Govor mjesta Pavlovaca (kod Nove Kapele)

1. Uvod

Pavlovci su naselje u Općini Nova Kapela u Brodsko-posavskoj županiji. Smješteno je na južnim obroncima Požeške gore. Južno se nalazi naselje Stara Kapela, zapadno naselja Gornji Lipovac, Srednji Lipovac i Donji Lipovac, a istočno naselje Komorica. Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku u naselju je 2021. živjelo 23 stanovnika. Svoje naselje žitelji nazivaju Pãlovci. Danas se svijet većinom bavi poljoprivredom, ratarstvom i uzgojem domaćih životinja, a nedaleko naselja nekoć je bio rudnik gdje je radio velik broj žitelja. Pavlovci, zajedno s Gornjim Lipovcem, Srednjim Lipovcem, Starom Kapelom i Škrabutnikom pripadaju Župi Presvetoga Trojstva u Gornjemu Lipovcu. U naselju danas nema trgovine, gostione i nikakvih drugih sadržaja, a narod se svega jednom mjesečno okuplja u mjesnoj crkvici na službi Božjoj. Zanimljivo je spomenuti da su dvije kuće u Pavlovcima iz prve polovice XIX. stoljeća uvrštene na Listu preventivno zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske jer su svjedokom narodne graditeljske tradicije toga vremena i toga kraja.

Govor se Pavlovaca pridružuje govorima slavonskoga dijalekta, njegova posavskoga poddijalekta. Pavlovački govor dosad nije samostalno istražen i opisan premda se spominje u dosadanjoj dijalektološkoj literaturi. Tako je, primjerice, u važnoj studiji Stjepana Ivšića Današńi posavski govor uvršten u ikavske govore (1913: 162) te je uvršten u 8. akcenatsku skupinu gdje se govori vodẽ, sačũvām, òstō, nòsili, òtac, kázali, rúkōm, kazívō (1913: 147).23 Ikavskomu ga arealu kasnije pridružuje i Sekereš (1989: 138).

Tijekom ljeta 2022. više sam dana boravio na području Nove Kapele, gdje sam u nekoliko navrata odlazio u Pavlovce kako bih terenski istražio taj mjesni govor. Razgovarao sam s većim brojem mještana, a najviše sam vremena proveo s petero izvornih govornica i govornika: E. R. (rođ. 1937.), P. B. (rođ. 1940.), M. B. (rođ. 1942.), S. D. (rođ. 1945.), A. R. (rođ. 1953.). Znatnim sam se dijelom oslanjao na poduge nevezane razgovore i stanovit broj podataka iz njih izdvojio. Usto je ispunjen vlastiti kvestionar, temeljen na kvestionaru za Hrvatski jezični atlas, koji je u odnosu na njega prilično izmijenjen, dopunjen i osuvremenjen. Svi su govornici bili upoznati s činjenicom da je riječ o dijalektološkome istraživanju te su iznijeli podatke o sebi i dopustili bilježenje/snimanje podataka.

U radu se na temelju recentnih terenskih istraživanja iznose jezične posebnosti mjesnoga govora Pavlovaca na fonološkoj i morfološkoj ravni.

Geografski položaj pavlovačkoga govora4

2. Fonologija

2.1. Vokalizam

2.1.1. Inventar

Vokalski se sustav govora Pavlovaca sastoji od pet vokala u dugim i pet vokala u kratkim slogovima:

U funkciji se silabema pojavljuje i , koji može biti dug i kratak (v. dolje).

2.1.2. Realizacija

Vokali se realiziraju kao srednje vrijednosti.

2.1.3. Distribucija i podrijetlo

2.1.3.1. Distribucija je vokalskih fonema pretežito slobodna. Svaki se od njih, u principu, može naći u inicijalnoj, medijalnoj i finalnoj poziciji, ispred i iza bilo kojega nevokala, osim uz .

2.1.3.2. Dugi vokali mogu stajati pod dugim akcentom ( džĩš, iz národa, narãsla, šĺȋva Gpl., u misécu), i u dugome nenaglašenome slogu koji se može ostvariti ispred akcenta ( dōjdȉ 2sg. imper., komādȃ Gpl., žīvȋmo, žūpȁ) te iza akcenta ( kȁšīka Gpl., lȁzānka ‘vrsta ljetne kruške’, od fàmīlije, svíńā Gpl.).

2.1.3.3. Kratki vokali mogu stajati pod kratkim akcentom ( izapère 3sg. praes., jȅsen, svrȁka, vrèpčića Gsg.) te ispred i iza akcenta ( na mekòti, obećáńe, odránili, zamĩsiš).

2.1.3.4. U izoliranim se riječima poput jȉst i jȍpet inicijalnomu vokalu može prikovati protetski konsonant j.

2.1.3.5. Vokali u inicijalnoj poziciji u određenome broju potvrda fakultativno elidiraju, npr. ȉmam vȁku mèdaĺicu, u nȉma kȁcama, vȃj ùnuk, vȁmo su svȉ.

2.1.3.6. Vokali u finalnoj poziciji u određenome broju potvrda fakultativno elidiraju, npr. ȅt, dȍl, gȍr, kȍm ‘komu’, mȅn, tȅb, nȕd, vȕd, tȕd, pȍviš, tȍbož.

2.1.3.7. Redukcija je vokala u finalnoj poziciji sustavna u infinitivima, npr. ìsprat, ožẽt, svũć, otĩt te u glagolskome prilogu sadašnjemu, npr. glȅdajuć.

2.1.3.8. U dijelu je ovjera potvrđena djelomična redukcija zanaglasnoga vokala, npr. gȍdⁱna, naránⁱli, tgòvⁱna, vòzⁱli. Ona se javlja fakultativno, s napomenom da je kod žena rjeđa, a kod muškaraca nešto frekventnija. U nekim primjerima može doći i do potpune redukcije, npr. kȍlko.

2.1.3.9. Inicijalni se vokali u nekim slučajevima fakultativno dodaju, npr. ȍtaj ùnuk, ȍto sèlo, ȍtoj žȅnski, s ȍtim prȁćākom su lūpȁle, s ȍtim sȉrom, pȍkriješ ȍtu pȃĺaču.

2.1.3.10. Vokal je i supstituiran vokalom e u mȅdecinska (sèstra), a vokal a vokalom e u mȅter. Pored kukùruz čuje se i kokùruz, osobito kod starijega svijeta. Vokal o zastupa vokal a u riječi mòdrac ‘madrac’. U ȍbodva (ȍka) vokal o stoji na mjestu a.

2.1.3.11. Govor Pavlovaca ne zazire svagda od zijeva, pa su dvočlane vokalske sekvence obične: Austrȃlija, àutom Isg., avìōn, kàiš, kȁuč, mijaũče 3sg. praes., nȁopāko, naùčila, neòženit pr. t. Nsg. neodr. m., nèuk, Òriovac, pȁuk, po gostiónama, rèuma, ȕoči, zàigra 3sg. praes., zȁova, zȁuzēta pr. t. Nsg. neodr. f. Gdjekada može otpasti v u paradigmi imenice ‘čovjek’: čòek, čòekom Isg., ali i čȍveče Vsg., a pridodajem i da se kaže šĺȉova ràkija. Zijev je u pokojemu nalazu održan i u vokalskim skupovima nastalim nakon isključenja fonema x, npr. nàeklala pr. r. f. sg., ńȉov, ali màvuna. Jedna je govornica često pripovijedala o pojedinim događajima iz Biblije, pa je ime Noa u nizu navrata izgovorila s j: Nȍja, Nȍje i sl.

