Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.52685/pihfb.47.2(94).1
Filozofska sastavnica Zrcala duhovnog (1614) Mavra Orbina
Ivica Martinović
orcid.org/0000-0003-0424-1242
; Dubrovnik, Hrvatska
Sažetak
Zrcalo duhovno od početka i svrhe života čovječanskoga (1614) Mavra Orbina, prijevod djela Specchio spirituale del principio et fine della vita humana milanskoga franjevca Angela Ellija, jedina je knjiga koju je glasoviti dubrovački benediktinac napisao na hrvatskom. Nastala je i objavljena zalaganjem naručitelja i mecene Rade Sladojevića, prevoditelja Mavra Orbina i priređivača Bartola Kašića: Orbin je posvetu Sladojeviću potpisao 20. travnja 1606. dok je bio opat samostana sv. Mihajla u Pakljenoj na otoku Šipanu; 20. kolovoza 1613, gotovo tri godine nakon Orbinove smrti, zamolio je Sladojević isusovca Kašića da se u Rimu pobrine za tiskanje Orbinova prijevoda, a Kašić je u studenom iste godine napisao crkvenu cenzuru i priredio tekst Orbinova rukopisa prema vlastitoj slovopisnoj uputi; posljednje što je Pažanin priložio izdanju bila je pjesma Čtivnikom (Čitateljima), njegova prva tiskana autorska pjesma, opremljena nadnevkom 25. ožujka 1614. Orbin je, kako je ovdje dokazano, prijevod izradio prema izdanju Ellijeva djela iz 1601. godine, koje je bitno prošireno i dotjerano u odnosu na izdanje iz 1600. godine. Orbinovo Zrcalo duhovno ima tri žanrovska lika: 1. niz dijalogā; 2. zbirka teoloških svaštica; 3. asketski priručnik o »prvim i posljednjim stvarima«. Zbog ove treće žanrovske odrednice Elli i njegov hrvatski prevoditelj često upućuju na drugu i četvrtu knjigu Sentencijā Petra Lombardskoga. Na filozofski sloj u Zrcalu duhovnom čitatelja prvo upozorava kazalo »vrijednijeh pisalaca« na početku izdanja. Na njegovu se popisu nalaze dva filozofa Aristotel i Seneka, liječnik Avicena, ali i prvaci visoke skolastike koji su svi odreda i teolozi i filozofi, niz franjevačkih komentatora Sentencija Petra Lombardskoga: od Aleksandra Haleškoga do Ivana Duns Škota. Ali prisutnost filozofskih tema u punini otkriva tek poredbeno proučavanje Ellijeva izvornika i Orbinova prijevoda.
Prvi razgovor, u kojem se raspravljaju dvojbe o stvaranju svijeta, nudi temeljne filozofske uvide o Bogu, svijetu i čovjeku. Osobit je i po tome što je u njem raspravljeno pitanje: »Što je žena?«, a da prethodno nije raspravljeno pitanje: »Što je muškarac?« ili »Što je čovjek?«, pri čem se Orbin priklanja mizoginijskoj tradiciji u kršćanstvu sraslu s aristotelizmom. Drugi razgovor, posvećen prvom grijehu praroditeljā, usredotočuje se na četiri ‘definicije’ smrti: 1. »jedno ništa«; 2. »lišenost od života«, pri čem se očito oslanja na jedno od triju počela fizičkoga tijela iz Aristotelove Fizike: privatio, u Ellijevu izvorniku privatione; 3. »razlučenje duše od tijela«; 4. »posljednja od svih strašnih stvari« u Aristotelovu smislu, prema šestom poglavlju o hrabrosti u trećoj knjizi Nikomahove etike. U središtu rasprave trećega razgovora jest poimanje života (vita brevis). Četvrti razgovor izlaže glavnu tezu kršćanske antropologije: »Ljudska je duša neumrla«, a potom uz temu čovjekove smrtnosti raspravlja o boli i strahu. Time je ujedno zaključena rasprava o »prvim stvarima«. Peti razgovor nudi topografiju »posljednjih stvari« iz perspektive kartografa Giuseppea Rosaccia. U šestom i sedmom razgovoru raspravljene su dvije gnoseološke teme: oćućenje kao obilježje čovjekova spoznanja i usporedba između znanja »na ovomu svijetu« i znanja »ondi«, gdje borave osuđene duše, pri čem Orbin u svom prijevodu izostavlja dragocjeno Ellijevo razjašnjenje o čovjekovoj spoznaji: per mezzo de fantasmi. Osmi razgovor tvrdi tjelesnost ognja i istodobno nastoji opravdati razliku između ognja u svijetu i ognja paklenoga, dakle provodi se uz prirodnofilozofsko predznanje o procesu gorenja. Uz poimanje muke paklene u razgovor se upleće želja za nepostojanjem, za koje