Aristotelova Περì ποιητικῆς

Razumijevanje konstitutivnih elemenata Aristotelove teorije pjesništva u optici Gadamerova poimanja umjetnosti

Sažetak

Svaka riječ koju je napisao Filozof, kojim se sad već zaklinju i sveci i pape, preokrenula je sliku svijeta, napisao je Umberto Eco u svojem glasovitom romanu Ime ruže, u kojem se radnja vrti oko misterija vezanog za izgubljenu drugu knjigu Filozofove Poetike (ili grč. Περì ποιητικῆς). Činjenica da taj spis, kako već stoljećima navode komentatori, poznavatelji i istraživači Aristotelova filozofskog opusa, možda nikada i nije postojao, još je više pobudila interes za proučavanjem i odgonetavanjem njegova sadržaja. Jedni misle da je na temelju rekonstrukcije nekih dijelova postojećeg sadržaja Poetike, kao i na temelju tzv. Tractatus Coislinianus moguće dohvatiti kontekst nestalog spisa – knjige o komediji (Cooper, Janko), a drugi se ne usude upuštati u takav pothvat, smatrajući da ne postoje čvrsti dokazi za njezino postojanje (Golden). Onkraj tih, nekad dijakronijskih, a nekad sinkronijskih spoznajnih nagađanja glede Aristotelove Poetike, koja provociraju maštu i znanstveni eros, to Aristotelovo djelo, u formi u kojoj je dostupno nakon dvije i pol tisuće godina, među recima sadrži zagonetku o čovjeku kao biću kojemu je po prirodi (kao nijednom drugom biću) dana trostruka sposobnost: sposobnost fantazije, stvaranja i oponašanja. Poetika se ponajviše bavi ovom potonjom sposobnosti, jer ona, smatra autorica, obuhvaća prve dvije. U ovom izlaganju autorica ima intenciju, među ostalim, propitati, pojasniti i protumačiti antropološke i etičke aspekte Aristotelove Poetike.