O vokalizmu nastavaka genitiva, dativa i lokativa jednine muškog i srednjeg roda pridjevsko-zamjeničke deklinacije u nekim jugozapadnim kajkavskim govorima

1. Uvod

U nekim jugozapadnim kajkavskim govorima, o čijem ćemo točnom prostiranju više govoriti kasnije, vokalizam je nastavaka genitiva, dativa i lokativa jednine muškog i srednjeg roda pridjevsko-zamjeničke deklinacije neočekivan s obzirom na podrijetlo tih nastavaka. Oni, naime, potječu od praslavenskih zamjeničkih nastavaka G jd. *-ogo/*-ego, D jd. *-omu/*-emu i L jd. *-omь/ *-emь, te bi se očekivalo da ćemo u njima nalaziti odraze psl. *o odnosno etimološkog *e, kako je to u većini kajkavskih (vidi Lončarić 1996: 104), pa i ostalih hrvatskih govora (vidi Lukežić 2015: 240–243). Međutim, u ovim govorima u njima nalazimo odraze psl. jata: najčešće zatvoreni ẹ, a od rjeđih odraza ovdje je dovoljno spomenuti i, rezultat neutralizacije nenaglašenog zatvorenog ẹ s i koja se u nekima od tih govora javlja. Vidi tako npr. u Brežanima G jd. vga ‘ovoga’ kao dte, u Lazini G jd. muškı͡ẹga kao G jd. brı͡ẹga, u Rečici G jd. jdniga kao GPR ž. jd. sdila, u Šišljaviću L jd. ọvm kao 1. jd. prez. pọvm ‘kažem’, u Trgu G jd. masngȁ kao psȕk ‘pijesak’ i u Tuškanima D jd. smu ‘svemu’ kao sme.

Cilj je ovog rada odgovoriti na nekoliko pitanja. Odgovorivši na njih, dobit ćemo potpun opis, sinkronijski i dijakronijski, „jatovskih nastavaka”, kako ćemo nadalje zvati nastavke G, D i L jd. m./sr. PZD čiji se vokalizam poklapa s odrazima jata, u jugozapadnim kajkavskim govorima. Evo tih pitanja:

Koje je prostiranje ove pojave? U kojim se točno jugozapadnim kajkavskim govorima javljaju jatovski nastavci? Javljaju li se oni samo u njima ili i u drugim zapadnojužnoslavenskim idiomima? Čine li svi idiomi s jatovskim nastavcima jedan povezani teritorij ili više nepovezanih?

Koja je distribucija jatovskih nastavaka unutar pojedinog govora? Kod kojih se sve pridjeva i zamjenica javljaju? Javljaju li se kod svih ili ima kakvih iznimaka? Ako ima, kojih? Je li distribucija jatovskih i pridjevsko-zamjeničkih nastavaka drugačijeg vokalizma koji se uz njih eventualno javljaju ista u svim govorima ili se pojedini govori međusobno razlikuju po tom pitanju?

Koje je podrijetlo jatovskih nastavaka? Jesu li oni rezultat jedne zajedničke inovacije svih idioma koji ih posjeduju ili rezultat više neovisnih paralelnih inovacija? Kojom su (ako se radi o jednoj zajedničkoj) ili kojim su to inovacijama (ako se radi o više neovisnih paralelnih) oni nastali?

Kako bismo odgovorili na ta pitanja, istražili smo govore Brežana,3 Lazine,4 Rečice,5 Šišljavića,6 Trga i Tuškana, u kojima smo bili uočili jatovske nastavke, s ciljem da prikupimo što je više moguće podataka o njihovoj PZD. Te ćemo govore nadalje zvati „istraženi govori”. Podatcima prikupljenima u tom istraživanju pridodajemo jednako tako iscrpne podatke o PZD u govoru Požuna crpene iz literature (Težak 1981b),7 a sve ćemo upotpuniti dostupnim podatcima – bilo prikupljenima u samostalnom istraživanju, bilo crpenima iz literature – o PZD u pojedinim drugim govorima bliskima upravo navedenima.

Rad ćemo započeti opisom prostiranja jatovskih nastavaka na zapadnojužnoslavenskom teritoriju. Zatim ćemo prijeći na kratak opis istraženih govora. Nakon toga izložit ćemo opće crte njihove PZD, što će biti uvod u glavni dio ovog rada: izlaganje i analizu podataka o nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD u istraženim govorima i u govoru Požuna. Konačno, raspravit ćemo o podrijetlu jatovskih nastavaka, usredotočujući se na istražene govore, ali ne zanemarujući ni druge idiome u kojima se javljaju.

1.1. Prostiranje

Točno prostiranje jatovskih nastavaka tek treba utvrditi. Za početak, jatovski se nastavci potencijalno javljaju u cijelom nizu kajkavskih „ekavskih” govora8 smještenih na krajnjem jugozapadu matičnog kajkavskog teritorija,9 u uskom pojasu koji se proteže uz žumberačko, plješivičko i samoborsko gorje od rijeke Kupe na jugu sve do Save na sjeveru, a sigurno se javljaju u južnoj polovici toga pojasa.10

Naime, jatovske nastavke isprva smo uočili u nekoliko govora smještenih sjeveroistočno od Karlovca uz rijeku Kupu. Od njih smo podrobnije istražili govore Brežana, Rečice, Šišljavića, Trga i Tuškana; dakle, pet od šest naših istraženih govora. Razumno je pretpostaviti da i kajkavski „ekavski” govori smješteni između ovih posjeduju jatovske nastavke, dakle da se ti nastavci javljaju u svim kajkavskim „ekavskim” govorima smještenima uz Kupu počevši od Trga kod Ozlja pa nizvodno sve do Šišljavića kod ušća Kupčine. O nekima od tih govora već su pisali stariji istraživači. Oni, međutim, nisu primijetili da se u njma javljaju jatovski nastavci, nego su tvrdili da su ti govori poopćili psl. palatalne nastavke.11 No da je to tako, onda bismo u tim govorima u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD nalazili odraze psl. etimološkog *e, a nalazimo odraze jata, stoga se tu ne može raditi (isključivo)12 o poopćenju psl. palatalnih nastavaka.

Sjeverno od toga područja smješteni su govori koje bismo prema najnovijoj podjeli kajkavskog narječja Mije Lončarića (vidi Lončarić 2021: 155, bilj. 2) mogli smatrati plješivičkim poddijalektom plješivičko-ozaljskog dijalekta: oni u kojima se javlja promjena o > ẹ (vidi npr. u Lazini GPR m. jd. dšal), a zvat ćemo ih plješivičkim govorima.13 Od njih smo podrobnije istražili govor Lazine, šesti naš istraženi govor. I u plješivičkim se govorima vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD poklapa s odrazima jata (vidi npr. u Lazini, npr. G jd. uvga, D jd. tmu, L jd. pu‿sm ʻposvuda’ kao G jd. čuvka, tme, stiti se ili G jd. vrȗćiga/ vrućga s istom alternacijom kao N jd. bit prema G jd. ubda). Međutim, moguće je taj vokalizam izvesti i iz psl. *o djelovanjem spomenute promjene o > ẹ (te promjene ẹ > i u nenaglašenom slogu koju ova prva hrani), a tako su uglavnom i činili stariji istraživači. Ivić (1968: 62) tako draganićke primjere G jd. jnȅga i G jd. svȇtiga ni na koji način ne izdvaja iz ostalih primjera promjenā o > ẹ i ẹ > i. Lončarić (1996: 104) pak implicitno tvrdi da je plješivičkoprigorski nastavak G jd. m./sr. PZD - i(ga) nastao od starijeg kaj. *-oga djelovanjem tih dviju promjena kad kaže da se u tom dijalektu prijeglas čuva kao - e(ga) prema - i(ga). No nisu svi stariji istraživači bili toga mišljenja. Šojat (1973: 66) tako za Rožićevo Prigorje dopušta mogućnost da - e- koji se uz - i- javlja u nastavcima G i D jd. m./sr. PZD nije posljedica specifičnih prigorskih vokalnih promjena, uzimajući kao argument činjenicu da se u određenim akcenatskim i fonetskim uvjetima prvotno o čuva, pa bi se moglo očuvati i u paradigmi pridjeva, što nije slučaj. Umjesto toga on povezuje prigorski vokalizam tih nastavaka sa samoborskim, o kojem ćemo više govoriti kasnije. Od novijih istraživača koji jatovske nastavke u plješivičkim govorima ne izvode iz psl. nepalatalnih djelovanjem promjene o > ẹ spomenimo Marinković (2020: 104), koja ih u draganićkom govoru Vrbanaca izvodi iz psl. palatalnih, pretpostavljajući sporadičnu promjenu  > ẹ. Uzevši u obzir neke činjenice, između ostalih ovu koju Šojat navodi za Rožićevo Prigorje, vjerojatnijom se čini pretpostavka da vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD u plješivičkim govorima nema veze s promjenom o > ẹ, nego je povezan s jatovskim vokalizmom u tim nastavcima u gore spomenutim govorima karlovačkog Pokuplja. O svemu tome više ćemo govoriti kasnije.

