Nepoznato o poznatome — isusovci u Bosni

Sažetak

Poznato je da su isusovci prije Drugoga svjetskog rata i komunističkoga prevrata u Travniku vodili Nadbiskupsko dječačko sjemenište s internatom i gimnazijom, a u Sarajevu Vrhbosansko bogoslovsko sjemenište s teologijom. U toj činjenici ima i nepoznatih elemenata. Čitateljima se želi dati uvid u nastajanje zamisli i dinamiku njezina razvoja. Sve je počelo u vremenu kad se Austro–Ugarska, nakon mandata koji je dobila od Berlinskoga kongresa (1878.) spremala na ulazak u Bosnu i Hercegovinu. Izraziti predvodnik isusovaca na putu u Bosnu i Hercegovinu bio je »karizmatični« član Družbe, o. Erik Brandis. On je svoj poziv doživljavao misijskim. Njegov se poziv bio rodio i sazrijevao je u duhovnim vježbama. Smatrao ga je svojim životnim poslanjem i neumorno nastojao ostvariti ga. Po njegovoj zamisli isusovci su trebali u Bosni otvoriti malu rezidenciju i s vremenom izgraditi veliki kolegij s internatom, sjemeništem i gimnazijom po uzoru na takvu ustanovu u Kaloči, u Mađarskoj. Ta je zamisao donekle izmijenjena i vremenski pospješena uskladbom s potrebom prvoga vrhbosanskog nadbiskupa da otvori dječačko sjemenište, a potom i bogoslovsko sjemenište. Obje ustanove vodili su isusovci od samih početaka, surađujući s nadbiskupom dr. Josipom Stadlerom. Ta je suradnja tekla kroz svoje unutarnje napetosti o kojima svjedoči drugi isusovac, o. Maksimilijan Horrmann. Tek upoznavanjem želje isusovacā da svakako dođu u Bosnu i djeluju na obnovi zemlje oslobođene od turske vlasti, kao i stalne samozatajnosti isusovaca koja im ne dopušta da Nadbiskupu ističu svoja prava i njegove obveze prema Družbi, razumije se njihova suradnja — čak i na vlastitu štetu. Svoj stav opravdavali su Nadbiskupovim neumornim nastojanjem da Crkvu u Bosni obnovi u Kristu.