Orbin kuje nazivak ‘nebitje’. Deveti razgovor o odnosu između Boga i čovjeka, tj. o slobodi i milosti, milosrđu i pravednosti oslanja se i na filozofske uvide o Bogu i čovjeku, a Orbin tom prilikom kuje nazivak ‘slobodna vlast’ za Ellijevo libero arbitrio. Rasprava o svršetku svijeta u desetom razgovoru oslanja se na aristotelovsku prirodnu filozofiju, što uključuje tvrdnju da ‘hođenje od nebesa’ ima svoj naravni uzrok. U jedanaestom razgovoru, koji raspravlja o uskrsnuću mrtvih, pretežu teme iz socijalne i prirodne filozofije onovremenosti. Augustin protiv Aristotela – to je raspra, koja vodi zaključku u prilog ontičkom statusu žene u uskrsnuću: žena uskrsuje kao žena. Drugo žarište ovoga razgovora nebeska su događanja na kraju vremena, koja se promatraju i iz perspektive prirodne filozofije. U dvanaestom i trinaestom razgovoru obrađuju se dvije teme s filozofskom pozadinom: poimanje božanske pravde i Aristotelova slika svijeta nakon Suda. Četrnaesti razgovor, posvećen u cijelosti razumijevanju raja, propituje četiri teme koje pretpostavljaju filozofsko promišljanje: osjete, blaženstvo, (ne)jednakost i prijateljstvo. Petnaesti razgovor nudi eshatološku antropologiju gradeći na trima pojmovima: prćije duše, prćije tijela i djela od slave, čime se po analogiji s ovovremenom filozofskom antropologijom uvode obilježja duše, tijela i djelovanja za stanovnike raja, odnosno izgrađuje cjelovita onovremena filozofska antropologija. Orbinovo Zrcalo duhovno odlikuje se dakle opsežnom i vrlo razvedenom filozofskom sastavnicom, što dakako duguje svom predlošku – djelu Specchio spirituale Angela Ellija, ali i Orbinovoj osposobljenosti da takvo djelo prevede na hrvatski. U nastojanju da složena pitanja približi hrvatskom čitateljstvu dubrovački je benediktinac često pojednostavnjivao Ellijev tekst, ponekad izostavljao rečenice ili čak odlomke, a tek iznimno dodavao u odnosu na svoj talijanski predložak. Filozofsku vrijednost svoga prijevoda Orbin je zacijelo umanjio kad je izostavio ‘geometrijsku’ definiciju Boga iz Liber XXIV philosophorum, Avicenino gledište o srcu, Augustinovu definiciju žene: »Žena je narav.«, Ellijevu uputnicu na Aristotelovo djelo De anima i Ellijevo aristotelovsko razjašnjenje o spoznaji per mezzo de fantasmi. Za potrebe svoga prijevoda dubrovački je benediktinac redovito oblikovao hrvatske nazivke za mnoge filozofske i teološke pojmove. Služio se temeljnim metafizičkim nazivcima: ‘bitje’ za essentia i exsistentia, ‘nebitje’, ‘narav’, ‘stvoren’je’, ‘stvorom’ za ozbiljenje (actu). Pri izlaganju nauka o Trojedinomu Bogu uveo je istoznačnice ‘sobstvo’ i ‘kip’ za pojam osobe. Pri izlaganju o stvaranju svijeta služio se brojnim prirodnofilozofskim nazivcima: ‘djelo od razlučenja’ za opus distinctionis, ‘prva materija’ za materia prima, ‘tvrdina’ za firmamentum, ‘četiri elementi’ za Aristotelove elemente, ‘razčinjen’je’ za corruptio, ‘naredba’ za ordo. Pri opisu čovjekove slobodne volje uveo je nazivak ‘slobodna vlast’ za liberum arbitrium. Pri izlaganju heremenutike poslužio se nazivkom ‘zlamenito’ da bi opisao alegorijsko značenje. Za tri Ellijeva talijanska nazivka koja opisuju ljubav Adama i Eve: amore, concupiscenza i amicitia uspješno je smislio tri hrvatska: ‘ljubav’, ‘požuda’ i ‘prijazan’. Aristotelov pojam philia prevodio je pak dvama nazivcima: ‘prijateljstvo’ i ‘prijazan’. Poredbeno istraživanje Ellijeva djela i Orbinova prijevoda urodilo je još dvama važnim plodovima. Izuzmu li se Aristotel i Toma Akvinski, identificirano je 36 djela i 26 njihovih autora na koja se Elli poziva, što je kontekstualizirano u tekstu i dokumentirano u odsjeku bibliografije naslovljenom »Ellijeva (i Orbinova) vrela«. K tomu milanski franjevac upućuje na šest Aristotelovih djela: Nikomahovu etiku, O nastanku životinja, O duši, O nebu, Politiku i, uz posredovanje Pierozzija, na Fiziku, kao i na tri djela Tome Akvinskoga: Quodlibet