Neki aspekti dvojbe u Descartesovim Razmišljanjima o prvoj filozofiji

Sažetak

Dvojba kojom Descartes u Razmišljanjima o prvoj filozofiji želi raskrčiti put prema istini širi se od djelomične dvojbe kojom je zahvaćena vjerodostojnost pojedinih spoznaja, preko pitanja o (ne)moći spoznavanja kao takvog, do krajnjih granica osjetivih, iskusivih, zamislivih, mnijetljivih i naposljetku do subjekta samog. Pokušaj izvođenja takve posvemašnje dvojbe uključuje i zlog genija, obmanjivača, koji se kao mogućnost pojavljuje takvim pretpostavljanjem koje je obrtanje u protivno mnijenja o najboljem Bogu, tvorcu koji može sve i izvoru istine i koje (obrtanje) spada u moć slobodne volje. Descartesovu sveopću dvojbu moguće je promatrati kao svođenje na ništa (reductio ad nihilum). Takva pak dvojba pretpostavlja neka postojeća, a time i misao o tvorbi, koja je sadržana u mnijenju o Bogu i u mnijenju o zlom geniju, a potom se otkriva i u ideji o Bogu. Time je naznačena opsegovna (objektna) strana dvojbe koja se, subjektno i pri svome kraju, kroz »ja« odlučuje suočiti s veoma moćnim i veoma lukavim obmanjivačem. Pritom se »ja« u svojem postojanju, pogledom unatrag, osvješćuje i o istini svojeg porijekla. U tekstu koji slijedi, polazeći od samih Descartesovih spisa, potražit ćemo odgovore na pitanja ima li pretpostavka obmanjivača i sama pretpostavke i koje, što Descartes podrazumijeva pod zlim genijem i zašto ga treba, odnosno zašto ga uvodi u razmatranja te kako se sanjanje i ludilo odnose prema dvojbi.