Izvorni znanstveni članak
O koncepcijama humanitarne intervencije i preventivne samoobrane
Boris Krivokapić
; Institut za poredbeno pravo, Beograd, Srbija
Sažetak
U novoj političkoj realnosti pojedine države žele iskoračiti izvan okvira koji su stvoreni međunarodnim pravom, a da pri tome stvore privid da se kreću u granicama prava. U situaciji kada više nema hladnoga rata, kojim se mnogo toga moglo objasniti i opravdati, traže se načini da se, kada se to smatra oportunim, omogući novi manevarski prostor, tako što bi se stvorilo nekoliko novih izuzetaka od zabrane uporabe sile i prejetnje silom. Svjesne zabrane uporabe sile, države pokušavaju da na neki način opravdaju svoje akcije i da izbjegnu situaciju u kojoj mogu biti žigosane kao agresori. U tome kontekstu, koncepcije (unilateralne) humanitarne intervencije i preventivne samoobrane, čine se kao posebno pogodne. Zato što se, naročito raznim oblicima medijskoga i drugoga utjecaja, mogu učiniti prihvatljivima u očima običnoga čovjeka, a time i domaćega i svjetskoga javnog mnijenja. Pozivanjem na načela humanosti i legitimnog prava na samoobranu nastoji se osigurati dovoljna sloboda akcije. Štoviše, želi se za konkretne pothvate pridobiti suglasnost, simpatije, pa i priznanje ostatka svijeta (humanitarna intervencija), odnosno solidarnost i razumijevanje što većega dijela međunarodne zajednice (preventivna samoobrana).
Autor smatra da se takve inicijative ne smiju prihvatiti. Već i zbog toga što su u suprotnosti s osnovnim načelima suvremenoga međunarodnoga prava, koja su rezultat dugotrajne evolucije i nisu slučajno takvi kakvi su. Uz to, te bi koncepcije zapravo predstavljale «asimetrična prava» velikih sila, a u praksi bile uporabljene samo protiv malih i srednjih država. Pri tome prosta logika sugerira da, ako bi se ozakonilo pravo na unilateralnu humanitarnu oružanu intervenciju, odnosno pravo na «preventivnu samoobranu», ubrzo nitko ne bi mogao nadzirati situaciju. Mnogo toga ukazuje da se tu radi o pokušajima da se na mala vrata ozakoni uporaba sile. Razumije se, samo u rukama onih koji mogu da je upotrijebe, dakle dovoljno moćnih.
Ako bi se inicijative o kojima je riječ uspjele nametnuti, to ne samo da bi predstavljalo povratak na međunarodne odnose zasnovane na goloj sili (a time i na beskonačne ratove), već bi značilo uspostavljanje takvog sustava međunarodnih odnosa koji bi bio pod punom kontrolom onoga tko je najjači, a počivao bi na drugačijem (novome?) međunarodnome pravu. Pokušaji ozakonjenja novih izuzetaka od zabrane uporabe sile ne samo da nisu u skladu sa suvremenim međunarodnim pravom, već su neprihvatljivi i zbog toga što vode novim sukobima i ratovima. A to znači i ljudskoj nesreći i patnji. Kome to treba? Kako onda da se reagira na teška ljudska stradanja, odnosno u situacijama kada se procjenjuje da su ugroženi međunarodni mir i sigurnost? Razumije se preko organizacije Ujedinjenih naroda! Ona je zbog toga i stvorena. Sve dok se ne nađu neka druga rješenja (na primjer, nakon prerastanja međunarodne zajednice u neku nad-državu), reakcija može biti samo multilateralna – preko Vijeća sigurnosti UN. Čak i tada rješenje treba tražiti prvenstveno u nevojnim mjerama, posebice u kolektivnim akcijama država.
Ključne riječi
uporaba sile; humane intervencije; preventivna samoobrana; primjenjivo međunarodno pravo; Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda
Hrčak ID:
35587
URI
Datum izdavanja:
16.4.2008.
Posjeta: 3.315 *