Zijev je u pravilu spriječen kontrakcijom u pr. r. m. sg. u skupu ao > o, koji nije pod akcentom: mȍgo, rȅko, ȕzdržo, ali pȁo, znȁo. Imenica u značenju ‘saonice’ ovdje glasi sȃne. U riječi se prekrénut sreće kontrakcija eo > e. Prema ‘uopće’ dolazi ȍpće. Dva su vokala o kontrahirana u slipòčice. U primjeru je Dȏvi ‘blagdan koji se slavi pedeseti dan po Uskrsu, Duhovi’ nakon redukcije x skup uo kontrahiran u ō. Ovamo ide i imenica mȁća u značenju ‘maćeha’. U primjerima je tipa grȃ Gsg., strȃ Gsg. nakon redukcije x skup aa dao ā.

Zijev je u ovjerama tipa dvānȃjst, devètnājst i sl. odstranjen promjenom ae u aj.

2.1.3.12. Silabem  najčešće stoji između dvaju nevokala: kpamo 1pl. praes., mtvac, nasdit, svȅkva, zno, eventualno u inicijalnoj i finalnoj poziciji, npr. a, kat, v.

2.1.3.13. Primjeri vokala

Dugi vokali (akcentirani i neakcentirani):

Kratki vokali (akcentirani i neakcentirani):

2.1.3.14. Po refleksu jata govor Pavlovaca ide u ikavske govore: bĩli (lȕk), brȋg, cidȉlo im., cīnȁ, cvȋt, dicẽ G, dìčica, dȉver, dvȋ, gńízdo, ȉspovid, izblídio, ìzmiriš 2sg. praes., kòlino, kosĩr, línčina, lȋp, lìskovina, lȉto, mȉsec, mȉsto, mìšina, mlíko/ mlīkȍ, nèdiĺa, odsíču 3pl. praes., pīsȁk, pȉvat, rȋč, sȋčań, sìkira, snȋg, srída, svìdok, svȋt, tȋlo, tȋsan, tȋsto, vȉdit, vȉrovat, vȉverica, zamīsȉt, zdȉla, zĩva 3sg. praes., zvízda, ždrȋbe. Imenica se u značenju ‘vrijeme’ kod većine javlja u ikavskoj formi vríme, ali se kod sviju sporadično javlja i vokal e, koji je redovit u paradigmi: vrȅmena Gsg., vrȅmenom Isg., vremēnȃ Gpl. Vrijedno je spomenuti ikavski razvoj i u primjerima tipa nàrizat, òdrizat, rȉzat, rizãnaca Gpl.; rȉn, rȉpa; trȉšńa; vrȉća, ali redovito mrȅža i trȅbat.

Uočena je manja skupina ekavskih izuzetaka. Govori se cȅsta, čòvek/ čòek, kȍren (uz češće žȉla), kùdeĺa, glagol tȅrat i njegove izvedenice, vrédit, zènica. Valja zabilježiti i nekoliko glagola tipa donẽt, podnẽt, ponẽt ( dȍnela, pȍneo, pȍnela) i sl., gdje konsekventno stoji e. Ovamo se mogu pridružiti i priloške riječi dȍle (uz okrnjeno dȍl), gȍre (uz okrnjeno gȍr), lãne, ȍtkle, gdje vokal e ne mora biti kontinuanta jata, kao i u gornjemu primjeru kȍren, već može potjecati od iskonskoga e.5 U prefiksu je ně- zastupljen ekavski odraz: nȅki, nȅkaki, nȅko, nȅšta itd., a jednako tako i u prefiksu prě-: prèbrojimo, prèpeć, prepòlovimo, prȅspiješ 2sg. praes., pretákat, prèvarit. Interesantno je da je prema staromu prěd ovjereno e: pred Bòžić, prȅdvečer, a i prema prěko čujemo prȅko lita, preko šȕme. Prilog, pak, redovito glasi prȋko: iz sȍkāka ȉdu prȋko, kȕća je ńègova bĩla prȋko, prȋko smo ȉšli rádit.

Poseban je razvoj u òras ‘orah’, gdje je stari jat dao vokal a.

Okaziono se može pojaviti poneki stršeći jekavizam, ali ta pojava ne remeti sustavnost ikavskoga govora, npr. razùmjet, sjȇno, svjȅtski (rȁt).6

2.1.3.15. Vokal a redovito zastupa mjesto negdašnjih poluglasova, odnosno novijega šva: dȃn, dànas, dàska, kōbȁc, màgla, nȍkat, làgat, ȍštar, òtac, rȃž, sȁn, vȉtar, vȍsak.7

2.1.3.16. Nazalni je vokal prednjega reda *ę rezultirao vokalom e: dȅset, gòvedo, gréda, ȉme, jèčam, jédar, jȅtva, jèzik, mȇso, na počētkȕ, pȁmet, počẽt, pòžet, sȉme, tèletina.

2.1.3.17. Kontinuanta je stražnjega nazala * ǫ i slogotvornoga *  redovito vokal u: bȗbań, gȍlub, gȕska, ȍbruč, pȁuk, pȕpak, tȗp, vȍdu Asg., vrućìna, zùbača, žèludac; bùva, dȕbĺi pr. Nsg. m. comp., dȕgačak, jȁbuka, pũž, sȗnce, vȕna, žȗč.

2.1.3.18. U golemome broju potkrepa vǝ(-) daje u: u cvĩću, u Kàpeli; udòvica, ùnuk, unũtra, Ùskrs, útorak. Ovdje odstupa nalaz vȃš ‘uš’, dakle s razvojem va, primjer poznat mnogim govorima slavonskoga dijalekta.

2.1.3.19. Stari je korijenski slijed ra prometnut u re u imenici vrēbȁc.

2.2. Konsonantizam

2.2.1. Inventar

Konsonantski sustav pavlovačkoga govora raspolaže ovim fonemima:

Fonem x nema svojega mjesta u konsonantskome sustavu. Može se pojaviti u efemernim slučajevima, eventualno u kojoj riječi iz novijega nanosa (v. dolje).

2.2.2. Realizacija

Govor Pavlovaca razlikuje afrikate č i ć te ǯ i , čiji izgovor u pravilu odgovara izgovoru njihovih ekvivalenata u standardnome jeziku.

2.2.3. Distribucija i podrijetlo

2.2.3.1. Zvučni opstruenti zadržavaju zvučnost na kraju riječi, npr. grȃd, snȋg.

2.2.3.2. Distribucija je konsonanata, također, uglavnom slobodna. Svi se konsonanti mogu nalaziti u inicijalnoj, medijalnoj i finalnoj poziciji u riječi, izuzimajući izvjesna ograničenja u konsonantskim skupovima.

2.2.3.3. Od finalnih se konsonantskih skupova u domaćim riječima obično javljaju st, šć i zd (za žd nema potvrda): ìspast, mȃst, rȃst ‘hrast’, mlȁdost; prĩšć; grȍzd. U primljenih su riječi šire mogućnosti, npr. àdvent, fudamȇnt, kȍmbajn, šȁnk. Zgodimice se u finalnoj poziciji interpolira sekundarni i kako bi se razbio teški finalni konsonantski skup, npr. šȉrajzli ‘žarač, ožeg’, švárgli ‘sušeni svinjski želudac punjen mesom i začinima’.

