudo onoga što je onkraj čovjeka, što je transcendentno; upravo je quasi. Sve što je vidjela razrađuje u pojedinim obrojčanim odsječcima, primjerice svjetlosne pojave dovodi u vezu s nebeskim tijelima, suncem i planetima, s prirodnim pojavama kao što su zora i sumrak, a sve s biblijskim citatima i sintagmama slobodno uklopljenima u vlastite rečenice. No, Hildegarda katkad najavljuje biblijski navod, a onda ga uvijek razlaže: s jedne strane ga dovodi u vezu sa svojom vizijom, a s druge strane izvodi i kraću homiliju.42 Nadalje upozorava protiv lažnih proroka, astrologa i vidovnjaka koji su podložni đavoljim prevarama i ljude obmanjuju magijom, pa to pojačava riječima iz Evanđelja,43 da bi u jednom odsječku poučni modus prešao u izravno obraćanje čovjeku koji vjeruje gatanjima pa se lažno raduje ili tuguje govoreći: "'ach, moriar' uel 'wach, vivam' aut 'heu, quanta infelicitas' seu 'wach, quanta prosperitas mea est!'".44 Tim uzvicima razbija se monotonija pripovijedanja, a zanimljivo je da uvijek rabi uzvike iz raznih jezičnih sfera (njemački, latinski). Na osudu đavoljih prijevara nadovezuje se odsječak "Parabola de eadem re". Glas Živoga Svjetla izlaže jednu od varijacija omiljene srednjovjekovne teme "gospodar i sluga" (rex et famulus): moćan gospodar/vladar imao je mnogo slugu i svakome je od njih dao oružje protiv nevoljkosti i lijenosti; slijede njihovi razgovori i odluka nekih slugu da ne će slijediti gospodara nego jednoga putujućeg zabavljača (illusor) koji je naišao. Drugi ih prekoravaju i ostaju vjerni gospodaru koji u zaključnom monologu grdi neposlušne, ali im ostavlja slobodu da idu za zabavljačem - ta, oni umiju razlučiti zlo od dobra. Potom slijedi postupna alegoreza ispripovijedanoga, "quod dicitur". Gospodar o kojem je riječ jest svemogući Bog; oružje je razbor; zabavljač je đavao; tko ne želi slijediti Boga nego đavolje laži (magis deceptiones antiqui seductoris)45 bit će odbačen i kažnjen. Pouka jest: ljudi imaju slobodnu volju i to je njihova snaga, ali oni se često odvraćaju od dobra i od Boga pa ih on zaziva: "Oj ludo, tko sam ja? Očito najviše dobro."46 Na kraju toga odsječka/potpoglavlja nadovezuje se izravno obraćanje Boga (!) kao lika i aktantskoga subjekta (a ne samo pošiljatelja) koji kaže: ja ne želim da me ljudi preziru jer bi me u svojoj vjeri trebali poznavati. No, ako krenu za đavlom, zaslužit će kaznu. Na to se pak nadovezuje odlomak o jarcu, jelenu i vuku kao "Similitudo de haedo et cervo et lupo" (I, 3, 29), a zatim poredba s liječnikom "Comparatio de medico" (I, 3, 30). U potonjem Živo Svjetlo/Bog govori kako je ono najveći liječnik protiv svih bolesti. Duhovito kaže kako i liječnik za liječenje teških bolesti traži srebro i zlato, pa tako čini i Ono: za izlječenje lakih grijeha dovoljne su suze, uzdasi i djela milosrđa; za izlječenje teških grijeha Bog daje pokoru, ali i svoju milost i vječni život. Đavao je na početku povijesti ljudskoga roda sve prevario kroz ženu - no, Bog je spas poslao upravo kroza ženu koja je rodila Njegova Sina. Cijela ta vizija završava citatom iz Biblije, naime iz Ivanove poslanice (1 Iv 3,8) te izravnim obraćanjem primateljima da to što su čuli ili čitali često kušaju u svojim srcima i uznastoje razumjeti. Ta je metafora hranjenja odjek redovničke tradicije ruminatio.
