Pluralizam i tranzicijska kultura sukoba – kako s nasiljem?

Sažetak

Svaki socijalni kontekst proizvodi sebi prilagođenu kulturu sukoba koja je redovito bogata i pozitivnim i negativnim potencijalom. Nažalost, autoritarna povijest pridonosi “antipluralnome” crno-bijelom pristupu koji priznaje jedino agresivnu suprotstavljenost s jedne strane ili povlačenje i izbjegavanje sukoba s druge. Premda ponekad gotovo ne primjećujemo kako je situacija sukoba legitimni dio dnevnoga društvenog ponašanja, sukob je prisutan svugdje, samo ako umijemo svoju pozornost usredotočiti u smjeru kojem treba gledati. U jednosmjernome komunikacijskom stilu pluralizama nema jer komunikacijski stil tipa “dobitnik-gubitnik” uvijek vodi frustraciji, ne unosi se u brige i probleme suprotne strane i ne prenosi nikakvu poruku o tome što znači živjeti iz motrišta suprotne strane. Informacija koja teče u oba smjera, dok se zbiva među pojedincima, naziva se interpersonalnom komunikacijom, a ako se zbiva unutar formalne strukture sastanaka i drugih pisanih izvješća, naziva se organizacijskom komunikacijom. Svaku misao i svaku informaciju ne kreira samo njezin odašiljatelj nego je promatra i interpretira i onaj koji je prima! Pluralizam je na djelu tada kada je složenoj situaciji moguće pristupiti na asertivan način. Ako komuniciranje definiramo samo kao proces, tada u stvarnosti nikada ne dopiremo do važnih pitanja niti uopće razmjenjujemo relevantna značenja takvih pitanja. Komunikacijska doktrina potječe iz retorike, tj. iz umijeća kako povećati učinkovitost transmisije poruka. Jednosmjerni komunikacijski stil se u susretu sa situacijom sukoba pokazuje neučinkovitim, što se osobito ogleda u pitanjima ljudskih prava, te još više u primjeni principa prirodne pravednosti u okolnostima kad postojeći zakoni ne dopuštaju razborit i častan ishod. Dvosmjerni komunikacijski stil na sukob gleda kao na izazov preobraziteljskih procesa zasnovanih na nasilju te njihovoj promjeni prema procesima zasnovanim na pravima.