2.2.3.4. Finalno se može ostvariti skup od triju konsonanata, npr. devètnājst.

2.2.3.5. Fonem ǯ sastavnim je dijelom konsonantskoga inventara: ǯȅp, ǯìgire, kazànǯija ‘kotlar’, naruǯbènica, pȇnǯer ‘prozor’, šešìrǯija. U imenici je svjedòžba nastupio ž, što nije rijetko u govorima slavonskoga dijalekta.

2.2.3.6. Fonem x u opserviranome je govoru: a) zamuknuo: ȅklat, ȍblić, ȍćete, lȁče, lȃd, lȃda Gsg., ladètina, ódat, ránit, rȃst, rȉn ‘hren’, siròma, tȉt; naránit, ńȉov, olãdi 3sg. praes.; grȁ, ńĩ zamj. Gpl. m., ȍdma, smĩ, strȃ, tbu; b) supstituiran fonemom v: vpa, vpẽ Gsg.; duvãn, krȕva Gsg., kùvača, màvuna, mȕva, na tbuvu, pūvȏ pr. r. m. sg., skȕvala; krȕv, sȗv, glȗv; c) supstituiran fonemom j: grijòta, mȉjūr, snàja, strȉja; grĩj, plȅj.

Fonem x pojavio se u novijim prinovama: brȕx, xȉtna (pȍmoć), xȍdočašće.

2.2.3.7. Fonem f naglašene je frekvencije: fèńer, fȅrtun ‘pregača’, fĩćkat/ fićùkat ‘zviždati’, fȉranga ‘zavjesa’, fȋrma, flȁša, fga ‘čvor, oteklina od udarca’, kèfa, ràjfešlus ‘patentni zatvarač’, šafunẽr ‘vrsta ormara’, šȇf, šèfārka ‘zaimač’.

U poznatim je nalazima ȕfam se, ȕfańe fonem f rezultat izmjene staroga skupa pǝv.

Skup xǝv sveo se na f u fála, fȃt ‘vrsta mjere’, zafálⁱt. U primjerima se s glagolom u značenju ‘hvatati’, tj. ‘uhvatiti’ realiziraju forme fȁta 3sg. praes., ùfatit, no njih narod većinom danas napušta pa se radije govori ùvatimo, vȁtat, dakle s eliminacijom prvoga člana konsonantskoga skupa.

2.2.3.8. Fonem  zastupa mjesto polaznoga *  i sekundarnoga skupa dǝj: čȁe, doraívali, mèa, mlȁi, nareéńe, prȅa, a, rȍača ‘rođakinja’, slȁi, strȍjovoa, sùe, tũi, ugràuju, žȇ. Očekivanom je iznimkom leksem gȍspoja.8

2.2.3.9. Fonem ć zastupa mjesto polaznoga *  i sekundarnoga skupa tǝj: brȁća, kȕća, nȅćak, nȏć, pȅć inf., svíća.

2.2.3.10. U ispitivanome je govoru prema * stj = * skj redovit šćakavski refleks šć: gòdīšće, gȕšćer, klīšćȁ/ klīšćȅ, natàšće, oprãšćaš, prĩšć, púšćat, šćĩpa 3sg. praes., šćȕca 3sg. praes., šćȕcavica, vrišćĩ 3sg. praes., a isti je refleks šć potvrđen u sekundarnome skupu stǝj, npr. košćõm Isg.

Polazni su skupovi *zgj = *zdj te sekundarni skup zdǝj reflektirali u ž: grõže, mòžani (ȕdar). Nema primjera tipa gvožđe jer se obično kaže žèĺezo.

2.2.3.11. Polazni je konsonantski skup čr (< čǝr), kao i slijed črě, sustavno prometnut u cr: crȋp, crívo, cni pr. Nsg. odr. m., cv, cvenĩ (se) 3sg. praes.

2.2.3.12. Na granicama se prefiksalnoga i korijenskoga morfema u prezentskim i infinitivnim osnovama glagola prefigiranih s *iti konsekventno ostvaruju skupovi jd i jt: dõjdeš, izãjde, nãjdemo, obãjde, põjdu, prẽjde, uzãjde; dõjt, izãjt, nãjt, põjt, prẽjt.

2.2.3.13. Zamjenička se osnova vǝs- nakon eliminacije poluglasa namjerila na metatezu, pa je njezin odraz sv-, jednako kao i u priloga izvedenih iz zamjenica: svȁki, svȅ, svȉ, svìma; svȁkuda.

2.2.3.14. Skup se št mogao razviti u primljenih riječi, npr. fròštuk ‘doručak’, kȉštra ‘sanduk od manjih dasaka’, štrãnga ‘debelo uže’, štrȉkat, tȉštuk ‘dovratak’, a mogao je nastati i od staroga skupa čǝt: pòšten, poštĩva 3sg. praes., poštéńe.

2.2.3.15. Finalni je l u pavlovačkome govoru dobrim dijelom zadržan na dočetku riječi u imenica, pridjeva i priloga: ȃnel, pȅpel, sȏl, stõl (češće tpeza), võl, vȑtal, ali ȁvo, pòsō; dèbel, gȏl, kȉsel, nágal, tȍpal, trȗl; nȁpol, ȍzdol, pȏl (ali ȍsam ȉ po), a čuva se i na dočetku unutrašnjega sloga u prikupljenih imenica i pridjeva: bōlnȉca/ bólnica, dȏlńi, kólcem Isg., sèlskī, stẽlna, stólca Gsg., žàlbu Asg.

U pr. r. m. sg. finalni je l prešao u o, s napomenom da je u pravilu skup ao, koji nije pod akcentom, kontrahiran u o: bȉo, čȅko, dāvȏ, jȁšio, kúpio, ȍbećo, obìlazio, òstō, pārȏ, pȍčeo, pȍneo, prebòlio, prȅdo, prȍdo, pȕstio, rādȉo, srȅo, ȕzdržo, ȕzeo, znȁo.

2.2.3.16. U slavonskome se dijalektu glasovi l i n pred i, a i u nekim drugim okolnostima, nerijetko palataliziraju, a u toj osobitosti u ponekome primjeru sudjeluje i govor Pavlovaca: dȉteĺina, ĺubènica, pégĺa, podíĺit, promíńit, sklòńit, šńȉta.

2.2.3.17. Zamjena je intervokalnoga spiranta ž sonantom r u prezentskoj osnovi glagola ‘moći’ (< * mogti) svojstvena opserviranomu govoru: mȍreš, mȍre, mȍremo. I u 1sg. praes. obično stoji mȍrem (uz mògu).

2.2.3.18. U pavlovačkome su evidentirana sljedeća ispadanja konsonanta u konsonantskim skupovima: dn > n: pȁne 3sg. praes.; gd > d: dȉ; kć > ć: ćȇr; kv > k: u zamjenicama tipa kȁki/ kàkī; pč > č: čèla; pt > t: tȉca; svr > sr: sbĩ; tk > k: kȍ, nȉko.

2.2.3.19. Kad i kad čuje se š ńĩm, š ńȉma s provedenom kontaktnom asimilacijom.

2.2.3.20. Kontaktna je disimilacija očigledna u prilogu tȃvno (usp. sedàmnājst). U govoru starijega svijeta Isg. lične zamjenice ja glasi sȁ mĺom, a ovdje spominjem i imenicu žúlńak ‘žumanjak’ (prema neovjerenomu žumńak, usp. i bílńak). Frekventni su primjeri sùmĺat, sùmĺāmo, a zabilježeno je i dȉmĺačar. U distantnu disimilaciju idu likovi blȁgosōv, blagosòvit, a u govoru je starijega naroda primije- ćen i primjer šarúfe ‘šalufe, žaluzine, grilje’.

