Kierkegaardova epistemologija religije

Odnos vjere i razuma

Sažetak

Tema ovog rada je propitivanje odnosa vjere i razuma u danskog filozofa Kierkegaarda prema kriterijima analitičke filozofije. Rad se temelji poglavito, iako ne isključivo, na Kierkegaardovu djelu Filozofijsko trunje , koje predstavlja jedno od njegovih najsustavnije napisanih djela. U svjetlu naznačenih kriterija istražujemo način na koji osoba postaje vjernik (tj. dolazi do vjere), u smislu određivanja razloga na kojem počiva odluka za vjeru. Riječ je o vjeri koja se, prema Kierkegaardu, očituje ponajprije kroz strast za egzistiranjem, te označava težnju za konačnim samoostvarenjem. No da bi se vjera u potpunosti realizirala, potrebno je da se čovjek slobodno odluči za Boga. Vjera u tom smislu pretpostavlja/traži voljni pristanak. Istražit ćemo Kierkegaardove stavove o tome je li i zbog čega racionalno vjerovati u Boga. U tom kontekstu propitujemo je li Kierkegaard zastupnik iracionalizma i fideizma, kako se obično misli, te dolazimo do zaključka da on oscilira između toga da vjera nije suprotstavljena razumu, nego ga samo nadilazi, i da se oni međusobno isključuju. Iracionalizam je filozofski pravac koji zastupa tezu da razum ne može spoznati stvarnost do kraja (te da stvarnost kao takva nije utemeljena na razumu). Kierkegaard je zaista zastupao i branio tu tezu. Fideizam je teorija koja kaže da se do metafizičkih i religijskih istina može doći jedino na temelju vjere (a često puta je vjera potpuno suprotstavljena razumu). Činjenica da Kierkegaard vjeru shvaća kao strast sugerira i to da je ona za njega ipak iracionalan stav. Na kraju ćemo Kierkegaardovu epistemologiju religije usporediti s “reformiranom epistemologijom” Alvina Plantinge kako bismo pokazali aktualnost Kierkegaardova pristupa obrađivanoj temi.