Jatovske nastavke nalazimo i sjevernije od toga. Naime, nakon našeg prvotnog istraživanja jatovske smo nastavke uočili u govoru Repišća u okićkom kraju (vidi npr. G jd. pečenga, zamtanẹga). Uzevši u obzir to otkriće, moguće je da, kao što je to bio slučaj s kajkavskim „ekavskim” govorima karlovačkog Pokuplja, i drugi kajkavski „ekavski” govori ovoga sjevernijeg kraja za koje su stariji istraživači tvrdili da su poopćili psl. palatalne nastavke zapravo imaju jatovske. To su prije svega samoborski dijalekt (vidi Šojat 1973a: 60, 67; 1981: 165) i neki sjeverozapadni vukomeričko-pokupski govori,14 točnije govor Svete Nedelje kod Samobora (vidi Šojat 1973a: 67) i govor Mrakova Brega južno od Zagreba (vidi Šojat 1973a: 66–67).15 Je li to tako, moći će se utvrditi samo novim istraživanjem.

Ova area jatovskih nastavaka na krajnjem jugozapadu matičnog kajkavskog teritorija nije jedina takva u zapadnojužnoslavenskom. Postoji barem još jedna, kojoj je središte na slovenskom teritoriju. Ona obuhvaća glavninu slovenskih govora (vidi Ramovš 1952: 102–103; Šivic-Dular 2003: 7–8) te neke njima susjedne hrvatske govore Istre, Kvarnera i Gorskog kotara.

Što se slovenskoga tiče, jatovske nastavke svakako nalazimo u dolenjskom i gorenjskom narječju. Premda je za mnoge slovenske govore zbog redukcije vokala teško ili nemoguće utvrditi podrijetlo vokalizma njihovih nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD (vidi Ramovš 1952: 103; Šivic-Dular 1998: 289), u nekima se, poput starijeg književnog slovenskog, javlja vokal i te oni glase G jd. - iga, D jd. - imu i L jd. - im (vidi Ramovš 1952: 102–103). Kao što pokazuju malobrojni, ali uvjerljivi primjeri nastavaka tih padeža PZD s drugačijim vokalizmom, poput starijih književnih slovenskih dobrega (vidi Ramovš 1952: 102) i sleiga/ sleyga ʻzloga’ (vidi Šivic-Dular 1998: 290) s diftongom e, odrazom dugog jata karakterističnim za cijelu jugoistočnu polovicu slovenskog jezika (vidi Rigler 1963: 33), taj i navjerojatnije potječe od jata jednačenjem kratkog jata s psl. *i, što je promjena karakteristična za dolenjsko i gorenjsko narječje (vidi Rigler 1963: 37). Da dolenjski i gorenjski govori u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD imaju odraze jata nije, dakle, dvojbeno. No isto se ne može reći i za koruške, primorske i štajerske govore: u njima se prema Rigleru (1963: 37–38) kratki jat jednači s psl. etimološkim *e, što nam onemogućuje da u tim govorima razlikujemo jatovske nastavke od palatalnih.16 Za prekmurske je pak govore nedvojbeno da nemaju jatovske nastavke jer se tamo javljaju – za pretpostaviti je, uz palatalne, u izvornoj distribuciji – nepalatalni (vidi Šivic-Dular 1998: 295; 2003: 7). Situaciju dodatno usložnjuju govori poput slovenskogoričkih (vidi Ramovš 1952: 103), u kojima u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD nalazimo vokal i, no za razliku od dolenjskih i gorenjskih, u njima taj vokal nije očekivan odraz kratkog jata. Tako slovenskogorički nastavci izgledaju isto kao dolenjski i gorenjski, no ne mogu biti istog podrijetla kao i oni.

Što se slovenskome susjednih hrvatskih govora tiče, jatovske nastavke nalazimo, prvo, u Istri, u buzetskim govorima Draguća (vidi Ivić 1961: 199) i Nugle (vidi Vranić 1999: 55, bilj. 19). U tim dvama buzetskim govorima odraz je kratkog naglašenog jata zatvoreni ẹ, a nenaglašenoga i, izjednačen s odrazom psl. *i (vidi Ivić 1961: 198; Vranić 1999: 55, bilj. 19). Vokalizam se nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD u njima podudara s odrazima jata, kao što pokazuju Ivićevi primjeri iz Draguća G jd. enéγa slábiγa (vidi Ivić 1961: 199) i Nugle G jd. nóviga, suámiga, visukéga, D jd. visukémy (vidi Vranić 1999: 55, bilj. 19). Možda ih nalazimo i u nekim drugim buzetskim govorima, no svakako ne u svima. U Paladinu je npr. odraz naglašenog jata zatvoreni ẹ, kao u Draguću i Nugli, no odraz nenaglašenoga jata, otvoreni y, ne jednači se s i, odrazom psl. *i (vidi Klarić i Rašpolić 2018: 308, 311) kao što je bio slučaj u tim dvama govorima. U nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD u Paladinu pak nalazimo, pod naglaskom, otvoreni ɛ, odraz kratkog etimološkog *e i prednjeg nazala (vidi Klarić i Rašpolić 2018: 308, 310), a izvan naglaska uglavnom i, odraz psl. *i, kao npr. G jd. čniga, niga, nkiga, nviga, skiga ali G jd. kga, unga, sga (vidi Klarić i Rašpolić 2018: 306, 308) – izoliran je primjer G jd. mulega (vidi Klarić i Rašpolić 2018: 309), u kojem se srednji e, odraz nenaglašenog etimološkog *e i prednjeg nazala (vidi Klarić i Rašpolić 2018: 308), javlja izvan naglaska. Ništa od toga nije odraz jata. Dakle, u govoru Paladina ne javljaju se jatovski nastavci: pod naglaskom i u primjeru G jd. mulega javljaju se palatalni, a u drugim primjerima nastavci s i-jevskim vokalizmom nepoznata podrijetla, koji je doduše identičan vokalizmu tih pridjevsko-zamjeničkih nastavaka u govorima Draguća i Nugle, ali u Paladinu za razliku od tih dvaju govora ne može potjecati od jata. Situacija u Paladinu u odnosu prema onoj u Draguću i Nugli podsjeća na onu u slovenskogoričkom u odnosu prema onoj u dolenjskom i gorenjskom. Palatalni nastavci zabilježeni su i u drugim buzetskim govorima (vidi Vranić 1999: 55, bilj. 19).

U Istri jatovske nastavke nalazimo i u govoru Lupoglava (vidi Ivić 1961: 205).

Zatim, na Kvarneru jatovske nastavke nalazimo u govorima Klane i Studene (vidi Lukežić 1998: 153–154). Ta su dva govora ikavska (vidi Lukežić 1998: 74), što znači da se u njima vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD, koji glase - iga, - imu i - in (vidi Lukežić 1998: 73, 153–154), poklapa s odrazima jata. Što se njima susjednog govora Rupe pak tiče, situacija je ista kao između govora Paladina i govorā Draguća i Nugle te između slovenskogoričkog i dolenjskog i gorenjskog: u tom ekavskom govoru u spomenutim pridjevsko-zamjeničkim nastavcima također nalazimo vokal i (vidi Vranić 1999: 53–54), on dakle nema jatovske nastavke iako je vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD u njemu identičan onome u govorima Klane i Studene.

Nadalje, u Gorskom kotaru jatovske nastavke nalazimo u zapadnogoranskome (vidi Ivić 1961: 193; Lisac 2006: 36). Da zapadnogoranski ima jatovske nastavke najbolje pokazuju primjeri poput delničkih G jd. tèga i D jd. tèmy (vidi Lisac 2006: 105), u kojima se javlja diftong e, odraz dugoga jata u tom govoru (vidi Lisac 2006: 37–38). Kratki se pak jat tamo i u obližnjim Turnima jednači s psl. *i i daje i ili y (vidi Lisac 2006: 36, 39–40, 53–54), što znači da vokali i i y koji se tamo kod većine pridjeva i zamjenica javljaju u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD (vidi Lisac 2006: 100) mogu potjecati od jata, a spomenuta dva delnička primjera upućuju na to da zaista i potječu. Za istočnogoranski pak ne možemo znati ima li jatovske nastavke jer se tamo psl. jat izjednačio s psl. etimološkim *e i *ę (vidi Marinković 2018: 120), pa bi nastavci G jd. - ega, D jd. - emu i L jd. - em koje tamo nalazimo (vidi Marinković 2018: 160) mogli biti i jatovski i palatalni.17

Budući da svi ti hrvatski govori tvore povezan teritorij sa slovenskima, moguće je da su jatovski nastavci u svima njima (i hrvatskima i slovenskima) rezultat jedne, zajedničke inovacije, a u nedostatku dobrih dokaza koji bi ukazivali na suprotno za tu se hipotezu i treba opredijeliti. No ipak nije posve sigurno da je to tako, odnosno tu hipotezu svejedno ne možemo smatrati dokazanom. Naime, kao što su pokazali primjeri slovenskogoričkih govora, govora Paladina i govora Rupe u odnosu prema dolenjskim i gorenjskim govorima, govorima Draguća i Nugle i govorima Klane i Studene, ako vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD i jest isti u nekim govorima, to ne znači nužno da je on u svima njima nastao istom, zajedničkom inovacijom. Naravno, u upravo spomenutim slučajevima, kao što smo pokazali, on to nije ni mogao, no čak i u slučajevima u kojima jest mogao – u govorima Draguća i Nugle, Lupoglava, Klane i Studene te u zapadnogoranskom u odnosu prema slovenskim govorima – iz same te mogućnosti ne proizlazi nužno da je to zaista bilo tako. Jatovski su nastavci sasvim lako mogli nastati na jedan način u slovenskim govorima, a na drugi u spomenutim njima susjednim hrvatskim govorima. Isto vrijedi i za istražene govore u odnosu prema ovim govorima smještenima zapadno od njih, na što ćemo se još vratiti.