2.2.3.21. U DLsg. imenica ženskoga roda e-vrste glasovi se često ne sibilariziraju: dàski, Gràdiški, jȁbuki, kvȍčki, prúgi, rūkȉ/ rúki, Pȍžegi, vójski.

U NDLIpl. imenica muškoga roda sibilarizacija se provodi u nadmoćnome broju riječi: òpānci, pomoćníci, pòtoci, rȍaci, ùnuci.

2.2.3.22. Zgodimice se k nadomeće kao navezak u ȍndak, vȁldak ‘valjda’, a m u zbȉĺam. Interesantno je interpoliranje l u pridjevu šȅplāv ‘šepav’.9

3. Akcentuacija

3.1. Inventar

U inventaru je prozodema pet akcenata: kratkosilazni ( ȁ), dugosilazni ( ȃ), akut/neoakut ( ã), kratkouzlazni ( à) i dugouzlazni ( á) te nenaglašena kračina ( a) i nenaglašena duljina ( ā).

3.2. Realizacija

Nisu zabilježene određene posebnosti u realizaciji pojedinih akcenata osim kratkosilaznoga, koji je u pravilu odsječen, no kadšto se može realizirati ponešto tromije.

3.3. Distribucija

3.3.1. Kratki silazni akcent uglavnom stoji u inicijalnoj ili jedinoj poziciji: brȁdva, brȁt, kȍlovoz, kȍpam, kȕvarica, ȕfańe, vȍćka te u manjemu broju ovjera u finalnoj poziciji kada mu prethodi duljina: brāvcȉ Npl., drōbȁc, gōrkȁ pr. Nsg. neodr. f., Rēzȁ, razlādȉt, u mlīkȕ, pīsȁk, vīškȁ Gsg., no i u primjerima su takvoga tipa znatno brojnija povlačenja: čámac, krílo, lívak, nísmo, prežívio, seĺáke Apl., žulńákom Isg. S obzirom na laviranja, ne treba čuditi supostojanje i dvojakih varijanti, npr. óvca/ ōvcȁ. I u inicijalnome se i medijalnome slogu sreću potvrde bez povlačenja: lūpȁle, Pletērnȉca, u zātvȍru, zblīžȉli, premda su i ovdje povlačenja mnogo frekventnija: na jájima, posvétili, príčaju, zéjtinom Isg. ‘ulje’. Ograničenoga su domašaja primjeri tipa izvȁdiš, kmȁču Asg., na tpȅzu, po tbȕvu jer gospodari tip àvlija, kobàsica, kòbila, màrama, òticat, pòčisti 2sg. imper., u pomòći,10 a rijedak je polupreneseni akcent, npr. gòvȅdina, vèĺȁča, odnosno kmenádlȉ, prodávȁli.

3.3.2. Dugi silazni akcent stoji u inicijalnome ili jedinome slogu: lȋpań, od žȗči, sȃt, šȏlicama DLIpl., vlȃkom Isg., zȃstava, a iz finalnoga se i medijalnoga sloga u pravilu povlači: gòdīšće, làńskī, òstō pr. r. m. sg., òškvārci Npl., sùmĺāte, u Slòvēniji, u jedànājstom. Izolirani su primjeri tipa fudamȇnt, naftalȋn. Obično je stabilan u finalnim i medijalnim pozicijama u slučajevima kada mu prethodi duljina: dasākȃ Gpl., dvānȃjst, iz Līkȇ, trāvȏm Isg., pečēnkȋ Gpl. uz rijedak tip igálā Gpl.

3.3.3. Akut/neoakut se javlja u svim pozicijama: gmĩ, kõĺe, komãraca Gpl., ležĩm, narĩbaš, nẽćete, napãjamo, nẽmamo, ozẽpst, prekrĩžimo, presvũć, svẽti, Škrabutnĩk, tkẽš 2sg. praes., vodẽ Gsg., zamũtiš, zarãslo, žũpnik.11 Dosta je postojan iako fakultativno može prijeći u dugi silazni akcent.

3.3.4. Dugi se uzlazni akcent ostvaruje pri regresivnome pomicanju siline s ultime ili s medijalnoga sloga na predakcenatsku duljinu uz stanovit broj odstupanja (v. gore). Distribucija mu je u pravilu ograničena na ultimi i u jednosložnih riječi.

3.3.5. Kratki se uzlazni akcent pojavljuje pri regresivnome pomicanju siline s ultime ili s medijalnoga sloga na predakcenatsku kračinu (v. primjere gore). Distribucija mu je u pravilu ograničena na ultimi i u jednosložnih riječi.

3.3.6. Predakcenatske su duljine u dijelu primjera registrirane pred kratkim silaznim i pred dugim silaznim akcentom (v. primjere gore).12

3.3.7. Duljine se nakon akcenta nesustavno javljaju, pa i kod istih govornika i u istim primjerima:13 ȉgrā 3sg. praes., ìzvadīmo, krȅčēńe, krȕšāka (s redukcijom druge), lȉpē Gsg. ‘vrsta stabla, lipa’, nȅcāš, nȅrāst, pstēn, rȁdōst, rȁzapēt pr. t. Nsg. neodr. m., vȃĺāka Gpl., ùnučādi G, žȉvād, ali i drȕgi, jȁgoda Gpl. (s redukcijom obje), jȁme Gsg., kãže, kȗća Gpl., mlȁdost, nàpuni 3sg. praes., nȍsim, õsmi, pȁmetan, pȉsama Gpl., rȅko, rũdnik, sũšimo, ȕ dva, vȅčer, zȁbiješ, žȁlost te neke dublete: jȁbūka/ jȁbuka Gpl., u Lȉpōvcu/ u Lȉpovcu, ȕdāna/ ȕdana.14

Sekundarne se zanaglasne duljine, one nastale povlačenjem naglaska s izvorno dugih naglašenih slogova, u pravilu čuvaju: fàmīlija, òpānci Npl., rebárā Gpl.

3.4. Druge pojedinačne napomene

3.4.1. Živo je preskakanje akcenta: nȁ Badńak, nȁ grōbĺe/ nȁ grobĺe, nȁ mōru, nȁ sūnce, nȁ sūncu, ȍko vrata, pȍ mōru, prȅko lita, ȕ bdu, ȕ Brod (pored u Brȏd), ȕ dva, ȕ kolo, ȕ litu, ȕ lov, ȕ oči, ȕ poĺe, ȕ srīdu, ȕ škōlu, ȕ vodu, ȕ zemĺu, ȕ žīr, zȁ tobom, ali i na stȃn, u grȃd, u pȇć.

3.4.2. Duljenje je pred sonantom izostalo u mnogim nalazima, npr. dèbel, dlȁn, gòtov, jèčam, jèdan, jèlen, mlȉn, pȕn, sȁn, stȁr. Ipak je ovjeren dio potkrepa: dȋm, gnȏj, grȏm, lȃn, sȗnce, zrȋl, a ima i pokoji primjer u kojemu se govor koleba, npr. sȋr i sȉr, no tu može biti da se duljina reducira analogijom. Interesantno je podvući da se među rezultatima predsonantskoga duljenja ukrštava i pokoji primjer s akutom/neoakutom, npr. ńegõv, rãj i tkãńe (uz tkȃńe).

