Groteska između ekspresionizma i Neue Sachlichkeita

Donald E. Gordon i ambivalencije moderniteta

Sažetak

U članku polazimo od pretpostavke da je za njemački ekspresionizam paradigmatsko stanje ono između akcije i reakcije. Prema teoriji koju je ponudio
američki teoretičar Donald E. Gordon, načini izražavanja u njemačkom ekspresionizmu su „rektivni” jer posjeduju obilježja zadržavanja prošloga i zastupanja dolazećeg. Tom ćemo se načelu prikloniti i u raspravi o Neue Sachlichkeitu, pravcu koji se nastavlja na ekspresionizam. Prema nekim njemačkim teoretičarima, jedna od inačica ekspresionizma – „Velegradski ekspresionizam” – nastaje djelovanjem ekspresionističkih umjetnika u novim ambijentima
velikih gradova dvadesetih godina prošlog stoljeća što otvara mogućnosti i novog tumačenje Neue Sachlichkeita. Teza koju ovdje zastupamo je sljedeća:
temeljem uvida u navedenu ekspresionističku ambivalenciju, i Neue Sachlichkeit zadržava ambivalentnost spram svog izvora, tj. „akcije” – umjetnosti
ekspresionizma. U takvom tumačenju poslužili smo se teorijom groteske, koja svojim ambivalencijama između ironičnog, sablasnog, satiričnog, ružnog,
nadrealističkog i apsurdnog pomiče granice u sagledavanju dvaju naizgled odvojenih „stilova” umjetnosti. Pored toga što se očito radi o kategoriji koja
svojim strukturalno-estetskim implikacijama dotiče „egzistenciju” ekspresionizma, čini nam se da, susljedno načinu na koji Gordon definira ekspresionizam (naime, konstituiranjem forme kao posljedice sadržaja, pa je ikonografija ujedno registar potencijalnih formalnih „reakcija”), groteska kao „reaktivni” instrument i izražajna konstanta objedinjuje ekspresionizam i Neue Sachlichkeit. Kao što i sam Gordon pokazuje, prostori između „granica” ostavljaju mjesta za različita preciziranja: stoga i groteska, pojam koji treba primjenjivati polazeći od ideje, a ne od neke njezine „esencije” (analogno Gordonovom pristupu ekspresionizmu), ne postoji kao gotov proizvod, već se kontekstualiziranjem precizira. Na taj način, pojam groteske moguće je shvatiti kao estetsku i strukturalnu kategoriju koja posreduje smisao svojim specifičnim položajem na horizontu očekivanja, a neki je autori definiraju upravo s aspekta podsvjesnog, „slike” i „književnog djela”. Dva pripadnika Neue Sachlichkeita, Otto Dix i Georg Grosz, pritom su stigli do „duše rugobe”; prvi transparentnim zidovima, „futurističkim simultanitetom” i karikaturom, a drugi satiričko-ironičnim montiranjem zbivanja unutar slike u dva područja zbilje – groteskom i sredstvima klasičnog slikarstva. Njemački teoretičar Paul Vogt analizira Dixovu „strast za ružnim”, naslućujući u njoj manje destrukcije no kod Grosza, a nama se ovdje nametnula paralela karikature prvog i montiranja različitih područja zbilje do groteske drugog upravo s Gordonovim ikonografskim „reaktivnim principima”: principom karikature i principom kontradiktornog suprotstavljanja dviju ideja. Međutim, Dixov Portret umjetnikovih roditelja – u Gordonovoj varijanti ekspresionističko djelo – u ovom članku je paradigma svjetonazora Neue Sachlichkeita.