Domoljubni i religiozni vidici u književnosti Bore Pavlovića — odjeci tradicije u modernitetu

Uz 100. obljetnicu rođenja

Sažetak

Hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća karakterizira velika svjetonazorska i idejna raznolikost, kako promatrano u sinkroniji, tako u dijakroniji. Proces duhovnoga raslojavanja započeo je na prijelazu 19. u 20. stoljeće raspravom tradicionalista i modernista o načelima književnoga stvaranja, da bi se djelomice kod modernista razvio u smjeru prihvaćanja kontestatorskih ideja s obzirom na kršćanstvo. Daljnji korak u tom pogledu dogodio se tijekom prvih dvaju desetljeća, kada je književno stvaranje u tadašnjoj jugoslavenskoj državi pod snažnim komunističkim ideološkim pritiskom, što rezultira otklonom od duhovnih, a sada i nacionalno–domoljubnih sadržaja, bilo njihovim odbacivanjem i zanemarivanjem, bilo negativnim odnosom. Među onima koji su se uspješno oduprli tomu pritisku i sačuvali duh tradicije u modernitetu istaknuo se književnik Boro Pavlović (1922.–2022.). Tema je ovoga članka, uvažavajući spomenute elemente, utvrditi odnos između moderniteta i tradicije u njegovu književnom stvaralaštvu. Kao paradigmatsko polje istraživanja i interpretacije odabrani su primjeri iz autorove domoljubne i religiozne poezije te dio njegovih eseja i studija o hrvatskim piscima i književnim temama, koji upućuju na to da je Pavlovićevo književno djelo ogledni primjer uspješnoga uključujućega (inkluzivnoga) prožimanja moderniteta s tradicijom, kako svjetonazorsko–idejnoga, tako sadržajno–tematskoga te djelomice jezičnoizražajnoga.