3.4.3. Govoru je u pravilu svojstven tip ‾ ⁀: glāvȇ, grēdȇ, prūgȇ, rūkȇ, rūkȏm, strānȇ, osim petrefakata tipa dūšẽ u najstarijih govornika (usp. 3.3.6.).

3.4.4. U glagola prve vrste u n. p. c Posavina često ima - ē- (Kapović 2008: 125), ali u govoru je Pavlovaca redovito ono kratko: bèremo, donèsemo, pèčeš, pèčemo, plète, plètemo, zòve. Dolazi pèku, što je moguće analogijom prema drugim licima. Kod glagola je s dugim korijenom akcent u množini vezan, npr. kráde, krádemo, préde, prédu, síčemo.

3.4.5. Neke imenice srednjega roda u Lsg. koje imaju dugi korijen karakterizira nastavak koji može biti visan: mȏre – u móru, zlȃto – po zlátu, ali tȋlo – po tȋlu. Usp. i one s kratkim korijenom, npr. zvȍno – na zvȍnu.

3.4.6. U trosložnim se oksitonama tipa imena kod starijega naroda pokadšto može čuti akut na kraju, npr. imenã, vimenã, ali se dobiva dojam da narod danas uglavnom takve oblike napušta pa su dominantniji oblici ramèna, rešèta, vremèna.15

3.4.7. Za razliku od nekih bliskih posavskih govora u nalazima se tipa kuje 3sg. praes. opaža kračina, npr. kȕje, pĺȕje, psȕje.16

3.4.8. Nema starijeg akcenta u likovima poput počẽla, stoga se govori pȍčēla/ pȍčela, prȍklēla/ prȍklela, ȕzēla/ ȕzela.

3.4.9. Prema Ivšiću (1913: 147) mjesta Pavlovci i Stara Kapela ulaze u 8. akcenatsku skupinu s tipom vodẽ, sačũvām, òstō, nòsili, òtac, kázali, rúkōm, kazívō, dok susjedna mjesta na zapadu – Gornji Lipovac, Srednji Lipovac i Donji Lipovac – ulaze u 5. akcenatsku skupinu s tipom vodẽ, sačũvām, ostȏ, nosȉli, òtac, kázali, rūkõm, kazīvȏ. Podatci su s terena, kako se vidi po primjerima, a u odnosu na Ivšića, ipak pokazali ponešto arhaičnije stanje. Moglo bi se zabilježiti ovako: vodẽ, sačũvam, òstō, nòsili (vrlo rijetko nosȉli), òtac, kázali (uz gdjekada kāzȁli), rūkȏm (rijetko rúkōm), kazīvȏ (rijetko kazívō).

4. Morfologija

4.1. Imenice

4.1.1. U nekih se imenica muškoga roda u jednini može izgubiti krajnje - in, npr. čòban.17

4.1.2. Imenice tipa tȉme u svim padežima, izuzev NAVsg., obvezno proširuju osnovu infiksom - n-: dvȃ ȉmena, ȉspod tȉmena, na rȁmenu, u ȍnim vremènima. Govore se i osnove proširene s - t-: mãlog jȁńeta, na pȕcetu, od tèleta, od ždrȉbeta, sa sìrćetom, u bȕretu.

4.1.3. Imenice e-vrste u DLsg. imaju nastavak - i: mȍjoj svȅkvi, po kukuruzòvini, u glávi, u stãroj kȕći. Nema, dakle, nastavka - e, koji je svojstven nekim bližim i daljim jezičnim sustavima.18

4.1.4. U Asg. imenica muškoga roda nastupaju nastavci - ø i - a koji zavise o tome imenuje li se imenicom što živo ili neživo. Oblik je Asg. identičan obliku Gsg. ako imenica označava živo, npr. gȍluba, ùnuka, vòla, odnosno oblik je Asg. jednak obliku Nsg. ako imenica označava neživo, npr. čámac, pȃń, pòtok. Kadšto je potvrđena izjednačenost oblika Asg. i Gsg. i za značenje ‘neživo’, npr. vòlio je gemȉšta.

4.1.5. U Vsg. imenica muškoga roda nastavci su - e i - u, ovisno o dočetku osnove na palatal ili nepalatal: Bȍže, brȁte, grȃde, prȉjateĺu iako očekivana distribucija gdjekada može biti poremećena, npr. svȋtu.

4.1.6. U Isg. imenica muškoga i srednjega roda cirkuliraju nastavci - om i - em, ovisno o palatalnosti dočetka osnove: grȁbom, kĺúčem, kĺȗnom, kólcem, kòńem, kuníćem, lóvcem, òcem, pétkom, púžem; grõžem, jájem, žȉtom, a može se opaziti i gdjekoji primjer u kojemu i nakon palatala stoji - om, npr. naslońáčom.19 U imenica je ženskoga roda e-vrste dosljedno - om: gȕskom, nogõm, ȗnkom ‘međaš’, a u imenica i-vrste prevagu ima - om/- jom: ćerjõm, košćõm, kvĺõm, mašćõm, radošćõm, soĺõm/ sȍĺom, rjeđe - u: bȍlešću.

4.1.7. Duga je množina predvidljiva u jednosložnih i dijelu dvosložnih imenica muškoga roda: bȑkovi, gȍlubovi, gròbovi, gròmovi, gròzdovi, kĺúčevi, kràmpove Apl., mȉševi, pòslovi, rȍgovi, snòpovi, svȁtovi, tòčkove Apl., vòlove Apl., žúĺevi, ali prigodice se mogu pojaviti i kratke množinske forme: nóži, púži. Prilikom je izdvojiti i pokoju ovjeru s proširkom tipa bȕnarovi, lȉšńakovi.

4.1.8. U Gpl. imenica a-vrste i e-vrste dominantan je nastavak - a: brȍjeva, čãmaca, Dalmatĩnaca, dānȃ, jȁstuka, jȅzīka, kōńȃ, kũpaca, lȍnāca, lovácā, mȅtēra, nȍkāta, peškīrȃ, pȉlīća, sȉnōva, stõlńaka, stȍlōva, trȁktōra; jājȃ, kȍlīna/ kȍlina, pĩsama, plūćȃ, rebárā, sȇla, ūstȃ, zna; cȗra, gȍdīna, grȁbāĺa, jȁruga, klūpȃ, krȃva, kmȃča, kūnȃ, kvȍčāka, lȃča, mȁčāka, mekōtȃ, minútā/ minūtȃ, nȍgīca, ovácā/ ovācȃ, pȁtāka, pȍńāva, pȗra, sestārȃ, sūzȃ, udòvīca, žēĺȃ, žēnȃ. Stariji se nastavak - i javlja u određenim nalazima, no u pravilu ne pokazuje veliku frekvenciju: cvȋ, mrāvȋ, zūbȋ; ćȕfti, ȉskri, pēgĺȋ. Oblici nȍgu, rȕku čuvaju stari dvojinski nastavak - u. U obilatoj su građi kao petrefakti prisutni oblici iz Pãlovac, pȇt dãn, dakle sa starim - ø nastavkom. U imenica je i-vrste obično nastavak - i, ali se u nekoliko primjera uvukao i stari dvojinski - iju: kokošĩ, nītȋ, rīčȋ; kòstiju, nòćiju, òčiju, ùšiju.

