Bolest kao privid: Jokerova iluzija i pitanje jednakosti

Sažetak

U tekstu najprije istražujem medijske interpretacije filma Joker redatelja Todda Phillipsa (2019). One prikazuju glavnog junaka filma Arthura Flecka kao traumatiziranog i mentalno oboljelog pojedinca (ubojicu) čija ambicija da postane komičar nema utemeljenja. Budući da glavni junak živi u svijetu ‘iluzije’ odnosno ‘lažne svijesti’, u tekstu se najprije pokazuje kako to funkcionira u različitim shvaćanjima ideologije, počevši od Marxa, Althussera do postmoderne inačice (Debord). Iako je Žižek kritizirao Jokera da je nepolitičan, jer oslanjanje na ‘subjektivno’ nije dovoljno za „konstruktivno prevladavanje“ postojećeg, film zapravo treba vidjeti kao doprinos shvaćanju političkog u smislu „verifikacije jednakosti“ (Rancière). Kako Arthur/Joker smatra da je život komedija, a ona je, kako kaže, ‘subjektivna’, time ugrožava ono što Rancière naziva postojeća „raspodjela osjetilnog“. Štoviše, Joker ne slijedi marksističko shvaćanje da se proleteri mogu emancipirati samo ako dođu do ‘ispravne’ svijesti. Ono što on radi, zapravo je potpuno suprotno. Posrijedi je, naime, njegovo prepuštanje ‘iluziji’ koja teži preoblikovanju zadane raspodjele vremena i prostora (što pokazujem raznim Rancièreovim radovima). Postižući tako ono što smatra ‘pravim ja’, Joker je izrazito političan iako je onkraj prijedloga da podupre ‘objektivne’ političke ciljeve koje mu želimo pripisati.