Ove dvije aree – istočna, koja obuhvaća istražene govore, i zapadna, o kojoj smo upravo govorili – svugdje su, čini se, odvojene jedna od druge govorima s drugačijim vokalizmom u nastavcima G, D i L jd. PZD. Je li to oduvijek tako pitanje je važno za utvrđivanje podrijetla tih nastavaka u istraženim govorima. Ako jest, onda jatovski nastavci, naime, ne mogu biti zajednička inovacija govora istočne i zapadne aree. O svemu tome više ćemo govoriti kasnije.

Prostiranje istočne aree jatovskih nastavaka

2. Kratak opis istraženih govora

2.1. Istraženi govori kao cjelina

Istraženi govori pripadaju dvama različitim kajkavskim dijalektima, plješivičko-ozaljskom (Lazina, Trg, Tuškani) i vukomeričko-pokupskom (Brežani, Rečica, Šišljavić), ovisno o izoglosi govȇdina – gȍvedina, to jest odsutnosti/prisutnosti Ivšićeve retrakcije na kračinu (vidi Kapović 2015: 360–361), iz čega proizlazi njihova pripadnost Ivšićevoj prvoj odnosno trećoj skupini kajkavskih govora (vidi Lončarić 1996: 35). No unatoč tomu što su svrstani odvojeno, oni dijele mnoge zajedničke karakteristike.

Najprije, svi su ti govori u većoj ili manjoj mjeri rubni u odnosu na tipične kajkavske govore, u smislu da u njima izostaju neke od inovacija karakterističnih za ove posljednje. Tako u svima njima izostaje jednačenje č i ć (vidi npr. u Brežanima ćȁća, svćnica,18 u Lazini ćdan, pusći, u Rečici D jd. ćri, rći, u Šišljaviću N/A jd. sr. komp. plȋć, svı͠ẹća,19 u Trgu Bžȉć, 2. mn. prez. ćtȅ i u Tuškanima ćȗk, smeć),20 a u svima osim Šišljavića izostaje i jednačenje jata i šva (vidi npr. u Brežanima cũcak (Marinković 2015: 89) ne kao čȍvek (Marinković 2015: 89), u Lazini dnas ne kao ltis ʻljetos’, u Rečici L jd. pńi ne kao rč, u Trgu trȕk ʻutorak’ ne kao rȉf ʻorah’ i u Tuškanima GPR m. jd. cvȁl ne kao GPR m. jd. grl ʻgrijao’, ali u Šišljaviću dı͡ẹn kao N/A jd. sr. bı͡ẹlo). U Brežanima (vidi Marinković 2015: 88, 91) i Šišljaviću (vidi Celinić i Marinković 2021: 187) u dosta primjera izostaje protetski v, ali ipak se javlja u npr. vȕra u Brežanima (Marinković 2015: 88) i vȗjẹc u Šišljaviću (Celinić i Marinković 2021: 187). Najvjerojatnije u tim govorima nije otpočetka izostajalo protetsko v, nego je ono naknadno uklonjeno uslijed kontakta sa štokavskim. Odatle nedosljednost u njegovu javljanju.

Zatim, oni posjeduju, opet u većoj ili manjoj mjeri, inovacije karakteristične za nekajkavske govore, što ih čini prijelaznima. Takvih je inovacija, općenito gledajući, vrlo malo. Jedina takva koju posjeduju svi istraženi govori jest tipično čakavski i štokavski sufiks komparativa - ji namjesto tipično kajkavskoga - ši (vidi npr. u Lazini mńi, u Šišljaviću I jd. m./sr. mljẹm ali i G jd. m./sr. mljšẹga, u Trgu vȇći i u Tuškanima pametnji). Pojedini govori imaju ih i više,21 no ipak uglavnom nema razloga klasificirati ih kao prijelazne kajkavsko-čakavske, za razliku od ikavsko-ekavskih ozaljskih govora. To je stoga što većinu njih s čakavskim povezuju gotovo isključivo arhaizmi. Glavni je izuzetak već spomenuti komparativni sufiks - ji, a njega nalazimo i u goranskome (vidi Barac-Grum 1993: 187–188; Marinković 2018: 157) tako da po toj čakavskoj i štokavskoj inovaciji istraženi govori nisu jedinstveni u kajkavskom – nema, dakle, čakavskih inovacija koje bi imali svi istraženi govori, a da ih nema nigdje drugdje u kajkavskom. Osim sufiksa -ji u istraženim govorima uglavnom nalazimo tek pojedine leksičke čakavizme (vidi npr. u Brežanima kȁdi ʻgdje’, u Tuškanima vȁļe ʻodmah’).

Konačno, ti govori dijele i mnoge lokalne inovacije. Tako se u svima njima javlja fonem ś < psl. *š (vidi npr. u Brežanima dvorȉśe (Marinković 2015: 93), u Lazini natśe, u Rečici prọśńe, u Šišljaviću pȉś ʻpile’, u Trgu N/A jd. sr. GPT zapuśnȕ ʻzapušteno’ i u Tuškanima gȕśer), a u svima osim Šišljavića javlja se u infinitivnoj osnovi ne-glagola sufiks -na- (vidi npr. u Brežanima śīpnȁti (Marinković 2015: 92),22 u Lazini pļȗnati, u Rečici GPR jd. m. pũnal ʻpuhnuo’, u Trgu GPR m. jd. prekrénȁl ʻpreokrenuo’ i u Tuškanima ọtklenȁti ʻotključati’, ali u Šišljaviću pọtgnuti),23 što su dvije inovacije karakteristične za područje između rijeke Kupe te žumberačkog i plješivičkog gorja (za śakavizam vidi Brabec 1961: 323–324; 1966: 332; Težak 1957: 422, a za sufiks - na- Brabec 1961: 326; 1966: 333; Težak 1981a: 174). Svi su oni također stopili polazni kajkavski akut s cirkumfleksom (vidi npr. u Brežanima 3. jd. prez. divȃni, u Lazini N/A mn. klı͡ẹśa, u Rečici zȃdruga, u Šišljaviću GPR m. jd. vȗkẹl, u Trgu N/A mn. sȇla ‘sela’ i u Tuškanima red. sdmi). Gubitak neoakuta nešto je rasprostranjenija inovacija karakteristična za kajkavske (goranske), kajkavsko-čakavske (ikavsko-ekavske ozaljske), čakavsko-kajkavske i, naravno, štokavske govore smještene jugozapadno i južno od istraženih govora.24 Zatim, svi su oni, poput većine hrvatskih govora (vidi Kapović 2015: 572–673, 676–677), proveli dezoksitonezu (vidi npr. u Brežanima GPR m. jd. istȅsal, GPR m. jd. kléčal, u Lazini sva ʻsova’, kma, u Rečici GPR m. jd. ltil, dvrac, u Šišljaviću klẹc, cũcẹk,25 u Trgu ttȁ, ssȅt i u Tuškanima psȁl, rúbȁc).26 I konačno, sami jatovski nastavci jedna su od tih lokalnih inovacija koje svi oni dijele, a pitanjem s kojim ih još zapadnojužnoslavenskim idiomima ona povezuje pozabavit ćemo se kasnije.

Kad se sve to uzme u obzir, otvara se mogućnost drugačije klasifikacije istraženih i njima srodnih govora. Naime, čini se da nema osobina, bile one inovacije ili arhaizmi, koje bi bile zajedničke svim plješivičkim i ozaljskim govorima i samo njima, dakle osobina na temelju kojih bismo mogli jasno definirati i od ostalih kajkavskih dijalekata razlučiti plješivičko-ozaljski dijalekt. Sve te osobine, koje smo upravo nabrojali (nejednačenje č i ć, nejednačenje jata i šva, fonem ś < psl. *š, sufiks - na- u infinitivnoj osnovi ne-glagola), posjeduju i govori Brežana i Rečice te neki njima susjedni govori. Postavlja se, dakle, pitanje koliko je opravdano svrstati plješivičke i ozaljske govore zajedno, a ove druge odvojeno od njih? Razlog je takvoj klasifikaciji, naravno, izoglosa govȇdina – gȍvedina, kojoj je kao razlikovnom kriteriju Ivšićeve prve i treće skupine kajkavskih govora dana prvorazredna važnost pri svrstavanju govora. To načelo klasifikacije, pa onda ni samu klasifikaciju, nećemo osporavati, no valja imati na umu da su, kao što je već rečeno, unatoč toj klasifikaciji svi istraženi govori međusobno vrlo slični i da bi u nekoj drugačijoj klasifikaciji temeljenoj na drugim načelima oni mogli biti svrstani i zajedno.27

2.2. Istraženi govori pojedinačno

Govor Lazine pripada plješivičkom poddijalektu i njegov je tipičan predstavnik. Ipak se, zajedno s ostatkom draganićke skupine govora, značajno razlikuje od arhetipskog plješivičkog govora Prodindola, koji je opisao Vatroslav Rožić (1893/1894). Glavna je razlika što se u draganićkoj skupini govora promjena o > ẹ odvija u manje pozicija nego u govoru Prodindola (vidi Ivić 1968: 63–64). Osim toga, u većem dijelu draganićke skupine govora polazni kajkavski akut, koji se u govoru Prodindola čuva, stopio se s cirkumfleksom.28 Koliko nam je zasada poznato, jedino se u Čegljima polazni kajkavski akut čuva (usporedi npr. red. ž. u͠ọsma GPR m. mn. tkli i N/A mn. vretı͠ena u Čegljima sa red. ž. u͡ọsma GPR m. mn. tȗkli i N/A mn. vretẹ͡ena u Lazini).29