tertium, Scriptum super Sententiis Petri Lombardi i Summa theologiae. Da bi se razjasnio utjecaj Antonina Pierozzija na Ellija i posredno na Orbina, proučeni su izvori kojima se Pierozzi služio sastavljajući poglavlje »De diversis vitiis mulierum«, napose definicija žene u Liber Secundi philosophi i Ciceronova Paradoxa. Iako prijevod, Orbinovo Zrcalo duhovno prva je zbirka teoloških svaštica (quaestiones quodlibetales) tiskana na hrvatskom. K tomu ono je i prvi asketski priručnik »o prvim i posljednjim stvarima« na hrvatskom, jer je prvo izdanje Orbinova Zrcala tiskano četrnaest godina prije Četiri poslidnja človika t. j. od smarti, suda, pakla i kraljestva nebeskoga (1628) Franje Glavinića. S pomoću četiri izdanja (1614, 1621, 1628, 1703) Bartolomeo Zanetti, Marco Ginammi i Bartolo Occhi, jedan rimski i dva mletačka tiskara, osigurala su stoljetni vijek Orbinovu prevoditeljskom naporu i tako omogućila da se zahtjevnije hrvatsko čitateljstvo upozna s kršćanskim naukom o »prvim i posljednjim stvarima« čovjeka u vrlo razvijenom obliku, da se susretne s nosivim tvrdnjama Augustina i Tome Akvinskoga, kao i s višestoljetnom tradicijom komentiranja Sentencija Petra Lombardskoga, da se susretne sa ‘slikama svijeta’ mletačkoga kasnorenesansnoga kozmografa Giuseppea Rosaccia i ptolemejevca
Aḥmada al-Farghānija iz 9. stoljeća, da predloži ili odabere mnoge nove hrvatske nazivke iz filozofije i teologije, da u tumačenjima biblijske poruke prepozna kako se katolička teologija srodila s aristotelizmom, napose s Aristotelovom slikom svijeta i Aristotelovim poimanjem žene. Čitajući Orbinovo Zrcalo duhovno, hrvatski je čitatelj mogao i sâm sazrijevati u metodološkom pogledu, primjerice mogao je naučiti: kako se postavlja pitanje, a što mora sadržavati odgovor; kako se odnosi pitanje i potpitanje; kako se zauzima stav kad se mišljenja autoriteta razilaze. Pojava i stoljetno trajanje Orbinova Zrcala duhovnog za hrvatsku su pisanu riječ utoliko važniji, jer se to djelo bitno razlikuje od ostale produkcije religioznoga štiva pretežito namijenjenoga najširim slojevima hrvatskoga naroda radi svladavanja kratkoga kršćanskoga nauka. Četiri izdanja Zrcala duhovnoga od 1614. do 1703. godine dokazuju da je knjiga s vrlo sofisticiranim filozofsko-teološkim aparatom, uobličena u 150 pitanja ili dvojba, mogla tijekom 17. stoljeća postati uspješnicom među hrvatskim čitateljima, napose dubrovačkim. Orbinovo Zrcalo duhovno pripada dakle hrvatskoj filozofskoj baštini pod različitim vidicima: 1. ono upoznaje hrvatsko čitateljstvo s nosivim temama iz raznih filozofskih disciplina, ponajviše iz prirodne i socijalne filozofije, ali također iz metafizike, filozofske teologije, filozofske antropologije, etike i gnoseologije; 2. u ruhu hrvatskoga jezika otkriva trajan utjecaj Aristotelovih gledišta na tumačenje kršćanskoga nauka; 3. ostvaruje ranu recepciju klasikā kršćanske filozofije na hrvatskom, napose Augustina, Tome Akvinskoga, Bonaventure i Rikarda iz Mediaville; 4. zrcali filozofske teme unutar razvoja franjevačke škole od Aleksandra Haleškoga do Ivana Duns Škota; 5. ostvaruje ranu recepciju renesansne teološke sume Antonina Pierozzija na hrvatskom; 6. poučava o metodi za provođenje filozofske rasprave; 7. očituje prevoditeljev sustavan napor za razvijanjem hrvatskoga filozofskog nazivlja.
Ključne riječi
Mavro Orbin/Mauro Orbini; Rade Sladojević; Bartol Kašić; Aristotel; Augustin; quaestiones quodlibetales; Sententiae Petra Lombardskoga; Aleksandar Haleški/Alexander de Ales; Bonaventura; Toma Akvinski; Ricardus de Mediavilla/ Richard de Menneville; François de Meyronnes; Antonino Pierozzi; Giuseppe Rosaccio; Aḥmad al-Farghāni; prirodna filozofija; socijalna filozofija; filozofska teologija; filozofska antropologija; etika; gnoseologija; Bog; slika svijeta; žena; Liber XXIV philosophorum
Hrčak ID:
273579
URI
Datum izdavanja:
21.12.2021.
Posjeta: 1.244 *