Izvorni znanstveni članak

Razvoj svilarstva i proizvodnja svile u Hrvatskoj

Alexander Buczynski ; Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Sažetak

Među privrednim granama koje su u Hrvatskoj Kraljevini uživale posebnu podršku Bečkog Dvora posebno je mjesto pripadalo svilarstu. Riječ je o uzgoju dudova svilca, otpredanju svilenih
čahura u sirovu svilu i, znatno manje, o daljnjoj preradi sirove svile u konac ili predivo. Proizvodnja sirove svile prema shvaćanjima merkantilističkih krugova bila je jedan od značajnih načina kako se jeftinom proizvodnjom i skupom prodajom sirove svile ostvaruje
veliki profit i time popravlja trgovinska bilanca. Uzimajući u obzir usku povezanost gospodarskih rješenja marijaterezijanske kameralistike uz organizaciju Vojne krajine, ne iznenađuje činjenica da je Bečki Dvor baš tamo započeo gospodarski eksperiment sa svilom. Svilarstvo je na svoj način predstavljao najprikladniji, najbolji spoj krajiπkih vojnih i poljoprivrednih obveza s jedne strane, i visoke gospodarske politike Monarhije, s druge strane. Svilarstvo
je i po tome svojevrstan fenomen u Vojnoj krajini u proizvodnom poticanju gospodarskog napretka jer se svila nije proizvodila za domaće potrebe krajiškog stanovništva nego se izvozila u ostale dijelove Monarhije. Uzgoj dudova svilca uveden je 1761. godine u Slavonsku krajinu, tri godine kasnije u Varaždinsku krajinu, a između 1772. i 1774. u Bansku krajinu. Svilarstvo se nije, međutim, uvelo samo u Vojnoj krajini. Kraljica Marija Terezija pozvala je patentom u 1763. godinu zemaljsku gospodu, uprave, samostane i općine u drugim zemljama Monarhije da uzgajaju bijele dudove. Proizvodnja svile se do kraja listopada 1800. nalazila pod vojnim nadzorom. Zatim je preπla u ruke Ugarske dvorske komore. Vrijednost proizvodnje kokoša iznosila je četrdesetih godina 19. st. između 150.000 i 200.000 for. Zarada kmetskih i krajiπkih kuća od te proizvodnje bila je vrlo mala i nesigurna. Bila je to vrlo osjetljiva
i rizična kultura, tako da je proizvodnja u nepovoljnim godinama znala pasti na polovicu godišnjeg prosjeka. Iako posao nije tražio velik fizički napor, zato je zahtjevao pažljivu i neprestanu brigu. Za čitav trud i za tolike neugodnosti, na čitavu je kuću u prosjeku otpala
nadnica od jedva 20 kr. na dan. Prerada svilenih buba u filandama činila je drugu fazu u proizvodnji svile. Hrvatska je osamdesetih godina 18. stoljeća imala desetak filanda. Godine 1841. bilo ih je već 46. Što se Civilne Hrvatske tiče je Osijek imao 7 filanda, Križevci tri, Đakovo, Virovitica, Požega, Vukovar, Varaždin i Koprivnica po dva, a Cernik, Irig, Trpinj i Zagreb po jedan. U Vojnoj krajini je bila po jedna filanda u Novoj Gradiški, Oriovcu, Podvinju, Moroviću,
Golubincima, Staroj Pazovi, Zemunu, Glini, Petrinji, Kostajnici, Đurđevcu, Virju, Čazmi, i Garešnici te po dvije u Vinkovcima, Mitrovici i Bjelovaru. Kvaliteta hrvatske svile nije se odlikovala
finoćom i sjajem kao francuska i talijanska, ali zato je bila jača, teža i trajnija. Svilarstvo je napredovalo uglavnom do 1848. godine. Habsburška je Monarhija izgubila Lombardiju koja je do tada prerađivala 90% hrvatske proizvodnje svile. Konačni katastrofalni udarac zadala je 1855. godine bolest dudova svilca. Nepovoljno se odrazila i sve veća konkurencija Francuske, Italije, kasnije i Japana. Svilarstvo u Hrvatskoj počelo je zaostajati i više se nije oporavilo od tih udaraca.

Ključne riječi

Hrčak ID:

28738

URI

https://hrcak.srce.hr/28738

Datum izdavanja:

11.2.2002.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 5.729 *