NADLEŽNOST ZA RASPRAVLJANJE OSTAVINE U PRAVU EUROPSKE UNIJE UZ OSVRT NA SUDSKU PRAKSU
Ključne riječi:
nasljeđivanje, međunarodna nadležnost, Uredba br. 650/2012, uobičajeno boravišteSažetak
Tema je ovog rada nadležnost za odlučivanje o nasljeđivanju u pravu Europske unije s
osvrtom na praksu sudova Republike Hrvatske. S obzirom na samu narav Europske unije kao
zajednice sui generis, radi njezinog funkcioniranja te olakšavanja kretanja unutar iste, važno
je uspostaviti sustav pravnih pravila koja idu u tom smjeru. Danas su tako nerijetke situacije
da osobe imaju državljanstvo, domicil ili boravište u različitim državama članicama, a
samim time i imovinu – bilo pokretnu ili nepokretnu. Stoga se postavlja pitanje koji sud,
odnosno koje tijelo će biti nadležno odlučivati o takvoj imovini kada je riječ o nasljeđivanju
iste. Za potrebe razmatranja ove problematike, u ovom radu ćemo najprije iznijeti najvažnije
odrednice pojma ostavine kao središnjeg u ostavinskom postupku te same (međunarodne)
nadležnosti. Naglasak je i na hijerarhiji pravnih vrela važnoj za primjenu propisa Europske
unije.
U drugom dijelu razradit ćemo odredbe Uredbe o nasljeđivanju u pogledu nadležnosti
te pokretanja i vođenja postupka, koja je ujedno i središte ovog rada. Spomenut ćemo i
Provedbenu uredbu Europske komisije. U trećem dijelu rada analizirat ćemo praksu sudova
Republike Hrvatske u pogledu primjene Uredbe o nasljeđivanju na postupke o nasljeđivanju,
odnosno glede utvrđivanja (ne)nadležnosti.