Može li racionalnost biti iracionalna?

Martin Heidegger i kazivanje istine

Sažetak

Martin Heidegger je jedan od onih mislilaca koji ono što jest pokušava misliti prije svega na fenomenološki način. Ono što jest treba se sa svoje strane pokazati kako jest. Pritom on ne ostaje izoliran u svom svijetu, nego konzultira misaonu prošlost, koja se artikulirala u filozofiji, odnosno u metafizici. On je promišlja «destruirajući» je u smislu iznalaženja njezinih korijena. Pritom je uvjeren da se ona u svom povijesnom hodu sve više udaljava od svojih grčkih početaka, zaboravlja istinski bitak i gubi se u mišljenju bića, što je u novom vijeku vodi prema apsolutiziranju čovjeka kao subjekta, kojemu sve postaje objekt spoznaje i djelovanja. Takvo mišljenje je podleglo i apsolutiziranju uma, gubljenju iz vida njegovih osjećaja i raspoloženja, vremenitosti i konačnosti pri razumijevanju čovjeka. Pritom se istina promatra isključivo kao slaganje čovjekova uma, njegova suda, sa stvari. A što je stvar, određuje sami taj um, koji se tako vrti u krugu i ne pušta da ono što jest doista bude ono što jest. Sve ovo dovelo je i do toga da se mišljenje pretvaralo u spoznajno-teorijske konstrukcije, u apsolutiziranje subjektivističkog objektiviranja na štetu uvijek mogućega drukčijeg kazivanja stvarne istine bitka. Stoga se ponekad čini da se taj logičko-filozofijski racionalizam iscrpljuje u istraživanju koliko je riba u stanju živjeti na suhome, pa se ne čini apsurdnim upitati se može li «racionalnost» ipak biti iracionalna - u smislu ideološkog apsolutiziranja onoga racionalnog.