4.1.9. Nastavci su za DLIpl. imenica muškoga i srednjega roda unificirani u novome sinkretičkome nastavku -ima: ćòškovima, ǯèpovima, jàstucima, klȉnovima, kòńima/ kȍńima, lȏncima, oltàrićima, òrasⁱma, pȇnǯerima, pȑstima, tańúrima, tsovima, ùnucima, vòlovima, zȉdovima; bdima, jájima, jezèrima, krílima, nòsilima, rȅbrima, sȅlima, sȉtima, a u imenica ženskoga roda e-vrste u nastavku -ama: grȁbĺama, gȕskama, kàšikama, krȁvama, kȕćama, mètlama, ńȉvama, ōvcȁma, pòńavama, rùkama, svìńama, šȏlicama, vȉlama, vrȉćama, žȉlama. I ovdje se mogu potkrasti prežitci tipa u Èminovci, sa gòvedi, dakle sa starim lokativnim - i (< * ix) i instrumentalnim - i. U imenica je i-vrste također nastavak - ima: kòstima, nòćima, a izolirani je nalaz ćèrjama.20

4.2. Zamjenice

4.2.1. U Isg. lične zamjenice za 1. lice nastupa oblik sȁ mĺom (pored sȁ mnom), a u Isg. lične zamjenice za 2. lice tȍbom, dakle oblici s osnovama mn- i tob-. Mjesto njih u Gpl. govori se ńȉju, a mjesto njih u Apl. govori se ńĩ. U DLI 1. i 2. lica množine potvrđeni su stari dvojinski oblici nȁma, vȁma. Nekoliko je potvrda za oblike ličnih zamjenica: dõjde òna mȅni; dōjdȉte k mȅn na píće; dvȋ sam zȋme bĩla kod ńȉju; ȉdu ńĩ čèt, pȇt cȗra, tȏ je pìjano; ȉmate vĩ brȁće?; jã mu se dĩvim; kòd mene su blagosòvili; kod nãs se poštĩva svētȁc; mȃjstori dȍšli nȁma mètat ȍve rȉne; ńȅm je kúpio stȃn; ńõj je svȅ blīzȕ; òna i mȗž lĩpi š ńõm; òni glȃvu nẽće, òstave nȁma; òni vȍle dõjt; stàriji je òd tebe; tȅbe mȍre šlagírat; trȅbaš tĩ ńȉma prèpravit; zȁ tobom će ćūkȍ ĩt.

4.2.2. Osnova je sob- zabilježena u Isg. povratne zamjenice: sȁ sobom. Nekoliko je potvrda za oblike povratne zamjenice: kad sam dȍšla dò sebe; kȕd će sȁ sobom; òna poslũži sȅbe sāmȁ; sȅbi nĩ vȉrovala.

4.2.3. Posvojne su zamjenice mõj, tvõj, ńegõv (uz akcenatski lik ńègōv), ńẽzin, nȁš, vȁš, ńȉov. Oblik ńẽ u značenju ‘njezin’, koji nije rijedak u govorima slavonskoga dijalekta, nije poznat u Pavlovcima pa se rabi zamjenica ńẽzin.21 U promjeni su zastupljeni stegnuti oblici tipa mõg(a), tvõg(a) itd., koji se frekventnije govore bez naveska. Nekoliko je potvrda za oblike posvojnih zamjenica: bȋli su sa zȅtom ńȉovim; dõjde tȃ ńẽzina ćȇr; dõjdem do pȍla nȁšeg sèla; mòja je mȁma bĩla ȕdana za mõg òca, a mȍje mȁme òtac je bȉo dȍbar; ńegõv kȍpūn; od mõg čòeka; od mȍje sestrẽ ćȇr; od tȍga mõga brȁta; òna je žívila s ńíme; pȉvo je jèdan ńègovu pȉsmu; sa mȍjim òcem; svȅ nȁše ȍne pȉsme; ȕzeli su tȗ ńȉovu kȕću.

4.2.4. Posvojno-povratna zamjenica glasi svõj. Karakterizira je upotreba stegnutih oblika tipa svõg(a), koji se frekventnije čuju bez naveska. Nekoliko je potvrda za oblike posvojno-povratne zamjenice: ȉdem svȍjoj ćȅri; jã ȉdem sa svȍjim ōvcȁma, a kòmšija ȉde sa svȍjim; kraj svȍje kȕće; nẽma svȍji nȍvāca; ȍdem svȍjoj dȉci; u svõm sèlu ȉma svȅ.

4.2.5. Pokazne su zamjenice u Nsg. muškoga roda vȃj/ ȍvaj, tȃj/ ȍtaj, nȃj/ ȍnaj. Nekoliko je potvrda za oblike pokaznih zamjenica: bȋli su ȍti pȍtresi sȁd; jã sam vòlila ȍnu nòšńu; kod ȍne kȕće; na tȍm je rũdniku národa bȋlo ȍdvaskuda; nĩ nȍrmalno za ȍte gȍdine; od ȍvi krȃva; od tẽ škȏle nȉšta; od tȉju poduzēćȃ; ȍtaj ùnuk prȁvio pȅku; ȍto úže vtĩš; ȍvaj mãli dȍnio sȉnoć; pȍkriješ ȍtu pȃĺaču; rȅkla sam jã i ȍtoj žȅnski kad je bĩla; s ȍtim prȁćākom su lūpȁle; tȍ je tȃ iz sèla; tȗ je tȃj čòek prȍdo; u nȉma kȁcama; vȃj ùnuk.

4.2.6. Upitne su i odnosne zamjenice kȍ i štȁ (uz štȍ). Nekoliko je potvrda za oblike upitnih i odnosnih zamjenica: jã nȅ znam kò je krȋv; kȍ će s mãlom dicõm?; kȍ će te slúžit?; kȍm ćeš nòsit slȁmu?; kòme ću nòsⁱt?; nȅ zna kȍm će dõjt u sèlu; nẽmaš kȍm pròdat; svȁkome mõraš kázat ‘vĩ’ kò je stàriji òd tebe; nȅ znam ni jã štà je; štà će mi, dȋte, i televȋzor?; štà će mi krȁstavci?; tȃ žèna štȍ ȉde pa nam pomãže; tĩ nẽmaš štȁ skȕvat; znȃš štȁ ȉma?.

4.2.7. Registrirane su upitne i odnosne pridjevske zamjenice kȍji, čȉji, kȁki (rjeđe kàkī). Nekoliko je potvrda za oblike upitnih i odnosnih pridjevskih zamjenica: bȉtno je kȁki je čòek; jȍš će bȉt glȃdi, kȁka glȃd; kȁka su bda po móru?; kȁki je bȉo?; lȋpo je kad je kȁki svētȁc; na kȍjoj je stráni?; tȇ ȏvce kȍje su nàučite ne bižẽ; znȃ se iz kȍjeg sam sèla; znȃm kȁd je čȉji rȍendān. Prema kȁki/ kàkī govori se nȅkaki ‘1. nekakav; 2. nikakav’, svȁkaki itd.