Već je spomenuto da nije sasvim jasno po kojem kriteriju Hildegarda rabi književne ili žanrovske termine kao parabola ili similitudo, ali je vidljivo da se kroz cijelo djelo trudi oko varijacija i povezivanja. Među trima "pričicama" umetnutima u ovu viziju postoje tematske veze: zli sluge iz parabole slijedit će putujućega zabavljača, kao što će ovca iz similitudo slijediti ne pastira, nego vuka - oboje je pogriješilo i zato će snositi posljedice. Jelen iz similitudo moćnim će rogovljem probosti jogunastoga jarca, kao što će Bog u comparatio grješniku dati tešku pokoru. Usporedbe i paralele s popularnom književnom temom, sa životinjskim svijetom i sa svakodnevicom odabrane su svjesno s namjerom da se tekst oživi, dramatizira, ali i da se poruka ilustrira. Obje navedene pričice tematiziraju čovjekovu slobodnu volju i opredjeljivanje za dobro ili zlo, s time da parabola zahtijeva duže i dublju analizu, "korak po korak". Dok su similitudo i parabola vezani uz mogućnost izbora, dotle comparatio progovara o onima koji su već odabrali - odabrali su krivo, pali su u grijeh, pa je njima potreban liječnik i "terapija", tj. pokora.
Tumačenje, razlaganje slika kroz druge slike (kako je već rečeno), bitna je odlika Hildegardina književnoga i hermeneutičkoga postupka. Hildegarda se u SC istovremeno ostvaruje i kao književnik i kao teolog, stoga koristi pojmove ("termine") iz retorike tako da se oni odnose više na teološki aspekt, nego li na književni, tj. jezično-kompozicijski. Dakle, izrazi kao comparatio, parabola, similitudo odnose se više na dio hermeneutičkoga razlaganja, a ne toliko na malu književnu formu ili na stilsku figuru. Ona te paratekstualane signale u podnaslovima koristi dosta slobodno u smislu da ne slijedi neki kanon ili pravilo podjele malih književnih žanrova. Međutim, usprkos tomu, i tu se prepoznaje temeljna postavka kršćanskoga poimanja svijeta: Bog je stvorio čovjeka ad imaginem et similitudinem suam.47 Zato se čovjek nalazi u središtu svijeta kao najsavršenije Božje stvorenje - ali odnos s Bogom može se riječima (i ograničenim ljudskim umom) svesti tek na korištenje poredaba, primjera i slika/metafora. Dakle, ona oblikuje SC tako da ga dijeli u cjeline koje jesu na neki način same sebi dostatne, zaokružene, ali su bitno povezane s drugima i s njima se nadopunjuju. U okviru cjeline SC jasno se prepoznaje namjera da pouči i oprimjeri, upravo da predoči (slike iz prirode, usporedbe i sl.), ali da također prekine jednu vrstu diskursa i zamijeni je drugom, da potakne primateljevu pažnju, da oživi i produbi svoj hermeneutički postupak. To je sve u skladu s tradicijom "performativne alegoreze" u smislu emocionalnoga čitanja, jer alegorija može potaknuti neku vrstu unutarnje dramatizacije pročitanoga teksta u duhu primatelja (čitatelja ili slušatelja). Međutim, zašto Hildegarda odabire pojedini izraz (da ne kažemo "termin", sad exemplum, sad comparatio ili similitudo) ipak nije sasvim jasno.
Na izvorišnu viziju, tj. maštovit i iscrpan opis onoga što je vidjela, nastavlja se - ponavljamo - alegoreza, redovito s navođenjem biblijskih citata i Hildegardinih kraćih homiletskih tekstova koje opet uvijek dovodi u vezu s polaznom vizijom, a na kraju je istaknuta moralna pouka za primatelje koji su pozvani to što su čuli ili pročitali zapamtiti, promišljati i svojim životom nasljedovati - upravo, otjeloviti pročitano.48 Osim citata iz Biblije, u toj se viziji navode i dijelovi (cijele rečenice ili samo sintagme) iz djela crkvenih autoriteta i starijih teologa - doduše, bez navođenja izvora. Prepoznaju se tu primjerice i "Pravilo sv. Benedikta", ali i citati iz opusa Grgura Velikoga, Bede Časnoga, Gracijana, pa čak Eurigene, te dijelovi antifona, odlomci iz sakramentala i (liturgijskih) molitava.49 I to svjedoči (makar neizravno) o Hildegardinoj lektiri i načitanosti.
