Religiozna sigurnost

Pandemija koronavirusa i identifikacija novih konteksta

Sažetak

Pandemija koronavirusa dovela je do reforme religijske sigurnosti u svijetu u cjelini. Postojeća istraživanja toga problema temeljena su na čisto informacijskim i ne–sistemskim pristupima, što ograničava mogućnosti razumijevanja problema u kontekstu sustava “religija–čovjek–država”. Restrikcije posjeta u vjerske institucije u određenoj su mjeri smanjile važnost religijskih praksa. Pandemijska prijetnja dovela je u pitanje autoritet religije i predstavnika religija. Predloženi metodološki alati omogućavaju potkrjepljivanje u potpunosti kriterija destruktivnih (pod nekim uvjetima mogu biti prijetnja nacionalnim interesima države, stabilnomu razvitku društva, ostvarivanju prava i sloboda državljana) i konstruktivnih (pojava novih komunikacijskih konteksta ritualne i kultne prakse) slučajeva za razvitak religijske sigurnosti i njezine povijesne geneze u kontekstu osi oblikovanja značenja “sveto — profano”, “zdravlje — bolest”. Pandemija koronavirusa je, kao prvo, potaknula je religijske organizacije da prihvate nove, prilagodljive oblike kultnih praksa. Drugo, promijenila je pristupe socijalnim službama, ulozi svećenika u tom procesu. Treće, postavila je pitanje podjeljivanja sakramenata i održavanja rituala u neobičnim okolnostima. Četvrto, negativno je utjecala na učinkovitost odnosa, kako između religijskih organizacija na međuvjerskoj razini, tako i na razini odnosa s državnim tijelima. Peto, utjecala je na proces modernizacije praksa religijske komunikacije koje neće ugrožavati ljude. Navedene inovacije omogućile su povećavanje funkcionalnih sposobnosti religijske sigurnosti, ali su također potaknule stvaranje fleksibilnoga, prilagodljivoga, otvorenoga modela, koji će uzimati u obzir regulatorna, institucionalna, materijalna, informacijska i mentalna obilježja države.