Crkva i sekularna država

Konkordat iz 1801. godine: Prigodom dvjestote obljetnice smrti pape Pija VII.

Sažetak

Kontakti pape Pija VII. i Napoleona Bonaparte, zajednička europska društvena i politička scena, kao i njihov osobni odnos, zanimljiva je tema za povjesničare, no ne manje i za književnike i psihologe, sve do martiroloških karakterizacija relacije progonitelj– mučenik. 200. obljetnica smrti pape Pija VII. (20. kolovoza 1823.) prigoda je komemorirati ključne događaje koji povezuju te dvije, tako oprečne, osobnosti. Riječ je o donošenju (i provedbi) konkordata iz 1801. godine između Francuske Republike i Svete Stolice. Po sebi suhoparni diplomatski čin postao je pionirski uvod u nove relacije između Crkve i (sekularne) države koje su tijekom vremena od onodobnoga “nemogućega” dogovora postale politička samorazumljivost suvremenoga svijeta. Politički iznuđen konkordat s jedne se strane može razumjeti kao demokratski plašt kojim se Crkva stavlja u službu režima, koji nije krio takve ambicije. Već i sumarna analiza posljedica konkordata pokazuje istinu da je povijest uvijek sklizak teren za nametanje velikih ideja. Tako konkordat iz 1801. primjerice oslobađa Crkvu od stoljetnih spona galikanizma, koji je Bonaparte jednim potpisom gurnuo u prošlost. Od toga sporazuma između sekularne države i Crkve katolici se trajno privikavaju na dvojakost, nepredvidivost, pa i apsurdnost političkih uspjeha i poraza. Od iskustva pape Pia VII. naovamo njegovi nasljednici na Petrovoj stolici gotovo bez iznimke nasljeduju imperativ neprekinutoga razlučivanja nijansi između civitas Dei i civitas terrena.