Stilski postupci koje Hildegarda često koristi prepoznaju se na raznim razinama, od fonološke i leksičke, do sintaktičke.50 To su, primjerice, metafore, antiteze, uporaba pridjeva kao simbola; postupak dijalogizacije, pitanje i odgovor; mijenjanje pripovjedne perspektive (sveznajući odmaknuti pripovjedač - autorski pripovjedač u izravnom obraćanju); igra riječima (anominacija); česte dijade (bilo kao antiteze, bilo kao pojačajna ili objasnidbena sinonimika) i trijade. Metafora se u Hildegardinim vizijama (i ne samo u njima) ostvaruje i na razini pojedinih riječi (npr. viriditas), ali i na razini diskursa, tako da stvarajući parafraze ona postiže interakciju između ljudske "percepcije svijeta" i njegova razumijevanja. Omiljena joj je i igra riječima, pa gdjegdje neki pojam ili neku riječ varira u raznim kontekstima, dajući joj uvijek nove značenjske nijanse. Imenice vezane uz đavolje djelovanje na čovjeka su dojmljivi, poetični, preneseni, ali su i duboko promišljeni (suasio, suggestio,napose sufflatio diabolica: đavao stalno nešto šapuće čovjeku, dašće mu u uho kako bi ga odvratio od dobra puta, a sve potajice, skriveno, neprimjetno). Mjestimice joj je proza izrazito ritmizirana. Paralelizmi i ponavljanja na raznim razinama, od fonologije (npr. aliteracije) do sintakse (npr. iteracija). Poticajne su i njezine jezične inovacije, npr. riječ viriditas, ali ona i već poznatim riječima i pojmovima daje nove značenjske nijanse, npr. pojmovima discretio i rationalitas.51
ZAKLJUČNI POGLED
Na temelju izloženoga moguće je zaključiti kako su Hildegardine vizije u svojoj ukupnosti na određen način quasi, uelut i similitudines, tj. manje ili više razumljive slike, usporedbe i paralele preuzete iz svakodnevnoga života, iz prirode i iz Svetoga Pisma. Međutim, ona te izraze koristi katkad i kao retoričke termine, nevezane isključivo uz hermeneutičko razlaganje. Već prva vizija njezina prvijenca SC počinje ovom formulacijom: "Vidi quasi…" ("Vidjeh /nešto/ poput, nalik kao"). Čovjek ne može do kraja spoznati sebe niti svijet, ali ipak nosi u sebi odraz neba i zemlje: "similitudinem caeli et terrae continet homo in se".52 Tu sličnost, odraz, to "otprilike" (možda čak i tu refleksiju) Hildegarda nastoji shvatiti i iskazati riječima u svojim osebujnim vizijama.
Pojam similitudo sam po sebi najavljuje približavanje kroza sliku, kroz poredbu, kroz nešto što je publici poznato kako bi se sadržaj i pouka učinili jasnijima. Međutim, kod Hildegarde to ide i drugim pravcem, jer uvijek u similitudines, parabolae i comparationes ona otvara nove slike koje pak bude nove asocijacije. Valja upozoriti na još jednu bitnu značajku Hildegardina odnosa prema vlastitu viđenju: uvijek kad opisuje svoje vizije ona rabi izraze kao quasi, velut, assimilabatur… Sve je zapravo usporedba, nešto "nalik" ili "poput"; zato su vrlo česti izrazi kao npr. apparebant, manifestatur - sicut, quasi, uelut - imago, figura, signum. Ona i ne može gledati drukčije nego kroza slike, takav je ograničeni ljudski um - pa shodno tome ljudski jezik ne može izraziti transcendencije drukčije nego li kroz usporedbe, primjere, slike... U tu se jezičnu ali i misaonu potku djela dobro uklapa i izraz similitudo: Božje se tajne može gledati samo "quasi" (poput) a isto tako se o tome može govoriti/pisati "otprilike".53 Tako se omogućuje i onima koji su daleko od vizionarskoga doživljaja, i onima koji su daleko od dubokoga promišljanja o svijetu i povijesti, da razumiju ono o čemu Hildegarda pripovijeda i ono što poučava. To je postupak koji i primatelja na neki način potiče da ponuđene slike zamišlja, pounutrašnjuje ih i tako meditira. Rekla bih da je za nju poredba ne samo mikrostruktura stila, nego i način pisanja te gledanja na svijet; to je most između duhovnoga i tvarnoga. Metaforičko izražavanje kao spajanje, kao stvaranje uvijek novih odnosa i poveznica u Hildegardinu je stvaralaštvu vrlo važno, jer stavom da uidi quasi zapravo nudi novu, vrlo poticajnu podlogu za promišljanje i shvaćanje Boga, čovjeka i svega stvorenja. Isto tako, tumačenje nije nikad pojednostavnjivanje, naprotiv - ono je širenje horizonta razumijevanja, produbljavanje, poticanje primatelja na razmišljanje, sve ono što smo već nazvali očudnjenjem.54 U tom se postupku stvaraju poveznice, nude "prenesena značenja" kroz poredbe, metafore, simbole, pa i kroz alegoriju. Pritom rabi slike iz svakodnevice, iz prirode a i iz Biblije (npr. Samson). Takav postupak ima dvojako i dvosmjerno djelovanje: s jedne strane objašnjava i čini razumljivijom poruku koju želi prenijeti; s druge pak strane očudnjenje potiče primatelja na razmišljanje i dešifriranje, u njemu budi nove osjećaje. Intentio auctoris jest otkrivanje kroz zakrivanje i očudnjenje. Takav Hildegardin postupak doista od primatelja zahtijeva ruminatio tj. emocionalno i intelektualno "prožvakavanje" teksta kako bi se on usvojio, te bi tako nahranio duh i dušu i time dobio snagu za pozitivan obrat u životu. I ne samo to - Hildegarda stalno poziva primatelje da se dive, da se čude Bogu Stvoritelju, da ga u zahvalnosti neprestano slave, te da svojim životima zaista nastoje biti njemu na priliku (!).
