Pripadnost Terezije Avilske fundamentalnoj teologiji

Sažetak

Ove se godine (2015) slavi 500. godišnjica rođenja svete Terezije Avilske (1515.– 1582.). Budući da je Terezija prva žena kojoj je Crkva udijelila naslov naučitelja, potvrđujući, uz njezinu svetost, i eminentan nauk sadržan u njezinim djelima, i sama je teologija na neki način na nju upućena. Stoga je ova velika obljetnica izvrsna prigoda da se avilska svetica, kroz temu ovoga rada, predstavi i hrvatskoj teološkoj sceni, u kojoj je Terezija tek neznatno prisutna. Nakana nam je teološku relevantnost Terezijine misli, predstaviti na način da se samoj Tereziji »otvori« jedno mjesto u teološkome svijetu, konkretno u fundamentalnoj teologiji. U prvome dijelu tumači se važnost iskustva kao spoznajno–afektivnoga procesa iz kojega nastaju Terezijina djela. Unutar toga procesa krije se istinska teološka metoda koju autor predlaže fundamentalnoj teologiji kao onoj teološkoj disciplini koja je prva odgovorna za promišljanje o metodi u teologiji. Drugi dio pruža sustavni presjek teološkoga sadržaja življenoga i mišljenoga unutar mističnog iskustva. Riječ je o sretnome spoju između fides quae creditur i fides qua creditur, pri čemu su objavljene istine središte kršćanske egzistencije, a da se time ne svode na pojedina iskustva. Na kraju se, ukratko, uvijek s obzirom na Terezijine misli, ukazuje na važnost molitve za teološku egzistenciju, ali i kako teološki rad može postati molitvom.