Pregledni rad
https://doi.org/10.17113/ftb.55.01.17.4617
Biosinteza oksitetraciklina s pomoću Streptomyces rimosus: prošli, sadašnji i budući trendovi razvoja tetraciklinskih antibiotika
Hrvoje Petković
orcid.org/0000-0003-1377-9845
; Department of Food Science and Technology, University of Ljubljana, Biotechnical Faculty, Jamnikarjeva 101, SI-1000 Ljubljana, Slovenia
Tadeja Lukežič
; Department of Microbial Natural Products, Helmholtz-Institute for Pharmaceutical Research Saarland (HIPS), Helmholtz Centre for Infection Research (HZI) and Pharmaceutical Biotechnology, Saarland University, Campus E 8.1, DE-66123 Saarbrücken, Germany
Jagoda Šušković
; Department of Biochemical Engineering, Faculty of Food Technology and Biotechnology, University of Zagreb, Pierottijeva 6, HR-10000 Zagreb, Croatia
Sažetak
Prirodni tetraciklinski antibiotici prva su značajna skupina terapeutskih spojeva širokog spektra djelovanja, koji se od 1940-ih koriste u liječenju infekcija izazvanih Gram-pozitivnim i Gram-negativnim patogenim bakterijama, mikoplazmama, unutarstaničnim klamidijma, rikecijama i parazitskim protozoama. Druga generacija polusintetskih tetraciklina poboljšanog učinka, kao što su minociklin i doksiciklin, uvedena je u kliničku praksu 1960-tih godina prošlog stoljeća. Unatoč raširenoj pojavi otpornosti na tetraciklinske antibiotike tijekom 1980-tih godina, tek je 2006. godine, više od četiri desetljeća nakon uvođenja druge generacije tetraciklina, u kliničku praksu uveden prvi tetraciklinski antibiotik treće generacije, nazvan tigeciklin. Trenutačno su u fazi kliničkog istraživanja dva nova tetraciklina, omadaciklin i eravaciklin; prvi je polusintetski, a drugi sintetski antibiotik. Treba napomenuti da unatoč produktivnom početku razvoja mutiranih sojeva bakterije Streptomyces aureofaciens koji proizvode 6-demetil-7-klortetraciklin, ključni intermedijar u sintezi druge i treće generacije tetraciklina, biosinteza tetraciklinskih antibiotika nije dala značajne rezultate u posljednjih pedesetak godina. Relativno spori i kompleksni molekularno-biološki postupci manipulacije gena aktinobakterija što proizvode tetraciklinske antibiotike, te nedovoljno razumijevanje enzimskih mehanizama uključenih u biosintezu tetraciklina bitno su umanjili uspjeh biosintetskih metoda. No, zahvaljujući značajnom napretku razvoja pristupačnih i svestranih metoda biosintetskog inženjerstva i sintetske biologije, te boljem razumijevanju biosinteze tetraciklina stečenom u posljednja dva desetljeća, pojavile su se nove mogućnosti razvoja tetraciklinskih antibiotika.
Ključne riječi
biosinteza antibiotika; poliketidi i poliketid sintaze; (oksi)tetraciklin; klortetraciklin; Streptomyces rimosus; Streptomyces aureofaciens
Hrčak ID:
178263
URI
Datum izdavanja:
23.3.2017.
Posjeta: 3.634 *