Govori Trga i Tuškana u strogom su smislu prijelazni između ozaljskog i plješivičkog poddijalekta. Po većini se osobina podudaraju s ozaljskim, zbog čega smo ih u njega svrstali (vidi Mužek 2020: 192–196), dok ih s plješivičkim povezuju prije svega neke osobine vokalizma. Najvažnija je od njih odraz jata: dok se u glavnini ozaljskog poddijalekta jat odrazio kao i odnosno e, te je on ikavsko-ekavski (vidi Težak 1981b: 225), u govorima se Trga i Tuškana, kao u plješivičkom (vidi Lončarić 1996: 82), jat čuva kao zatvoreni ẹ, odnosno oni su „ekavski”. Ostale su osobine vokalizma koje govore Trga i Tuškana odvajaju od ozaljskih i povezuju s plješivičkim govorima promjena ẹ > i u nenaglašenom slogu (vidi npr. u Trgu čvȉk prema G jd. čuvka i u Tuškanima G jd. ditta prema N/A jd. dtȅ) i vokalizam G, D i L jd. m./sr. PZD: kao što je rečeno (vidi bilj. 8), jatovske nastavke nalazimo samo u „ekavskim” govorima, ikavsko--ekavski imaju drugačije nastavke, a postoje i druge razlike između „ekavskih” i ikavsko-ekavskih govora u vokalizmu tih pridjevsko-zamjeničkih nastavaka. O tome ćemo više govoriti kasnije. Tuškanski je tipičan predstavnik tih „ekavskih ozaljskih govora”, dok trški pokazuje brojne osobitosti.30

Govori Brežana, Rečice i Šišljavića dio su fino nijansirane prijelazne zone između plješivičko-ozaljskog i vukomeričko-pokupskog dijalekta koja se proteže uzduž Kupe od Brođana kod Karlovca pa nizvodno sve do Donje Kupčine kod Pisarovine. Broj plješivičko-ozaljskih osobina postupno opada prema istoku tako da su govori Brežana i Rečice tomu dijalektu još vrlo bliski, o čemu smo već govorili, a govor Šišljavića od njega već dosta različit. Za razliku od prvih dvaju govora ovaj treći s plješivičko-ozaljskim povezuju, koliko nam je zasada poznato, samo fonem ś < psl. *š i jatovski nastavci, da se ograničimo na istaknutije osobine. Budući da su plješivičko-ozaljske osobine uglavnom arhaizmi koji taj dijalekt čine rubnim u odnosu na tipične kajkavske govore, iz postupnog opadanja broja tih osobina prema istoku slijedi i da je govor Šišljavića mnogo tipičniji za kajkavsko narječje od govora Brežana i Rečice. Najočitiji je primjer toga već spomenuto jednačenje šva s jatom u Šišljaviću nasuprot njegovu jednačenju s a u Brežanima i Rečici. Govori Brežana i Rečice razmjerno su bliski, s dosta zajedničkih crta,31 no između njih ima i osjetnih razlika. Te se razlike, čini se, uglavnom mogu svesti na osjetan štokavski utjecaj koji je prisutan u breškom, no ne i u rečičkom.32 Šišljavićki pak nije osobito blizak ni jednom susjednom govoru.33

3. Jatovski nastavci u istraženim govorima

3.1. Pridjevsko-zamjenička deklinacija u istraženim govorima

Opće su crte PZD u istraženim govorima sljedeće:

U odnosu na praslavenski, u kojem su se zamjenice deklinirale po posebnoj zamjeničkoj deklinaciji, neodređeni pridjevi po imeničkoj, a određeni pridjevi po posebnoj složenoj pridjevskoj deklinaciji34 (vidi Lukežić 2015: 215–217, 237–239), u istraženim se govorima i zamjenice i pridjevi (i neodređeni i određeni) sklanjaju po jedinstvenoj pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji. Sačuvani su tek rijetki ostatci izvorne psl. trostrukosti, ograničeni na N jd. m., koji kod neodređenih pridjeva i dijela zamjenica ima nastavak - ø (vidi npr. u Brežanima mȏj, ȕn, u Lazini nedȗšļif ʻastmatičan’, f, u Rečici imũćan, ńzin u Šišljaviću n (moji podatci), žjẹn (Celinić i Marinković 2021: 189), u Trgu mj, vlȉk i u Tuškanima mlt, nȁš), kod određenih pridjeva i zamjenice ki s njezinim izvedenicama nastavak - i (vidi npr. u Brežanima kȕpovni (moji podatci), šenȋšni (Marinković 2015: 92), u Lazini glibu͡ọki, ski, u Rečici dọmći, stri, u Šišljaviću mı͡ẹsni, nȋski, u Trgu dvȁjšȇsti, kupuvnȋ i u Tuškanima sȁki, slbi), a kod dijela zamjenica nastavak - aj (npr. u Brežanima unȃj, u Lazini tȁj, u Rečici tj, u Šišljaviću ovȁj, u Trgu vaj i u Tuškanima unȁj/ únȁj).35 Razvoj je to tipičan za kajkavsko narječje (vidi Lončarić 1996: 104), a i u drugim su se dvama hrvatskim narječjima te tri deklinacije u velikoj mjeri stopile u jednu (vidi Lukežić 2015: 239–243).

Velika je većina tih zajedničkih pridjevsko-zamjeničkih nastavaka podrijetlom iz psl. zamjeničke deklinacije. Iz imeničke potječe tek nastavak D/L jd. ž. (vidi npr. u Brežanima mȍji, u Lazini t, u Rečici vi, u Šišljaviću ȋstẹ, u Trgu únȉ i u Tuškanima ńȉ, vidi i primjer k t svji tẽti iz Luga, iz kojega je jasno vidljivo da zamjenice i imenice imaju u tom padežu isti nastavak), što je opet razvoj tipičan za kajkavsko narječje (vidi Lončarić 1996: 104; Lukežić 2015: 241).36 Tragovi imeničkih nastavaka čuvaju se i u nekim prilozima, podrijetlom sintagmama s neodređenim pridjevom, npr. lazinski ȉznova ‘iznova’. No ima i priloških izraza toga tipa u kojima je neodređeni pridjev već preuzeo zamjenički nastavak, usporedi npr. tuškanski iz‿visukgȁ ‘s visoka’ s odr. G jd. m./sr. viskiga. Iz složene pridjevske deklinacije potječe pak već spomenuti N jd. m. - i.

Osobine su pojedinih padeža ili skupina padeža PZD pak sljedeće:

U većini govora u I jd. m./sr. te G, D, L i I mn. poopćeni su psl. nepalatalni zamjenički nastavci I jd. *-ěmь, G/L mn. *-ěxъ, D mn. *-ěmъ i I mn. *-ěmi nauštrb psl. palatalnih zamjeničkih i psl. složenih pridjevskih, koji su se uslijed stezanjā *yji, *ъji > *ȳ i *iji, *ьji > *ī te jednačenja psl. jerija s *i bili stopili s palatalnim zamjeničkima u zjsl. I jd. m./sr. *-imə, G/L mn. *-ixə, D mn. *-imə i I mn. *-imi (za poopćenje psl. nepalatalnih zamjeničkih nastavaka vidi npr. u Brežanima D mn. tvȍjem, u Lazini G mn. ńf, u Rečici I mn. svọjmi, u Šišljaviću G mn. bı͡ẹlẹmi, u Trgu I mn. mujmi i u Tuškanima I mn. vbuvẹmi). Opet je to razvoj tipičan za kajkavsko narječje (vidi Lončarić 1996: 104). U pojedinim govorima – Brežanima, Šišljaviću i Tuškanima, a prema literaturi i u Cvetkoviću (vidi Celinić i Menac-Mihalić 2012: 48) i Prodindolu (vidi Rožić 1893/1894 (II): 139) – javlja se od toga jedna iznimka. Naime, tamo zamjenica on čuva psl. palatalne nastavke (vidi npr. u Brežanima I jd. m./sr. ńȋm, u Šišljaviću D mn. ńȉm i u Tuškanima I mn. ńȋmi).37 Kao mogući razlog tog odstupanja odmah upada u oči ruban položaj Brežana, Šišljavića i Tuškana, na samoj granici sa štokavskim odnosno čakavsko-kajkavskim govorima. No isto se ne može reći za Cvetković i Prodindol, iako ni od njih čakavsko-kajkavski govori u žumberačkom, plješivičkom i samoborskom gorju te u Zdenčini nisu daleko. U svakom slučaju, radi se o arhaizmu koji se mogao očuvati bilo gdje; susjedstvo je nekajkavskih govora moglo u tome pomoći, ali nije bilo nužno za to (što ne znači da zaista i nije bilo razlog očuvanju tog arhaizma upravo u tim govorima).38