Poetičnim, nadahnutim jezikom s bujnim metaforama Hildegarda ne samo da nastoji oko kvalitete decorum SC, već takvim biranim riječima i sintagmama evocira (!) teološke i filozofske nijanse koje se mogu povezati s viđenim/opisanim/ispripovijedanim, ali se mogu povezati i s teološko-filozofskim kategorijama koje se odnose na narativni sadržaj. Dakle, u nje je kadšto naglasak na implikaciji a ne na izravnom tumačenju, definicijama i didaktičnosti - i opet je to značajka očudnjenja kojim kroz poetski izričaj uvlači primatelja u dublji i intenzivniji (unutarnji) dijalog sa sadržajima vizije SC. Hildegarda namjerno odijeva viziju u estetsko uznačenje - ali to ne umanjuje autentičnost doživljaja ili dubinu teološkoga komentara. Od modusa najviše je opisa i tumačenja, manje je naracije, a prisutan je i dijalog te stihovi. Tako je kretanje kroz ovu viziju katkad valovito, a katkad spazmodično. Stihovi na kraju SC stavljeni su tamo jer su više ritmični i eufonični od proze, a i zato što je tu misaoni vrhunac djela. Sva stilska sredstva koja pomno odabire55 djeluju kao pojačajno sredstvo koje primatelju pomaže jer je time pozvan gledati s Hildegardom i čuditi se, diviti se, pitati se… Stil nije samo ukras nego je i nositelj Hildegardine duboke uronjenosti u Sveto Pismo. Hildegarda u svojim vizijama, osobito u SC, duboko povezuje teologiju (egzegezu i moralnu pouku, kadšto kratku homiliju) i književnost.56 Vizija je i psihosomatski doživljaj i književni žanr - ono što se može iščitati iz Hildegardina djela jest važnost viđenja, promatranja, zrenja; ona nije samo gledala nego je uistinu vidjela, jer se na ishodišni doživljaj, na slike, nadovezuje kontemplacija, promišljanje, ali s osobnim umjetničkim nadahnućem. Teološko promišljanje i izlaganje odjenuto je u osebujnu književnu formu. Tumačenje je uvijek povezano s pripovijedanjem: ta se dva modusa miješaju - a sve je niklo na agaru benediktinske duhovnosti i tradiciji lectio divina.57 Također, kod Hildegarde su uvijek povezane imaginacija i kontemplacija, fabula, dijalog, opis i egzegeza. Ponavljamo: Hildegardina promišljanja nerijetko prelaze u dijalog, u dramatsko, pa se tako miješa pripovijedanje u trećem licu s govorom likova, a kadšto Hildegarda od pripovjedača postaje tumač u trećem licu (ne samo glas Boga tumači), a katkad kao autorski pripovjedač izravno poziva i upozorava primatelje. Takav bi se postupak mogao nazvati specifičnim višeglasjem,58 pri čemu je temeljni izvor i uvir uvijek glas Živoga Svjetla koje govori svetici, tj. glas Božji.
Spajajući različite diskurse, Hildegarda kreira neobičan hermeneutičko-poetski svijet u okviru žanra srednjovjekovnih vizija, što je jedinstveno ostvarenje i u području teologije i u području srednjovjekovne književnosti. Time je dala nezaobilazan biljeg tradiciji europske benediktinske duhovnosti.