O naravi i stupnjevima zaređenih službenika u pismima sv. Jeronima

Sažetak

Članak je napisan prigodom 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima, velikoga ranokršćanskoga pisca, bibličara i teologa. Jeronim se rodio u Stridonu, gradiću na granici Dalmacije i Panonije, koji su Goti razorili još za njegova života. U članku je prikazan Jeronimov nauk o naravi i stupnjevima zaređenih službenika prema zbirci pisama koja sadržava 154 pisma, od kojih je Jeronim napisao 116, a 16 je pisama upućeno njemu. U zbirku su uključena i pisma od kojih je neka Jeronim preveo na latinski, a neka su apokrifna. Važnost i bogatstvo zbirke pisama očituje se u mnoštvu različitih tema i brojnosti osoba s kojima se Jeronim dopisivao. O zaređenim službenicima Jeronim piše u 27 od 116
autentičnih pisama, ponekad samo u naznakama, a u četiri pisma opširnije raspravlja o svećeništvu. Jeronim koristi tada uobičajeno nazivlje o zaređenim službenicima: episkop, prezbiter i đakon. Vrlo rijetko koristi i latinske nazive sacerdos i sacerdotio, koje primjenjuje isključivo na episkope i prezbitere, ali ne na đakone. Kada želi jednim nazivom ujediniti sve zaređene službenike, koristi naziv clericus. Da bi netko postao službenik u Crkvi, prema Jeronimu, odlučan je izbor i poslanje zajednice, polaganje ruku samo je potvrda poslanja. U svojim pismima Jeronim govori o biti i različitim stupnjevima zaređenih službenika (episkopa i prezbitera), povezujući ih s apostolima, sakramentima i Crkvom. Najvažniju ulogu koju imaju u zajednici slavljenje je sakramenata, napose euharistije. Jeronimova je posebnost da on odlučno niječe bitnu razliku u stupnju svetoga reda između episkopa i prezbitera, razlikuje ih samo služba koju svaki ima u Crkvi. Razlika je, dakle, više sociološka nego ontološka. Ðakoni se bitno razlikuju od episkopa i prezbitera, oni su nasljednici sedmorice koje su apostoli izabrali i odredili za služenje u zajednici. Premda Jeronim smatra da ne postoji bitna razlika u svetom redu između episkopa i prezbitera, on ne niječe različitost ulogâ i službi koje obnašaju u Crkvi. Korijeni te različitosti nisu teološki, nego društveni i ustrojbeni. Budući da je Crkva također i ljudska zajednica, ona mora imati ustroj sličan drugim ljudskim zajednicama, primjerice vojsci ili posadi broda u kojima se sluša zapovjednika.