Slično je i u D/L jd. ž. U tim je padežima u većini govora, opet kako je tipično za kajkavsko narječje (vidi Lončarić 1996: 103), poopćen psl. nepalatalni nastavak *-ě nauštrb palatalnoga *-i (vidi npr. u Lazini D jd. t, ni, u Rečici D jd. k ʻkojoj’, mji, u Šišljaviću L jd. n‿vẹ, ũ‿nẹ i u Trgu D jd. ń, L jd. prí‿ńȉ). U govorima s promjenom ẹ > i u nenaglašenom slogu, doduše, u konačnici u tom položaju dobivamo - i, ali u naglašenom se slogu - ẹ čuva (vidi npr. već spomenti luški primjer k t svji tẽti, u kojem je taj nastavak u prvoj zamjenici naglašen, a u drugoj nenaglašen), što pokazuje da se u nenaglašenom slogu ne radi o poopćenju psl. palatalnoga nastavka *-i, nego o rezultatu djelovanja spomenute promjene. No u nekim govorima – Brežanima i Tuškanima, a prema literaturi i u Prodindolu (vidi Rožić 1893/1894 (II): 133, 137, 139) – i u naglašenom slogu vidimo - i (vidi npr. u Brežanima i Tuškanima ńȉ, tȉ), što je najjednostavnije objasniti poopćenjem psl. palatalnoga nastavka *-i.39 Primjećujemo da se govori s i-jevskim vokalizmom u D/L jd. ž. donekle poklapaju s govorima s i-jevskim vokalizmom u I jd. m./sr. te G, D, L i I mn. – jedina je iznimka Šišljavić, u kojem u ovim drugim padežima nalazimo i, a u D/L jd. ž. ipak ẹ, tako da ti padeži zamjenice on tamo glase ń, a I jd. m./sr. te G, D, L i I mn. te zamjenice glase ńȋm (uz nešto rjeđe ńm), ńȉ, ńȉm, prĩ‿ńi i ž‿ńȋmi. I opet se postavlja pitanje je li i na koji način utjecaj susjednih nekajkavskih govora imao kakvu ulogu u svemu tome.40

U oba ova slučaja psl. alternacija *ě – *i, nastala prijeglasom, ukinuta je poopćenjem alternante *ě nauštrb alternante *i. Posljedica je te promjene bila da se u istraženim govorima u brojnim padežima PZD sada javljao jat, što je bitno za objašnjenje podrijetla jatovskih nastavaka u tim govorima.

Poopćenje psl. nepalatalnih zamjeničkih nastavaka u I jd. m./sr. te G, D, L i I mn. ima, u kombinaciji s jatovskim vokalizmom u L jd. m./sr., još jednu posljedicu: nastavci L i I jd. m./sr. imaju isti oblik, u osnovi - ẹm (s mogućim daljnjim razvojem zatvorenoga ẹ). Oni su se ipak izvorno razlikovali po naglasku (vidi npr. u Tuškanima L jd. n‿tȉm pȗtu/ na‿pȗtu tm ali I jd. s‿tm) tako da između njih nije postojao potpun sinkretizam. No postoji jaka tendencija da L preuzme naglasak I. Ona je negdje više, a negdje manje uznapredovala, no nigdje nije posve dovršena tako da ni potpun sinkretizam još uvijek nije nigdje postignut. U većini istraženih govora L uz svoj izvorni naglasak ima kao slobodnu varijantu i naglasak I (vidi npr. u Brežanima na‿tm, u Rečici p‿ńim, ali na‿nm, u Šišljaviću n‿tẹm, ali u‿tı͡ẹm, u Trgu n‿čȉm, ali na‿unm i u Tuškanima n‿vȉm i na‿uvm); relativna čestoća tih varijanti razlikuje se od govora do govora. Jedino u Lazini, čini se, naglasak I uopće nije prodro u L: tamo je u tom padežu uvijek naglasak kao u npr. prȉ‿ńim, vȕ‿vim, n‿tim, n‿nim, prȉ‿kim, n‿čim.

U G jd. zamjenice kaj zabilježili smo svugdje osim u Brežanima, gdje taj padež te zamjenice nije posvjedočen, izvorni nastavak -sa (vidi npr. u Lazini čsa, u Rečici i Šišljaviću čsa te u Trgu i Tuškanima čsȁ). On se, doduše, svugdje osim u Šišljaviću javlja uz mlađi nastavak - ẹga (vidi npr. u Lazini i Rečici čga, u Trgu čgȁ i u Tuškanima čgȁ) te se, iako ga informanti odreda ovjeravaju (premda su Rečici u tome bili vrlo nesigurni pa to ovjerenje nije pouzdano), već osjeća kao arhaizam. U izvedenicama zamjenice kaj nastavak se -sa mnogo bolje čuva i tu se ne osjeća kao arhaizam (vidi npr. u Lazini sȉčesa ʻsvačega’, u Trgu nčesa i u Tuškanima nȉčesa).

U svezama prijedloga i zamjenice u A ili L svugdje dolazi do prenošenja ili preskakanja naglaska na prijedlog, uz aferezu početnoga o kod zamjenica ovaj i onaj (za L jd. m./sr. vidi primjere u pretprethodnom odlomku, a za ostale padeže vidi npr. u Lazini A jd. m. n‿naj, L jd. ž. n‿ni, u Rečici L jd. ž. n‿ki, n‿ni, u Šišljaviću L jd. ž. ũ‿nẹ ‘u onoj’, A mn. z‿v, u Trgu A mn. n‿nȅ, L mn. prí‿vȉ i u Tuškanima L jd. ž. n‿nȉ, A jd. sr. vȕz‿nu ‘uz ono’). Ta pojava polako nestaje te se kod pojedinih govornika javljaju i oblici bez afereze i prenošenja naglaska (vidi npr. u Brežanima L jd. ž. na‿ȍvi, u Rečici L jd. m./sr. na‿ọnm, u Šišljaviću L jd. m./sr. na‿ọvı͡ẹm, u Trgu A jd. ž. na‿únȕ i u Tuškanima L jd. m./sr. pri‿uvm). Jedino je u Lazini ta pojava još posve redovita. Lazinski je opet tu najarhaičniji, kao što je to bilo i s čuvanjem izvornog naglaska u L jd. m./sr. Ta dva procesa, prodiranje naglaska I jd. m./sr. u L i gubitak prenošenja/preskakanja naglaska uz aferezu, čine se povezanima, barem u L jd. m./sr.: u Šišljaviću i Tuškanima, naime, jedino se u L jd. m./sr. gubi prenošenje/preskakanje naglaska uz aferezu, i to samo kad taj padež ima naglasak I, u drugim je slučajevima ta pojava još redovita.

3.2. Nastavci G, D i L jd. m./sr. PZD u istraženim govorima i u govoru Požuna

Slijedi izlaganje građe vezane za nastavke G, D i L jd. m./sr. PZD u istraženim govorima i u govoru Požuna. Građa je izložena govor po govor. Svrha je toga izlaganja utvrditi kod kojih se sve pridjeva i zamjenica u pojedinom govoru u tim nastavcima javljaju odrazi psl. jata, a kod kojih odrazi drugih vokala. Izloženoj građi prethodi nepotpun prikaz razvoja prozodije i vokalizma dotičnoga govora, s onoliko podataka koliko je potrebno da utvrdimo spomenuto. Budući da nas najviše zanima distribucija jatovskih i palatalnih nastavaka, usredotočit ćemo se na odraze zjsl. *e i *ě te vokala koji se u pojedinim govorima s nekim od njih dvaju jednače: svugdje zjsl. *ę, u Lazini i zjsl. *o, a u Šišljaviću i zjsl. *ə.

3.2.1. Brežani

Mlađi tronaglasni sustav41 bez duljenja pri retrakciji.42 Vidi npr. GPR ž. jd. klȇčala, GPR m. jd. kléčal, sup. mȍtat.

Tablica 1. Razvoj vokalizma u govoru Brežana

Tablica 2. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Brežana

Razno: G blega, bȍsega, dȍbrega, Kȁmenskega;49 L glȁtkem,50 jednm,51 okrȗglem.52

U Brežanima se jedino odraz dugog jata, diftong , razlikuje od odraza zjsl. *e i *ę; kratki se jat s njima jednači u e. Zato za one pridjeve i zamjenice kod kojih su nastavci G, D i L jd. m./sr. pod kratkim naglaskom ili nenaglašeni zapravo ne možemo reći imaju li jatovske nastavke ili palatalne. Naprotiv, kod onih kod kojih su ti nastavci pod dugim naglaskom u njima vidimo nedvojben odraz jata, diftong . To nije nebitno jer, kao što ćemo vidjeti, u istraženim govorima neke zamjenice imaju palatalne nastavke i oni se jako dobro iako ne posve podudaraju u vezi s time koje su to zamjenice. To su G i D jd. zamjenice on, stegnuti oblici posvojnih zamjenica i arhaični G jd. zamjenice kaj. Većina istraženih govora ima palatalne nastavke u barem dva od ta tri slučaja, a neki ih imaju i u svima. Razvoj breškog vokalizma onemogućuje nam da vidimo ima li u tom govoru zamjenica on jatovske ili palatalne nastavke u G i D jd. Možemo, naprotiv, vidjeti da stegnuti oblici posvojnih zamjenica imaju jatovske, po čemu se breški razlikuje od svih drugih istraženih govora u kojima je to moguće vidjeti. Vjerojatno se tu ne radi o nekoj staroj, bitnoj razlici, nego o mladoj inovaciji karakterističnoj za breški. U tom su se govoru jatovski nastavci na stegnute oblike posvojnih zamjenica vjerojatno proširili iz pokaznih: kod posvojnih zamjenica u npr. I mn. ne vidimo stezanje, kako je to u drugim istraženim govorima (vidi npr. u Lazini mẹ͡emi), nego skraćene oblike poput tvȅmi, zacijelo analoške prema npr. tȅmi; onda je i G jd. mga umjesto očekivanog **mȇga vjerojatno analoški prema npr. nga.

