RAZVOJ KONCEPTA NEOPRAVDANOG OBOGAĆENJA U RECEPCIJI RIMSKOG PRAVA

Sažetak

Autor u radu analizira razvoj neopravdanog obogaćenja, odnosno stjecanja bez osnove, kao općeg i samostalnog izvora obveze. Iako takav koncept nije postojao u rimskom pravu, određene rimske tužbe uvelike su korištene u formativnom razdoblju srednjovjekovne civilistike i kanonistike, kao i u naknadnoj recepciji rimskog prava u ovom kontekstu. Na tom temelju i suvremene teorijske analize te sudska praksa nerijetko posežu za rimskom pravnom terminologijom u kontekstu neopravdanog obogaćenja (kondikcijski i verzijski zahtjevi, condictio, actio de in rem verso, itd.). Analizom se nastoji dati doprinos potpunijem i ispravnijem razumijevanju povezanosti rimskih tužbi s oblikovanjem koncepta neopravdanog obogaćenja, a samim time i njihovoj relevantnosti u suvremenom kontekstu. Radi toga najprije se obrađuje opći razvoj u srednjovjekovlju, a nakon toga dvije temeljne novovjekovne razvojne tendencije, jedna vezana za francusko pravo u kojemu je u razvoju koncepta neopravdanog obogaćenja važniju ulogu imao verzijski zahtjev (actio de in rem verso) te druga vezana za njemačko pravo, koja počiva na rimskim kondikcijskim zahtjevima (condictiones). Uz to, analiziraju se i engleski common law te ugarsko privatno pravo kao primjeri sustava koji izvorno nisu bili snažnije povezani s rimskim pravom u području koje je predmet analize, ali su se naknadno reformirali pod njegovim utjecajem, i to prvenstveno uz pomoć sustava snažnije oblikovanih na temelju rimskih kondikcijskih zahtjeva. Naposljetku se donose zaključci vezani za opću prisutnost rimskog prava u razvoju koncepta neopravdanog obogaćenja i u njegovim suvremenim inačicama te za optimalnost sustava koji autentičnije počivaju na rimskim izvorima.