4.2.8. Za značenje se ‘netko’ govori nȅko, a za značenje ‘nitko’ nȉko. Za značenje je ‘nešto’ ovjereno nȅšta, a za značenje je ‘ništa’ ovjereno nȉšta/ nȉš. Nekoliko je potvrda za oblike neodređenih zamjenica: ȉšo je veterinãr nȅkom, a nȅkom nĩ; nȅko kãže tȗ rȋč; nȅko vȉruje, a nȅko nè viruje; nẽmaš nȉgdi nȉkog; nẽma nȉkoga od nãs do Pȅre; nẽma vȉše nȉko ni stȋda ni srȃma; ne mògu nȉkom rȅć kàko mi je; nȅšta će ȏn nàpravit; nȉko nȉkoga ne poštĩva; mlãdi... sȁmo nȉš ne rádit; s nȉkim nĩ zȁdovoĺna.

4.3. Pridjevi

4.3.1. Neodređeni su pridjevi u deklinaciji u pravilu priklonjeni nastavcima zamjeničko-pridjevske deklinacije. Dolazi tip lipog(a) – tueg(a), dakle čuva se razlika između tvrdih i mekih osnova.

4.3.2. Komparativi se tvore pomoću sufikasa - j- i - ij-: bȑžji, dȅbĺi, drȁžji, dȕbĺi/ dȕblī, dȕžji, gȕšći, jȁči, krȁći, mlȁi, nȉžjī, tȅžji, ȕžji; lìniji, mlàkiji, pamètniji, stàriji, zdràviji. U oblicima je komparativa lȉpši i lȁkši evidentiran sufiks - š-. Potvrde mȁńi i vȅći svjedoče o postojanju supletivnih osnova.

4.3.3. Superlativ se tvori prefiksom naj- koji se predmeće komparativu, npr. nȃjstàriji.

4.4. Brojevi

4.4.1. Glavni brojevi 1 – 10 glase: jèdan, dvȃ, trȋ, čètir/ čèt, pȇt, šȇst, sȅdam, ȍsam, dȅvet, dȅset. Nekoliko je potvrda za brojeve 11 – 19, koji su važni zbog sufiksa - najst: jedànājst, dvānȃjst... šèsnājst, sedàmnājst, osàmnājst, devètnājst. Desetice obično glase dvádeset, trídeset te četrdèsēt, pedèsēt itd.22 Stotice se susreću u likovima stȏ, dvȉsto... šȇsto itd.

4.4.2. Nekoliko je potvrda za redne brojeve: pvi, drȕgi, trȅći, četvti, pẽti, šẽsti, sẽdmi, õsmi, devẽti, desẽti... trīnȃjsti, četnȃjsti, pètnājsti.

4.4.3. Naročito su interesantni brojevni pridjevi pȅtoro, šȅstoro, sȅdmoro, ȍsmoro i sl., dakako zbog morfa - or-.23

4.5. Glagoli

4.5.1. Infinitiv je dosljedno apokopiran: poštròjit, pròsijat, utòpit; ùteć.

4.5.2. U infinitivu se glagola II. vrste i oblicima tvorenima od infinitivne osnove govor koleba između -nu- (< *- nǫ-) i -ni- (< *- ny-): brȉnit, gȉnit, krénio, skȉnila, uvènile pored krénuli, pĺȕnula, pròkisnut, šàpnut.24

4.5.3. Glagol bȉt ima uobičajene oblike svršenoga prezenta: bȕdem, bȕdeš, bȕde, bȕdemo, bȕdete, bȕdu. Naglašeni su oblici nesvršenoga prezenta jèsam, jèsi, jẽ, jèsmo, jèste, jèsu. Niječni su oblici također očekivani, npr. nísi, níste, a ističe se oblik nĩ u 3sg., koji u govoru dominira (pored níje). Prema gledam, gledaš u govoru se obično rabe oblici glȅem, glȅeš, a prema počnem, počneš dolazi pȍčmem, pȍčmeš. Složeni glagoli s - liti govore se s - ĺat, npr. pòĺat, ùĺat ‘uliti’, zàĺat ‘zaliti’, a tako imam zabilježeno i prȍĺo si sȏk.25 Glagol u značenju ‘tkati’ u pavlovačkome ima oblike tkẽm, tkẽš itd.

4.5.4. U 3pl. praes. najčešći su nastavci - u, - ju i - e: bãce, drũže se, ȉgraju, ȉmaju, istúku, kȍpaju, kȕvaju, nȍse, opèru, oprẽmaju, pȉju, pȉvaju, plètu, plȉvaju, pòruše, pòtgaju, pòznaju, prédu, prīčȁju, pròdaju, rãde, rāstȕ, štrȉkaju, tòvare, ȕmru, unèsu, ȕzmu, vĩču, vȍle, zàkoĺu.

4.5.5. Velikoga je domašaja tvorba glagolskoga pridjeva trpnoga pomoću sufiksa - t-, što se i očekuje u slavonskome dijalektu: nȁbit, nàpravit, nàpravito, nàučita, òženit, pòdojita, pòkosit, pȍpito, pòpravito, pòrušit, pòštrovit ‘uštrojen’, slȍmit, ùvenita, zapãlita.

4.5.6. Govor zna za glagolski prilog sadašnji koji završava na - ć, npr. pȉvajuć, no javlja se u rijetkim prilikama.

4.5.7. Perfekt se tvori od nenaglašenoga prezenta pomoćnoga glagola bȉt i glagolskoga pridjeva radnoga određenoga glagola: duvãn smo sádili i krȁstavce; nĩ ńȅmu bȋlo nȉkako dòbro; òtac mu je rádio na žèĺeznici; svȅkva je ńȅmu ùkpala u kȁpu svẽtog Antūnȁ, a ne smije se mimoići činjenica da se perfekt nerijetko govori i bez pomoćnoga glagola: bȋli svȉ vȅseli, dȋte; dȍšo kȕći i jȁdni bȕde gòtov; jã mȅtla u kȉštru.

4.5.8. Aorist je ograničen na svega pogdjekoji slučaj: òdoše, pȗnu ‘puhnu’, zȁnese.

4.5.9. Futur I. tvori se od prezenta nenaglašenoga oblika glagola tȉt i infinitiva: Mȃrko, jã ću ti pòmoć; nȅšta će ȏn nàpravit; nȉko nẽće òstat; ȏn će dõjt ako je žȅtva; sȕtra ću mȁlo nam ìskuvat čōrbȇ; tĩ ćeš plātȉt; u kupàtⁱlu ću òprat rȗke. Ako se oblici pomoćnoga glagola nađu iza infinitiva, oni prionu na infinitivnu osnovu: gȉniće národ po cĩlome svītȕ; móraću bȉt ù kući; pȁšće mi nȁpamet; trȅbaće mu skȕvat i òprat.

4.5.10. Futur II. jedva je čujan, npr. kad bȕdeš ȉmo, dȁćeš.

4.5.11. Oblik je glagola bȉt za tvorbu kondicionala u svim licima sveden na bi: jã bi ju pòvezo sȅbi; mĩ bi lȋpo kázali; svȉ bi tȉli u Kàpelu.

4.6. Nepromjenjive vrste riječi

Od priloga koji su se često pojavljivali u materijalu jesu prilozi vremena: jesènas, jȕtrom, jȕtros, kȁsno, lãne, pròlitos, sȉnoć, vȅčerom.

Veznici ali i nego veoma često glase al, neg, dakle s elidiranim krajnjim vokalom.