Oblici D jd. tȅmu i tmu, čini se, funkcionalno su raspodijeljeni tako da se tȅmu javlja u sr. r. kad zamjenica stoji samostalno, a tmu u m. i sr. r. kad ona stoji kao atribut uz imenicu. To je analogno opreci između kȅmu ʻkomu’ i kmu ʻkojemu’. Slična opreka postoji, kao što ćemo vidjeti, i u Tuškanima, a možda i u Požunu i Trgu. Na temelju stanja u Tuškanima te oblikā G jd. kȅga i kga zamjenica ‘tko’ odnosno ‘koji’ za pretpostaviti je da se u Brežanima ta opreka javlja i u G jd. zamjenice ‘taj’, premda oblik *tga nije posvjedočen, a možda se javlja i kod ostalih pokaznih zamjenica u tim padežima.53

3.2.2. Lazina

Mlađi tronaglasni sustav bez duljenja pri retrakciji. Vidi npr. pẹ͡eti, N jd. m. GPT pȋsan, gra, srbri, srı͠ẹda, vĩla.

Tablica 3. Razvoj vokalizma u govoru Lazine

Tablica 4. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Lazine

Razno: G mljiga, muškı͡ẹga, neubvļeniga, starı͡ẹjiga, starȋnskiga, vẹ͡ećiga, vẹ͡elikiga, vrućga/ vrȗćiga; D muškı͡ẹmu; L muškı͡ẹm.

U Lazini zatvoreni ẹ osim od jata može potjecati i od zjsl. *o, a u nenaglašenom se slogu taj glas bez obzira na svoje podrijetlo jednači s i. Zato je, kao što je već rečeno za plješivičke govore općenito, lazinske nastavke sa zatvorenim ẹ odnosno i moguće izvoditi iz psl. nepalatalnih nastavaka. No postoje dva jaka argumenta da to nije njihovo stvarno podrijetlo, nego da se radi o jatovskim nastavcima istog podrijetla kao i u drugim istraženim govorima.

Prvi je nepostojanje varijante nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD s o-ovskim vokalizmom. Naime, u imeničkoj deklinaciji promjena o > ẹ rascijepila je kaj. sljednike psl. nepalatalnih nastavaka o-deklinacije N/A jd. sr. *-o, I jd./D mn. *-om i G mn. m. *-of na dvije varijante: jednu s djelovanjem te promjene, koja se izvorno javljala iza koronala i palatala56 (vidi npr. N/A jd. sr. kulni, msti; I jd. nu͠ọžim, vĩnim; G mn. m. bugatšif, žbarif) i jednu bez njezina djelovanja, koja se izvorno javljala iza labijala, velara i l (npr. N/A jd. sr. mlı͠ẹku, slu; G mn. m. Lazinčkuf, urı͡ẹhuf). Ta je distribucija danas, doduše, očuvana netaknutom samo u N/A jd. sr. r.,57 dok je u ostalim dotičnim padežima u tijeku poopćenje varijante s djelovanjem promjene o > ẹ: u I jd./D mn. već prevladava varijanta s djelovanjem te promjene, a u G mn. m. obje još supostoje u slobodnoj varijaciji (vidi npr. G mn. rńglikif/ rńglikuf ʻzdjela’, vsnikif/ vsnikuf ʻvršnjak’). Bilo kako bilo, varijanta bez djelovanja promjene o > ẹ barem se djelomično čuva. Ako je to tako u imeničkoj deklinaciji, očekivalo bi se da će biti i u pridjevsko-zamjeničkoj. No nije: u G, D i L jd. m./sr. PZD nigdje nema ni traga varijantama nastavaka G jd. **-ọga/**-uga, D jd. **-ọmu/**-umu i L jd. **-ọm/**-um, čije bi se postojanje očekivalo da su lazinski nastavci tih padeža sljednici psl. nepalatalnih nastavaka. Valja reći i da promjena o > ẹ pogađa samo kratki o, stoga se njezino djelovanje ne očekuje pod dugim naglaskom. I tu, doduše, vidimo analoško širenje varijanti s njezinim djelovanjem ne samo u imeničkoj deklinaciji, u već spomenutim nastavcima o-deklinacije (vidi npr. G mn. bristı͡ẹf uz izvorno bristf)58 nego i u pridjevsko-zamjeničkoj u N/A jd. sr. (vidi npr. kupuvnı͡ẹ u usporedbi s mušk, očekivalo bi se da će biti i **kupuvn) – ali javljaju se i primjeri u kojima se čuvaju izvorne varijante bez njezina djelovanja (vidi npr. D mn. sinm), što nije slučaj u G, D i L jd. m./sr. PZD: tamo nalazimo isključivo vokalizam tipa G jd. muškı͡ẹga, kupuvnı͡ẹga: ako se u N/A jd. sr. već čuva mušk, nema razloga zašto se ne bi u G čuvalo i **muškga, ali takvog vokalizma nema. To je isti argument kao onaj koji Šojat (1973a: 66) u nešto sažetijem obliku daje za Prodindol, o čemu smo već govorili.

Drugi je vrlo blisko podudaranje govora Lazine s ostalim istraženim govorima po pitanju zamjenica koje iznimno imaju palatalne nastavke: zamjenica on, steg-nuti oblici posvojnih zamjenica te arhaični G jd. zamjenice kaj. Da su jatovski nastavci u Lazini različitog podrijetla od onih u drugim istraženim govorima, takvo blisko podudaranje ne bi se očekivalo. U vezi s time, da su oni nastali djelovanjem promjene o > ẹ na sljednike psl. nepalatalnih nastavaka, očekivalo bi se da će se palatalni nastavci čuvati ne samo u spomenuta tri slučaja, nego kod svih pridjeva i zamjenica čija osnova završava na palatal. To Lončarić (1996: 104) tvrdi da je slučaj u plješivičkoprigorskom. No to nije tako ni u Lazini ni u ikojem drugom plješivičkom govoru koji smo imali prilike istražiti ili kako drukčije provjeriti podatke o njemu dostupne u literaturi: u svima njima svi pridjevi i zamjenice osim već spomenutih redovitih iznimaka imaju jatovske nastavke. Naravno, uvijek je moguće da je došlo do poopćenja nepalatalnih nastavaka nauštrb palatalnih, kao što se to nerijetko događa u kajkavskom (vidi Lončarić 1996: 104) i kao što se to u samoj Lazini u velikoj mjeri dogodilo u imeničkoj deklinaciji. No to nije vjerojatno jer takvog poopćenja nema ni u jednom od plješivičkome susjednih govora: izuzevši govore s jatovskim nastavcima, ti govori ili čuvaju i nepalatalne i palatalne ili poopćuju palatalne, o čemu ćemo više govoriti kasnije. Da je poopćio nepalatalne, lazinski bi zajedno s ostalim plješivčkim govorima morao odudarati od svih njima susjednih govora.

Pod naglaskom u Lazini redovito dolaze varijante nastavaka G, D i L jd. PZD - ẹga, - ẹmu i - ẹm, a u nenaglašenom slogu varijante - iga, - imu i - im, iz čega je jasno da su ove posljednje nastale iz ovih prvih djelovanjem promjene ẹ > i u nenaglašenom slogu (osobito su dobri primjeri L jd. tm – n‿tim i G jd. vrućga/ vrȗćiga, a dobra je i usporedba G jd. muškı͡ẹga i G jd. starȋnskiga).

U Lazini su za razliku od Brežana i Tuškana, a možda i Požuna i Trga oblici poput tga i tı͡ẹga u slobodnoj varijaciji: nema funkcionalne opreke između njih. Varijante s dugosilaznim naglaskom vrlo su rijetke. Nema ni opreke između ʻkoga’ i ʻkojega’, nego i jedno i drugo najčešće glasi kga, vrlo rijetko kı͡ẹga.

Stanje je u obližnjim Čegljima i Lugu vrlo slično onom u Lazini, a isto vrijedi, koliko nam Rožićeva transkripcija omogućuje da vidimo,59 i za nešto udaljeniji Prodindol (vidi Rožić 1893/1894 (II): 130–172). Čeglji su važni jer se u njima polazni kajkavski akut čuva, što nam omogućuje da vidimo da se kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica izvorno javljao taj naglasak (npr. G jd. mı͠ega, D jd. mı͠emu), dok se kod određenih pridjeva n. p. C javljao cirkumfleks (npr. G jd. čəgļeskı͡ẹga, D jd. čəgļeskı͡ẹmu), upravo kao u Prodindolu (vidi Rožić 1893/1894 (II): 130, 153–154); u Lazini zbog gubitka polaznog kajkavskog akuta u oba slučaja nalazimo cirkumfleks. Još je jedna razlika između govora Čeglji i Lazine u tome što u Čegljima varijante - ẹga, - ẹmu i - ẹm dolaze ne samo u slogu pod glavnim nego i u onom pod sporednim naglaskom60 (vidi npr. Čeglji neubo͡ḁvļenẹga prema lazinskome neubvļeniga), što je pojava koju nalazimo i u Trgu i Tuškanima. U Lugu su pak u G i D jd. zamjenica ovaj i unaj uz oblike s naglaskom na nastavku identične lazinskima zabilježeni i varijantni oblici s naglaskom na osnovi poput G jd. viga, ȕniga, koji se također javljaju i u Prodindolu (vidi Rožić 1893/1894 (II): 134), no u Lazini ih još nismo čuli.

3.2.3. Rečica

Mlađi tronaglasni sustav bez duljenja pri retrakciji. Vidi npr. cȋrkva, N/A mn. sla, dca, lvac, neodr. N jd. ž. mlda, Zgrep.

Tablica 5. Razvoj vokalizma u govoru Rečice

Tablica 6. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Rečice

Razno: G dvȁjščtvtiga, dvȁjzdvetiga, grńiga, Jȁsminkinẹga, jednga/ jednga/ jdniga, nȉkiga, sȁkiga, sȉkiga, Šturlćeviga, vlikiga, vȉsokiga, D jednmu, nkimu, L rčičkim.

