Izvorni znanstveni članak
Srpska pobuna u općini Pakrac 1990.-1991.: uzroci, nositelji i tijek
Ivica Miškulin
Sažetak
Srpska pobuna u Hrvatskoj, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ostvarena je u različitim vidovima. Najvažniji su oni politički, institucionalni te oružani. Ovisno o etničkim, političkim i geografskim osobitostima pojedinog područja na kojemu se razvila spomenuti vidovi pobunjeničkog djelovanja pojavili su se u raznovrsnim oblicima, opsezima te vanjskim manifestacijama. Središnja pokretačka snaga iza organiziranja pobunjeničkog djelovanja bile su Srpska demokratska stranka te, kasnije, Jugoslavenska narodna armija i druge pridružene grupacije. Na području općine Pakrac ostvarena su sva tri najvažnija vida pobunjeničkog djelovanja. U političkom smislu, mjesna organizacija Srpske demokratske stranke najprije je uspjela homogenizirati tamošnje srpsko stanovništvo na temelju nerealne teze o njegovoj egzistencijalnoj ugroženosti, a za nositelja te ugroze imenovala je nove hrvatske vlasti, koje je u potpunosti identificirala s ustaškim pokretom iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Uspjeh na tom polju predodredio je kasniji razvoj događaja; nakon toga, nije bilo teško to isto stanovništvo uvjeriti kako mu nema mjesta u bilo kakvom hrvatskom ustavno-pravnom okviru. U institucionalnom smislu, mjesna organizacija Srpske demokratske stranke pobunu je provela na dva temeljna načina. Najprije je uspjela ostvariti dominantan položaj u općinskim organima vlasti koji su, s vremenom sve izraženije, odbijali priznati svako pravo nadležnih hrvatskih republičkih vlasti. Općina Pakrac, tj. njezina općinska skupština i njezino izvršno vijeće otvoreno su se suprotstavljali svim odlukama vlasti iz Zagreba. Drugi vid institucionalne pobune sastojao se u stvaranju posebne srpske političke autonomije i to nelegalnim širenjem općine Pakrac (pripajanjem pojedinih mjesnih zajednica okolnih općina ili cijelih susjednih općina). Tako proširena pakračka općina bila je integralnim dijelom ukupne srpske političke autonomije u Hrvatskoj. Srpska oružana pobuna predstavljala je prirodan nastavak ranijeg pobunjeničkog djelovanja. Naime, kako je bilo posvje jasno da se hrvatske vlasti nikako ne mogu pomiriti s teritorijalnim prekrajanjima svog područja, ona je bila jedino sredstvo pomoću kojega se izdvajanje iz hrvatskog ustavno-pravnog okvira moglo provesti. Dobar dio srpskog stanovništva pakračke općine na ilegalan je način bio naoružan već od prve polovice 1990. Kasnije je s tim samo nastavljeno. O njezinoj provedbi ovisio je cjelokupni politički projekt srpske secesije u Hrvatskoj. Stoga je neuspjeh napadnih operacija Jugoslavenske narodne armije u zapadnoj Slavoniji zapravo značio i konačan neuspjeh srpske pobune. Poraz u borbama za Pakrac, priželjkivano središte pobunjenih zapadnoslavonskih Srba, najupečatljiviji je aspekt ukupnog poraza.
Ključne riječi
Pakrac; zapadna Slavonija; Srpska demokratska stranka; srpska oružana pobuna; Domovinski rat
Hrčak ID:
78172
URI
Datum izdavanja:
3.10.2011.
Posjeta: 7.433 *