Etika dopinga: Između paternalizma i dužnosti

Izvorni znanstveni rad

Sažetak

Najuvjerljivija linija anti-doping argumentacije počinje činjenicom da su tvari za poboljšanje performansi štetne i da predstavljaju značajan rizik za zdravlje i život onih koji se upuštaju u prevladavajuća obećanja koja ove tvari sadrže. S liberalnog stajališta, međutim, to nije jak razlog niti da moralno odbacimo doping u potpunosti, niti da ga zabranimo; naprotiv, omogućavanje odraslim, kompetentnim i informiranim sportašima pristup lijekovima za poboljšanje
performansi često se smatra oglednim primjerom prava povezanim sa slobodom nemiješanja. U ovom ću članku najprije raspraviti o dopingu s liberalnog stajališta, posebno u svjetlu načela štete jer ga je Mill uveo i razradio njegov nasljednik, ponajviše Joel Feinberg. Zatim ću ispitati hoće li - i u kojoj mjeri - nečija odluka o primanju lijekova za poboljšanje performansi značiti korištenje ljudskosti u vlastitoj osobi samo kao sredstvo, koje bi bilo samopobijajuće u svjetlu kantovske etike. Od ovoga ću napraviti korak unatrag do onoga što smatram temeljnim pitanjem etike dopinga, onim koje je po mom mišljenju logično prije bilo kojeg drugog, a tiče se dosljednosti teze da doping može biti kompatibilan sa sportom. Ustvrdit ću da postoji inherentna logička antinomija između bavljenja sportom i korištenja lijekova za poboljšanje performansi, koja predstavlja bilo kakvu argumentaciju u korist dopinga kao suštinski samo-kontradiktorne.