U Rečici se kaj. dugi otvoreni * < zjsl. *e, *ę stopio s dugim zatvorenim  < zjsl. *ě. Zato strogo govoreći nije moguće reći jesu li u varijantama s dugim naglaskom posrijedi jatovski nastavci ili pak palatalni (u varijantama s kratkim naglaskom, naprotiv, vidimo nedvojben odraz jata, ẹ). Zato ne možemo sa sigurnošću reći imaju li u govoru Rečice stegnuti oblici posvojnih zamjenica palatalne nastavke, kao u većini istraženih govora u kojima se kaj. * ne jednači s *, ili pak jatovske, kao govor Brežana. S obzirom na bliskost govora Brežana i Rečice moglo bi biti i jedno i drugo. Zamjenica on i arhaični G jd. zamjenice kaj imaju pak nedvojbene palatalne nastavke, kako je to u većini istraženih govora.

U rečičkom je promjena ẹ > i u nenaglašenom slogu ograničena na gramatičke morfeme i redovito se provodi i u slogu sa sporednim naglaskom (vidi npr. dvȁjščtvtiga, dvȁjzdvetiga, vlikiga),63 što nije slučaj u Trgu i Tuškanima, o čemu ćemo više govoriti kasnije.

Kao i u Lazini, u Rečici su oblici poput G jd. jednga i jednga u slobodnoj varijaciji, bez funkcionalne opreke između njih, s tim da su za razliku od Lazine obje naglasne varijante otprilike podjednako česte.

3.2.4. Šišljavić

Mlađi tronaglasni sustav s duljenjem pri retrakciji. Vidi npr. vda, pı͠ẹsẹk, GPR ž. jd. prodla, slọ, svı͠ẹća, žnska.64

Tablica 7. Razvoj vokalizma u govoru Šišljavića

Tablica 8. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Šišljavića

Razno: G cı͡ẹlẹga, dọbrga, drȕgẹga, jdnga, kupọvnı͡ẹga, mljšẹga, nčsa, nkẹga, nȉkakvẹga, nȉkẹga, ńgvga, ńzinẹga, pvẹga, rčičkẹga, svȁkakvẹga, vȉsọkẹga; D nkẹmu; L bı͡ẹlẹm, dstẹm, jdnı͡ẹm, kupọvnı͡ẹm, nȁšẹm, nčẹm, nȉčẹm, ńȉọvẹm.

Izuzevši jednačenje šva s jatom, u govoru Šišljavića ni jedan vokal osim jata ne daje zatvoreni ẹ odnosno diftong iẹ. Zato je sasvim jasno da u tom govoru većina pridjeva i zamjenica ima jatovske nastavke,69 osim zamjenice on, stegnutih oblika posvojnih zamjenica i G jd. zamjenice kaj. Stanje je u Šišljaviću potpuno podudarno onom u Lazini.

Za razliku od dosad opisanih govora – zapravo za razliku od svih istraženih govora – u Šišljaviću ne dolaze u G i D jd. paralelni oblici s kratkim odnosno dugosilaznim naglaskom, bilo u slobodnoj varijaciji, bilo funkcionalno raspodijeljeni,70 nego neki pridjevi i zamjenice redovito imaju kratki, a neki dugosilazni naglasak. Većina pridjeva i zamjenica ima kratki naglasak (vidi npr. G jd. tga, D jd. kmu), a dugosilazni imaju samo određeni pridjevi n. p. C (vidi npr. G jd. kupọvnga), stegnuti oblici posvojnih zamjenica (vidi npr. D jd. mmu) i zamjenica ki (vidi npr. G jd. kga). Kao što je već rečeno, kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica radi se o izvornom akutu, a kod određenih pridjeva n. p. C i kod zamjenice ki o izvornom cirkumfleksu. Jedini je govor sličan šišljavićkom po tom pitanju govor Požuna – prema Težakovu (1981b: 267–279) opisu, no ne i prema našim podatcima. O tome ćemo više govoriti kasnije. Šišljavićko je stanje zasigurno arhaično, budući da je bliže praslavenskome od stanja u drugim istraženim govorima.71 U njima se zacijelo naglasak određenih pridjeva i zamjenice ki proširio na ostale zamjenice, vjerojatno isprva kad su stajale u službi atributa (što ima smisla s obzirom na to da određeni pridjevi i zamjenica ki najčešće stoje upravo u toj službi), kako je to danas u Brežanima i Tuškanima, a zatim je ta funkcionalna opreka u ostalim istraženim govorima narušena te su danas oblici s izvornim praslavenskim naglaskom u slobodnoj varijaciji s onima s naglaskom određenih pridjeva i zamjenice ki. Naravno, moguće je i da u drugim istraženim govorima ta funkcionalna opreka nikad nije (u potpunosti) uspostavljena te da su ti oblici oduvijek bili u slobodnoj varijaciji.

3.2.5. Trg

Mlađi tronaglasni sustav s duljenjem pri retrakciji. Vidi npr. dáskȁ, tétȕc ʻtetak’, G jd. vnȁ, 2. jd. imp. zámȉ ‘uzmi’, N jd. m. GPT zvȇzan, odr. N jd. m. žti.

Tablica 9. Razvoj vokalizma u govoru Trga

Tablica 10. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Trga

Razno: G drȕgiga, jengȁ, kupuvnga, masngȁ, mirkupļskiga, nčesa, nȉčesa, nviga, sȋviga, tškiga, visukgȁ, Zȁjačkẹga Slȁ, zmenskẹga; L jdnȉm/ jenm, vȕjčivẹm, Zȁjačkim Slȕ.

U trškom je govoru od svih istraženih govora najlakše vidjeti koji pridjevi i zamjenice imaju jatovske, a koji drugačije nastavke, budući da se u tom govoru, u naglašenom slogu, ni jedan vokal ne jednači s jatom. Kao i u Lazini i Šišljaviću, drugačije, konkretno palatalne nastavke nalazimo kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica i u arhaičnom G jd. zamjenice kaj. No za razliku od tih dvaju govora i od govora Rečice, kod zamjenice on ne nalazimo palatalne, nego jatovske nastavke. Najvjerojatnije se radi o mladoj inovaciji koju govor Trga dijeli, kao što ćemo vidjeti, s tuškanskim.

Varijante nastavaka s i-jevskim vokalizmom, koje se javljaju u nenaglašenom slogu, posljedica su promjene ẹ > i u tom položaju. U slogu sa sporednim naglaskom74 ta promjena izostaje i tu se redovito javljaju varijante nastavaka s ẹ-ovskim vokalizmom, kao što pokazuje primjer G jd. zmenskẹga u usporedbi s mirkupļskiga.

O naglasnim dubletama poput G jd. tgȁ i tga ne može se ništa reći sa sigurnošću jer u idiolektu naših glavnih informanata, ispitanih u sklopu ovog istraživanja pridjevsko-zamjeničke deklinacije, nalazimo, čini se, isključivo oblike s dugouzlaznim naglaskom, a primjera oblik s dugosilaznim, prikupljenih od drugih informanata, ispitanih u ranije preliminarnom istraživanju trškog govora, premalo je da utvrdimo jesu li u slobodnoj varijaciji s onim prvima ili su funkcionalno raspodijeljeni. Vjerojatno je kod govornika arhaičnijih od naših glavnih informanata stanje kao u Tuškanima.

3.2.6. Tuškani

Mlađi tronaglasni sustav s duljenjem pri retrakciji.75 Vidi npr. dánȁs, dcȁ, odr. N jd. m. dbri, A mn. pudmetčȅ, vínȕ, N/A mn. vretna.

Tablica 11. Razvoj vokalizma u govoru Tuškana

Tablica 12. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Tuškana

Razno: G Bȁričiniga, dubrgȁ, dumćiga, drȕgiga, je(d)ngȁ/ jenga/ jniga, kȁkviga, mȁteriniga, nȁšiga, nkakvẹga, nȉčesa, nȉkakvẹga, nȉkiga, nviga, ńguvẹga, sȁčesa, sȁkiga, sakujȁkiga, stȕdenẹga, svȁkakọviga, svtiga, tȁkviga, tškiga, tȕlikẹga, žȁlusnẹga; D Mȁrinẹmu, nkimu, nȉkimu, sȁkimu; L cȋńenẹm, jdnim/ jenm, Mrinẹm, nvim, Uptskim Słȕ, ptim, tplȉm.

Stanje je u Tuškanima vrlo blisko trškom, s razlikom da se ovdje kaj. * jednači s dugim zatvorenim  (vidi Mužek 2020: 199), pa zbog toga i zbog duljenja pri retrakciji podrijetlo vokala u ovim nastavcima nije ni izbliza tako očito kao u Trgu.79 Jedino su oblici s kratkim naglaskom nedvosmisleni. Što se njih tiče, vidimo svugdje jatovske nastavke, iako je za razliku od Trga kod zamjenice on posvjedočena i varijanta, doduše vrlo rijetka, s palatalnim nastavcima. Što se pak tiče oblikā s dugim naglaskom, stanje je tu najvjerojatnije kao u Trgu. Opet kao i u Trgu, varijante s i-jevskim vokalizmom, koje dolaze u nenaglašenom slogu, nastale su djelovanjem promjene ẹ > i u tom položaju. Ta promjena izostaje u slogu sa sporednim naglaskom, kao što pokazuju brojni primjeri poput G jd. nkakvẹga, nȉkakvẹga, ńguvẹga, stȕdenẹga, tȕlikẹga, žȁlusnẹga i D jd. Mȁrinẹmu.

