Glazba kao sredstvo evangelizacije

Razmišljanja o duhovnoj, svetoj i liturgijskoj glazbi

Sažetak

Prema riječima Drugoga vatikanskog koncila liturgija je «prvo i nenadoknadivo vrelo iz kojega vjernici trebaju crpsti kršćanski duh» (SC 14) te «vrhunac prema kojemu teži djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga.» (SC 10) Činjenica je da je kršćansko bogoslužje od svojih najranijih početaka usko povezano s pjevanjem. Glazba je bila i jest važna sastavnica liturgijskog slavlja. U liturgijskom životu Crkve postoje dva posebna vida: ono što je namijenjeno slavi Božjoj i ono što je namijenjeno spasenju čovječanstva. Tako i glazba posjeduje ove dvije dimenzije. Čitavo je liturgijsko pjevanje istodobno kult iskazan Bogu i ostvarivanje tajne spasenja. U muzikološkoj i liturgijskoj literaturi nakon Drugoga vatikanskog koncila razlikuju se: sveta glazba, duhovna glazba, liturgijska glazba. Riječ je o izrazima koji su na prvi pogled vrlo slični, ali sadrže međusobno vrlo različita značenja, iako se često miješaju i koriste u jednoznačnom smislu. Svakako, njihovo konačno značenje je, kako se može vidjeti u dokumentima Crkve, sazrijevalo progresivno. Naputak Musicam Sacram (iz 1967. godine) govori da «sveta glazba» podrazumijeva specifičnu «narav» i «cilj». Ona je u prvom redu liturgijska, tj. «obdarena svetošću i pravilnošću oblika». To znači da treba imati posebnu predispoziciju - mogućnost uvrštavanja u obred. Prema tome «sveta glazba» (musica sacra) nužno ima kako ekleziološke tako i evangelizatorske implikacije.