5. Zaključak

U radu su prikazane fonološke i morfološke jezične odlike pavlovačkoga govora dobivene za novijih terenskih istraživanja. Među glavnim se značajkama ističu: vokalski sustav s pet vokala u dugim i kratkim slogovima + kratki i dugi  u funkciji silabema; ikavski odraz jata uz poneki ekavizam; očekivan razvoj starih vokala ( ǝ > a; *ę > e; * ǫ, *  = u); prijevojni lik vrēbȁc; konsonantski sustav s 8 sonanata i 16 šumnika; prisuće fonema ǯ; izostanak x; čuvanje f; razvoj * , dǝj >  (izuzev leksema gȍspoja); razvoj * , tǝj > ć; šćakavizam; primjeri tipa dõjdeš, dõjt; pretežito čuvanje finalnoga l u imenskih riječi, ali l > o u pr. r. m. sg.; palataliziranje l i n; rotacizam; peteroakcenatski sustav s kolebanjima očekivanim za posavske govore; Isg. i-vrste s tipom košćõm; pretežite duge množine; Gpl. im. a-vrste i e-vrste na - a, manje na - i, rijetko s kojim drugim nastavcima; sinkretizam DLIpl. a-vrste na - ima, e-vrste na - ama s pokojim ostatkom drugih starih nastavaka; lične zamjenice s oblicima sȁ mĺom/ sȁ mnom, tȍbom, nȁma, vȁma, ńȉju Gpl., ńĩ Apl.; stegnuti oblici mõg(a), svõg(a) i sl.; pokazne zamjenice vȃj/ ȍvaj, tȃj/ ȍtaj, nȃj/ ȍnaj; upitne i odnosne zamjenice kȍ i štȁ (uz štȍ); upitne i odnosne pridjevske zamjenice kȍji, čȉji, kȁki/ kàkī; komparativi sa sufiksima - j- i - ij-; brojevni pridjevi s morfom - or-; nepuni infinitivi; glagoli II. vrste s laviranjima između - nu- i - ni-; pridjev trpni sa sufiksom - t- i sl. Rezultati su pokazali da govor ne odstupa od karakteristika svojstvenih slavonskomu dijalektu, odnosno njegovu posavskomu poddijalektu.

Ogledi govora

Kazuje E. R. (rođ. 1937.)

Svȁke nèdiĺe tȏ se ȉšlo u ckvu. Dȉgneš se u čètir sȃta, narãniš mãrvu, pomète se, svȅ se srẽdi... Bākȁ ili kȍja je nȃjstàrija, il mȁma, òstane prȁvi rúčak, a drȕgi svȉ u ckvu. I táko je, mòje dȋte, dòsada bȋlo, a sȁd je svȅ drȕkčije. Bȉo je rũdnik tȕd kad je rádio, bȋlo je pȕno sèlo svȋta, sȁd nas nẽma. Nȅkada je bȋlo pȕno sèlo, zlȃto mòje, tȏ se rádilo svȅ, sȁd je, ȅvo, šȕma spùstila se u sèlo. Pedèsēt i ȍsam je kȕćni brȍjeva bȋlo. Ali u jednõj àvliji je znȁlo po čètir fàmīlije žívit, ȍnda znȁš kȍlko je bȋlo národa... Tȏ se rádilo, dȋte, tȏ je bȋlo mãrve, tȏ je bȋlo krȃva, nȅko je džo kòńe, nȅko vòlove, tȏ se mȍglo pròdat svȅ. Svȅ se mȍglo. Tȏ je bȋlo dečākȃ, tȏ je bȋlo cȗra. Tȏ se rādȉlo, i sūstȁlo, a národ je bȉo vȅsēl. Dèčki, mȃjke ti, ȕ dvā rȇda ȉdu kroz sèlo, svȁku vȅčer pȉvaju, pȉvaju, Ȉsuse... A sàda, dȋte, tȏ sve drùkčije. Kȍlo ȉgrā nèdiĺom, ȉde se rànije... jȍš sȗnce sjȃ... cȕre pȉvaju, vȅsele! I kad zàzvoni, svȉ kȕći! Svȉ bȋli vȅseli, svȉ bȋli zȁdovoĺni... Sȁd nȉko nȉkoga ne poštĩva.

Kazuje M. B. (rođ. 1942.)

Jã sam ti tȏ, sȋnko mõj, svȅ zabòravⁱla. Jã nȉšta nȅ znam. Mòji se sȁm nà mene ĺũte. A jã svȅ zabòravim, nȅ znam nȉšta. Nĩ mi dòbro ni u glávi. Ȉšla sam jã dvȃput slȉkat glȃvu, a òni kãžu – dòbro je. Mȅne zaglũši u ùšima, ȍči sam operírala, ȉma tȏ dȅset, dvānȃjst gȍdina mrȅnu skídala. Sȁd ȉdem ȕ srīdu na kontrólu, al nè vidim, nè vidim. Sȁm se navlãčim... ȅv sȁd jã vȉdim skrȏz, i jã dõjdem ù kuću i jã nè vidim, jã mõram iznẽt na dvõr ako štȁ kȕvam i pèčem da vȉdim je l tȏ mòje štȁ vȁĺa. Sȋnko mõj drãgi, osamdȅs gȍdīna sam sȁd navšila jã. Jȃko mi je lȍše, ne mògu nȉkom rȅć kàko mi je. Mõj sȋn kãže òću ĩt... štà ću jã u dòmu, jã jȍš mògu ōdȁt, jã vȍlim bȉt kod svȍje kȕće. Tȏ je svȅ jȁdno, mõj sȋnko... Štà ćeš me čȕt? Štà ti znȃm jã príčat? Znȃm sȁm o svȍjoj bȍlesti, jã slȁbo čȕjem, slȁbo vȉdim.

Kazuje A. R. (rođ. 1953.)

Pa ȉdem ȕ poĺe svȁki dȃn, ȅto dànas sam jedĩni dȃn kòd kuće jȕtrom, ali ȉdemo. Pȍpijem mlíko, pa ȍnda ȍdemo. Ȉmamo lȉšńakove, šĺȉve i pȕno tȍg za kòsit. Jã kòd kuće svȋńe naránit, žȉvad... kȕvaj, pèri. Ìmali smo i po pȇt krȃva i kmȃča. Sàda tȏ nẽma kȍ vòzit, kȕpit... tȏ je pòkosito, nȉko nẽće kȕpit. I ȉmamo i kokùruz, žȉto i jèčam, svȅ tȏ. Sũša je, tȏ trȅba svȅ vȍdu... Mĩ smo, ȅto, usádⁱli trȋ smȍkve, a nĩ se ni jèdna prímila, jȍš smo zàĺivali. Bȁš pròlitos – nẽma vodẽ, nẽma nȉš. Dòsad smo mĩ kùpusa pȕno sádili. Kùpusa smo pȕno sádⁱli i ȍnda tȏ smo vòzili na pìjac, i po sȅlima, a sȁd ni tȏ. Trȅba tȏ i nàrizat, trȅba tȏ i natòvarit... tȇško... mĩ bi tȉli jȍš, ali kad krẽneš – nè ide. Sȁd smo dòvezli slȁmē i balírali, nè ide. Sȁd gȍdⁱne ȍće svòje. Grȁ se sádio. Zȏb se jȍš sȉje, pa se pomĩša kokùruza, žȉta, jèčma i za svȋńe za ránu, a rȃž kod nãs nȉkad nĩ. Kònopĺa se sȉjala – tȏ su ȍbično ako je vȑtāl, pa bȁbe bãce mȁlo sȉmena, i tȏ se pòkupi pa se métalo ȕ vodu kȉselⁱt pa se tũklo pa se doraívalo dò kraja... čȅšĺālo, prȅlo, tkȁlo.