Dr. Ivan Merz surađuje u reviji Život (1919.–1921. i 1924.–1928. , te posmrtno 1938.)

Sažetak

Spomenuvši najprije pozitivne faktore književnoga Merzova stvaranja (bogat jezik rodne Banja Luke, pa golemo znanje, načitanost i utjecaji profesora i prijatelja, prvoborca Mahničeva Katoličkoga pokreta Ljube Marakovića te materinjski njemački jezik kao ključ u raznovrsne oblike europske kulture), autor pokazuje i neposredne poticaje njegovu pisanju, a to je bio kairós poraća (od 1919.), tj. potrebe našega katolicizma uopće i Katoličkoga pokreta napose. Merzovu suradnju u Životu autor dijeli na “pretpariški period” (1919.–1921.) i “popariški period” (1923.–1928.). U prvom ima četiri priloga. To su vijesti o životu katolika u poratnoj Njemačkoj i Austriji, osobito o studentskim organizacijama, njihovim religioznim zanimanjima i posebno o radikalnom i angažiranom proučavanju Isusa Krista i kršćanskoga svjetonazora. Prikazujući jednu knjigu Rabindranatha Tagorea, pisac se slaže s Indijčevom kritikom pretjeranoga i moralno sumnjivoga nacionalizma Zapadnjaka. U popariškom razdoblju Merz je u Životu dao hrvatskoj javnosti osam napisa, od kojih jedan o Katoličkoj akciji, dva o “moralnom apostolatu”, a čak pet o liturgiji. Treba još spomenuti i posmrtno izdanje šesterih njegovih pisama u Životu 1938., prigodom desete obljetnice Merzove smrti.