Izvorni znanstveni članak
"Naravna srodnost" između čovjeka i istinskog dobra. Suodnos kršćanske vjere i moralnog života u teološkoj misli Andrije Živkovića
Martina s. Ana Begić
orcid.org/0000-0001-9863-5474
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Vladimir Dugalić
orcid.org/0000-0003-1085-2541
; Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku
Sažetak
U radu se raspravlja o suodnosu kršćanske vjere i moralnog života u djelima mons. dr. sc. Andrije Živkovića (1886.–1957.). Uvidom u prva dva sveska Katoličkog moralnog bogoslovlja (1938.-1942.) te usporedbom s dorađenim, ali neobjavljenim rukopisima prvoga (1948.) i drugoga sveska (1954.), kao i analizom nekoliko manjih, neobjavljenih radova koji su sačuvani u arhivskoj građi, autori ističu kako je Živković, prije svega, vjeran postavkama neotomizma Prvog vatikanskog sabora. Naime, naš život i djelovanje može osmisliti jedino svrha koja ima svoj izvor i temelj u Apsolutnome te Živković promatra vjeru kao spoznaju istine o čovjeku samom koja određuje njegovo djelovanje. Čin vjere pretpostavlja stav poniznosti i poslušnosti jer u većini slučajeva vjerske istine sadržavaju takve spoznaje do kojih ljudski um samim svojim spoznajama nikada ne bi došao jer je sposoban samo iznalaziti i zaključivati o istinama naravnoga reda. Nevjera, kao čin oholosti, odvlači čovjeka i narod od Boga, odnosno, od spoznaje naše nadnaravne svrhe života i istinskog dobra. Međutim, osobito u kasnijim radovima, on ipak čini određeni odmak od čisto objektivnog morala dužnosti i čina prema moralu kreposti koji je ukorijenjen u osobnom promišljanju i htijenju. Vjera je čin slobodnog čovjekova opredjeljenja koji potiče volju prema istini, dobru i kreposnom životu. Naslanjajući se na misao sv. Tome, Živković uočava određenu „naravnu srodnost“ između čovjeka i istinskog dobra, ali ističe kako nijedno stvoreno biće ne može biti trajno učvršćeno u dobru po svojoj naravi, nego samo po vjeri i milosti Božjoj. Vjera
tako prerasta u nadnaravnu krepost koja pruža nužan preduvjet za krepostan kršćanski život jer moralna praksa slijedi iz vjere. Naglašavajući važnost slobodne volje u određivanju nakane i motiva djelovanja, Živković se, na određeni način, približava suvremenim teološko-moralnim postavkama koje ističu kako svrha moralnog života nije usmjerena samo prema dužnosti i moralnim činima, nego prema osobi, ostvarenju vlastite egzistencije i vlastitoga ja.
Ključne riječi
Andrija Živković; (ne)vjera; moral; istina; objava; milost; razum; spoznaja; slobodna volja; sloboda; krepostan život.
Hrčak ID:
260511
URI
Datum izdavanja:
1.12.2017.
Posjeta: 486 *