Adam, naš otac: kako je apostol Pavao »popravio« tradicije, a potvrdio Pisma

Sažetak

Ovaj se rad bavi problemom nedostatka relevantnosti kršćanske vjere u suvremenome svijetu iz perspektive biblijske teologije i na temelju biblijskoga primjera. Tekst polazi od pretpostavke kako je moguće da pozitivnu sliku kršćanstva u suvremenom svijetu sprječava doktrinarni pristup vjeri. Kako je nedavno istakao N. T. Wright, suvremena crkva, čini se, na pitanja iz 16. stoljeća nudi odgovore iz 4. stoljeća. Rješenje za takvo stanje ovdje se predlaže kao ponovno i »geografski svjesno« iščitavanje Svetoga pisma, kakvo se vidi u Pavlovim redefinicijama ključnih židovskih tradicija. Tekst je podijeljen na dva dijela. Prvi dio predstavlja tzv. Paradigmu geografske svjesnosti Roberta Sacka i primjenjuje je na apostola Pavla, pokazujući ga kao »globalno« uspješnoga misionara zbog njegove svjesnosti o širini Rimskog carstva kao mjesta. To mjesto, koje uključuje i Jeruzalem, ali ga i nadilazi, Pavlovoj židovskoj religiji nameće pitanja na koja ta tradicija nema adekvatnoga odgovora. Pavao čuje pitanja i traži odgovore ponovnim iščitavanjem Pisma i re–evaluacijom popularnih učenjā. Drugi se dio bavi konkretnom Pavlovom re–evaluacijom nekih za Židove važnih doktrina — onih o Zakonu, Abrahamu i Adamu, koje su pravdale podjelu svijeta na Židove i pogane. Promatrajući Pavlov postupak iz perspektive Sackove paradigme, postaje jasno da upravo Pavlova geografska svjesnost na svakom koraku podupire tu re–evaluaciju. Tako Pavao ispravlja doktrine kako bi one bolje odražavale Pisma, a one, tako redefnirane, ujedno bolje odgovaraju na potrebe svih ljudi, Židova i pogana, Bogu na slavu.