Pregledni rad
https://doi.org/10.32004/k.56.1-2.2
MEGYIMURSZKI-SZLOVENSZKI — NEVJEROJATNA SUDBINA “MEĐIMURSKOGA JEZIKA” (2. dio)
Akoš Anton Dončec
; Univerza v Ljubljani, Slovenija
Sažetak
Josip Margitaj (1854.-1934.), učitelj i mađaron, bio je utemeljitelj pojma “međimurskoga jezika”. Godine 1884. počeo je izdavati dvojezični tjednik Medjimurje/Murakoz. Jezična inačica, koju Margitaj zove „međimurskim“, zaista u maloj mjeri predstavlja međimurski dijalekt. U većoj mjeri pokazuje jezičnu srodnost s kasnijim djelima kajkavskoga književnog jezika, koja su bila prožeta utjecajem hrvatskoga književnog jezika štokavske osnovice. Neposredan je uzor Margitajevu jeziku bila susjedna slovenska pokrajina u Ugarskoj (danas Prekmurje u Sloveniji i Porabje u Mađarskoj), gdje je ostvaren književni jezik prema lokalnom dijalektu u 18. stoljeću, a koji je u Ugarskoj službeno bio nazvan “vendski”; taj se jezik, prema tzv.“ vendskoj teoriji“, nastojalo razlikovati od slovenskog jezika.
Po oslobođenju Međimurja (1918.) prestali su pokušaji pisanja „na međimurskome“, za razliku od Prekomurja (slov., Prekmurja), gdje je još bila aktivna lokalna književnost do 1945. godine. Međimursko je pitanje bilo oživljavano u doba mađarske okupacije (1941. - 1944.), ponovno zbog propagandističkih i mađarizacijskih ciljeva, kao i 1942. godine, kad su napisane dvije kratke standardne gramatike (međutim, te gramatike nisu mogle stvoriti pravi normativni jezik). Krajem Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.) jednom zauvijek dovršeni su „pokusi“ tzv. međimurskog jezika. Zaista lažan, „međimurski jezik“ nema nikakva traga u međimurskoj kulturnoj baštini, dok prekomurski jezik ipak ima živu tradiciju podjednako u Sloveniji i Mađarskoj.
Ovaj rad Akoša Antona Dončeca - čiji je domicil Verica-Ritkarovci (Ketvolgy/Mađarska) - drugi je dio cjelovite studije (u dva nastavka) - koji razmatra program tzv. „međimurskog jezika“ Josipa Margitaja u kontekstu nekolikih prijelomnih momenata tematiziranog područja: u periodu priključenja Međimurja i Prekomurja Kraljevini SHS 1918. – 1919. te u uvjetima mađarske okupacije 1941. – 1944. Rad detektira smjerove pokušaja kodifikacije međimurskoga i prekomurskoga jezika u kontekstu znanstvenih proučavanja, te, na kraju, obrazlaže razloge sloma i baštine „međimurskoga jezika“.
Rad je na hrvatski preveo dr. sc. Elod Dudaš.
Ključne riječi
Josip Margitaj; književni jezik; mađarizacija; Medjimurje/Međimurje; „međimurski jezik“; Prekomurje/Prekmurje; prekomurski jezik; Porabje
Hrčak ID:
307101
URI
Datum izdavanja:
21.6.2023.
Posjeta: 338 *