Hodanje kao umjetnost

Iskustvo, politički angažman, slika

Sažetak

Pristupi hodanju, koji uključuju brojna znanstvena područja, mogu se podijeliti u dvije velike skupine. Prvi privilegira fenomenološko gledište, koncentrirajući
svoj interes na doživljaj prostora koji se osjeća hodanjem. Drugi rađa kritičku refleksiju usmjerenu na dekonstrukciju uobičajenih reprezentacija
i uvjerenja uključenih u bilo koje prostorno iskustvo. Takozvani umjetnici hodanja, odnosno oni umjetnici koji svoju umjetnost u potpunosti temelje na
hodanju, smješteni su između ove dvije skupine, budući da svoju umjetničku formu poimaju ili kao sredstvo razumijevanja osjetljive i afektivne dimenzije
povezane s iskustvom hodanja ili kao povlašten način uključivanja u kritičku raspravu o prostoru i iskustvu. U prvom odlomku pokušat ću ponuditi opis
ove umjetničke forme, uglavnom, ali ne isključivo, usredotočujući se na njezine glavne predstavnike, Richarda Longa i Hamisha Fultona. Rasprava će se
primarno odnositi na njihovo pozivanje na umjetnički aspekt, a što je dobro izraženo Longovom tvrdnjom „hodanje je umjetnička forma sama po sebi”.
Zatim ću se pozabaviti odnosom koji iskustvo hodanja uspostavlja između tijela i prostora. U razmatranju tijela – prema sugestiji Francesca Carerija – i
kao „instrumenta percepcije” i kao „alata za crtanje” terena ili okolnog prostora kojim se prolazi, ljudsko tijelo uvijek je dano, fenomenološki, kao uvjet
mogućnosti postojanja ili, još bolje, hodanjem generiranog prostora. Potom ću u drugom odlomku pokušati rasvijetliti neke aspekte društveno-političkog
angažmana umjetnika hodanja, u njihovim eksplicitnim i implicitnim aspektima. Istina je da posebno Fulton jasno daje do znanja da je njegova
umjetnost „samo umjetnost”, a ne „politička umjetnost”. Međutim, njegovo stajalište u korist nekih građanskih i ekoloških kampanja – od njegova interesa
za „duboku ekologiju” Arnea Næssa do njegovog zagovaranja Tibeta i američkih domorodaca – dovelo je do akcija u kojima je takav angažman
eksplicitan, poput rada „Slowalk” kojim ovaj autor daje potporu umjetniku Aiju Weiweiju. Dodatno, i u općenitijem smislu, hodanje kao takvo može se
promatrati kao aktivnost koja prenosi lato sensu političke implikacije: obrana sporosti svojstvene hodanju čini ovu umjetničku formu kritičkim stavom
protiv sve većeg ubrzanja suvremenoga tehnokratskog i produktivističkog svijeta. Na kraju, u trećem odlomku, raspravljat ću o nekim aporijama koje
sa sobom nosi ova umjetnička forma, a koje su sami umjetnici već tematizirali. Ovdje se radi o proturječju koje se javlja između umjetničkog oblika
koji se može dati samo kao iskustvo – kao takvo koje se ne može podijeliti i ne može živjeti osim osobe koja hoda – i njegove komunikativnosti, koja se
nužno mora odvijati kroz slike ili izvještaje, tj. pomoću nečega sasvim drugog od iskustva hodanja. Takva aporija, koju se ponekad pripisuje samim umjetnicima hodanja, kroz pomnije promatranje pokazuje se kao bitna odrednica njihova promišljanja, a time i jedna od ključnih točaka u samotematizaciji
njihova umjetničkog djelovanja.