Katolička crkva i modernizam

Sažetak

U ovom članku želi se osvijetliti krizno stanje katoličke teologije u modernističkom razdoblju s jedne strane i njezinu obnovu u vrijeme pontifikata trojice papa: Pia IX, Leona XIII, i Pia X s druge strane. Valja istaknuti da je ovo jedno od najtežih i najmanje pogodnih razdoblja za katoličku teologiju. U obrani svoga identiteta u apsolutističkim nacionalnim državama Katolička je crkva tražila svoj spas tako što je na sve moguće načine htjela sačuvati vlastiti identitet pred udarom novih ideja koje su se sve više isticale u filozofiji, politici, pedagogiji i drugim društvenim znanostima u vrijeme modernizma. U ovom razdoblju u sveukupnom kulturnom stvaralaštvu zapaža se društvena uniformnost, tako što posvuda prevladava duh sekularizma, pozitivizma i imanentizma. U razdoblju između XIX. i XX. stoljeća postojala su dva oprečna pravca: s jedne strane neoskolastici (Scheeben, Billot, Fardeil, itd.) te s druge teolozi oduševljeni modernizmom (Loisy, Le Roy, Tyrrel, Murri i drugi). Neoskolastici su još uvijek slijepo usredotočeni na tradiciju, bilo da je riječ o sadržaju, bilo o metodama. Modernisti su nastojali otvoriti teologiju modernom duhu, poput liberalnih protestantskih teologa, dajući prednost povijesnom vidu, povijesnim istraživanjima, povijesnim kritikama i čovjekovoj subjektivnosti.