Situacija je s oblicima poput G jd. tgȁ i tga složena. Kod arhaičnijih govornika, uglavnom iz starije generacije, oni su, čini se, funkcionalno raspodijeljeni kao što smo već opisali za Brežane: oblik tgȁ u sr. r. kad stoji samostalno, a oblik tga u m. i sr. r. kad stoji uz imenicu kao atribut (usporedi npr. Mákni‿sȅ ud‿tgȁ! s Mákni‿sȅ ud‿tga knȁ!), čemu je paralelna opreka između G jd. kgȁ ʻkoga’ i kga ʻkojega’ (npr. Kga sȉ vȉdil? – Jȉvu. – Kga Jȉvu? – Jȉvu Lȁićẹviga.). Iz pragmatičkih razloga (zamjenica taj mnogo češće od ostalih stoji samostalno) od oblikā s dugouzlaznim naglaskom jedino se G jd. tgȁ i D jd. tmȕ javljaju često, drugi su vrlo rijetki. No već kod tih arhaičnijih govornika mogu se javiti naglasci mimo toga pravila, a kod inovativnijih, uglavnom iz mlađe generacije, u biti vidimo slobodnu varijaciju, pri čemu relativna čestoća dugouzlaznog i dugosilaznog naglaska varira od govornika do govornika.

3.2.7. Požun80

Mlađi tronaglasni sustav s duljenjem pri retrakciji. Vidi npr. bráda, D jd. cúcku, čȗvam, desȇti, dska, 1. jd. prez. pltem.

Tablica 13. Razvoj vokalizma u govoru Požuna

Tablica 14. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Požuna

Razno: G jd. muškga,88 sestringȁ.89

Požun po mnogočemu odudara od istraženih govora.

Iznad svega, u njemu u nastavcima G i D jd. ne nalazimo očekivane odraze jata: jat bi prema pravilu Meyera i Jakubinskog u tom položaju trebao dati i, mi pak vidimo e. U L jd., naprotiv, vidimo očekivani i. Vokal e u G i D mogao bi potjecati od psl. *e, što bi značilo da se u Požunu u tim padežima ne javljaju jatovski, nego palatalni nastavci, ili bi pak mogao biti odraz jata mimo pravila Meyera i Jakubinskog, što bi značilo da se ipak javljaju jatovski. U nedostatku dobrih dokaza za ovu drugu mogućnost, prednost valja dati prvoj. O svemu tome više ćemo govoriti kasnije.

Druga je razlika da kod posvojnih zamjenica pri stezanju nije prevladao vokal e, nego o.

Već smo spomenuli da izoglosa jatovskih nastavaka izbliza prati izoglosu odraza jata te se oni javljaju samo u „ekavskim”, ne i ikavsko-ekavskim govorima. Isto vrijedi, barem na ozaljskom i karlovačkom području, i za izoglosu mēga – mōga (za stezanje tipa mōga u karlovačkim čakavsko-kajkavskim govorima vidi Finka i Šojat 1973: 123).

Prozodija se pak ovih nastavaka izrazito dobro podudara s onom u Trgu i Tuškanima, s jednom razlikom. Naime, prema Težakovu opisu, neki pridjevi i zamjenice – određeni pridjevi n. p. C, stegnuti oblici posvojnih zamjenica i zamjenica ki – redovito imaju dugosilazni naglasak, a ostali imaju dugouzlazni. To je izrazito slično stanju u Šišljaviću: kod određenih pridjeva n. p. C, stegnutih oblika posvojnih zamjenica i kod zamjenice ki nalazimo dugosilazni naglasak u oba govora, a kod ostalih pridjeva i zamjenica šišljavićkom kratkom odgovara požunski dugouzlazni naglasak (detaljno objašnjenje te podudarnosti između šišljavićkog kratkog i požunskog dugouzlaznog naglaska tema je za neki drugi rad, ovdje treba reći samo da je, kao što vidimo po otvorenom , duljina u Požunu nastala duljenjem pri retrakciji, što znači da je vokal kod pridjeva i zamjenica s dugouzlaznim naglaskom izvorno bio kratak, kao što je još i danas u Šišljaviću). U našem samostalnom istraživanju pronašli smo ipak u Požunu oblike s dugosilaznim naglaskom i kod nekih drugih zamjenica. Čini se da su u slobodnoj varijaciji s tendencijom da budu funkcionalno raspodijeljeni kao što je bilo rečeno za Brežane i Tuškane: kad stoje samostalno u sr. r., javlja se isključivo dugouzlazni naglasak, a kad stoje kao atribut uz imenicu u m. ili sr. r., javljaju se oba, otprilike podjednako često.

Stanje je u Jaškovu i Mahićnu vrlo slično onom u Požunu. Glavna je razlika da u tim govorima i u L jd. nalazimo vokal e (vidi npr. Jaškovo jdnȅm, n‿tȅm, n‿vȅm, nkem, Mahićno blem, drȕgem, jenm, ‿čȅm, sȅm, ú‿tȅm), dakle u njima ni u tom padežu ne vidimo očekivani odraz jata. Također, u Mahićnu je zabilježen i jedan primjer stegnutog oblika posvojne zamjenice s e-ovskim vokalizmom (L jd. svm), iako inače nalazimo isključivo one s o-ovskim.

3.2.8. Komentar

Iz svega je navedenog jasno da se svi istraženi govori, u mjeri u kojoj nam razvoj njihova vokalizma omogućuje da to vidimo (jednačenje kaj. dugog otvorenog * s dugim zatvorenim * u Rečici i Tuškanima, jednačenje kaj. kratkog zatvorenog * s kratkim otvorenim * u Brežanima), uvelike podudaraju po raspodjeli jatovskih i palatalnih nastavaka. Palatalne nastavke nalazimo: 1. u G i D zamjenice on (no ne i u L te zamjenice, u kojem nalazimo jatovski nastavak), vidi npr. u Lazini ńga, ńmu (ali prȉ‿ńim), u Rečici i Šišljaviću ńga, ńmu (ali Šišljavić ńı͡ẹm), 2. kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica, vidi npr. u Lazini mẹ͡ega, mẹ͡emu, mẹ͡em, u Šišljaviću mga, mmu, mm, u Trgu mȇga, mȇmu i 3. u arhaičnom G jd. zamjenice kaj s nastavkom - sa, vidi npr. u Lazini čsa, u Rečici i Šišljaviću čsa, u Trgu i Tuškanima čsȁ. U svim drugim slučajevima nalazimo jatovske nastavke. Tek su malobrojna odstupanja od toga pravila: jatovski nastavci kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica u Brežanima, vidi npr. mga, mmu, i u G i D zamjenice on u Trgu i Tuškanima, vidi ńga, ńmu. Ona se mogu protumačiti kao mlade inovacije karakteristične za te govore, koji, dakle, po pitanju vokalizma tih primjera izvorno ne bi bili različiti od drugih istraženih govora. Te velike podudarnosti u raspodjeli jatovskih i palatalnih nastavaka u istraženim govorima upućuju na to da se radi o zajedničkoj inovaciji svih njih, uključujući, kao što je već rečeno, i govor Lazine, čiji jatovski nastavci najvjerojatnije ne potječu od psl. nepalatalnih djelovanjem promjene o > ẹ.

Od stanja u istraženim govorima odudara Požun. Uz pretpostavku da se jat u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD odrazio po pravilu Meyera i Jakubinskog, tamo se u L, doduše, javljaju jatovski nastavci, no u G i D nalazimo palatalne, a u južnijim ozaljskim govorima palatalne nastavke nalazimo i u L. Također, kod steg- nutih oblika posvojnih zamjenica slijed *oje stegnuo se u *ō, a ne u *ē. Kao što smo već kratko napomenuli na više mjesta u ovom radu, obje te razlike razdvajaju ikavsko-ekavske govore općenito od „ekavskih”: palatalne nastavke u G, D i L jd. PZD i stezanje *oje > *ō kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica nalazimo, osim u kajkavsko-čakavskim govorima u ozaljskom kraju, i u čakavsko-kajkavskim govorima u karlovačkom četverorječju na jugozapadu90 te onima u plješivičkom i samoborskom gorju na sjeveroistoku.91 Generalizirajući, mogli bismo reći da ove izoglose vezane za vokalizam pridjevsko-zamjeničkih nastavaka dijele, zajedno s odrazom jata, „kajkavske” govore od „čakavskih”, pri čemu bi „kajkavski” bili „ekavski” te imali jatovske nastavke i stezanje *oje > *ē, a „čakavski” bi bili ikavsko-ekavski te imali palatalne nastavke i stezanje *oje > *ō. Ikavsko-ekavski ozaljski govori po ovim su izoglosama na „čakavskoj” strani, no kad se sagleda ukupnost njihovih značajki, ispada da su po većini izoglosa na „kajkavskoj” (vidi Mužek 2020: 193–194). Po tome se jasno očituje njihov prijelazan karakter. Neke od tih izoglosa po kojima su ikavsko-ekavski ozaljski govori na „kajkavskoj” strani tiču se PZD. Tako je s izoglosom poopćenja imeničkog odnosno zamjeničkog nastavka u D/L jd. ž.: ikavsko-ekavski ozaljski govori, poput „kajkavskih”, poopćili su imenički (vidi Težak 1981b: 267), dok su „čakavski” govori karlovačke okolice poopćili zamjenički (vidi Finka i Šojat 1973: 121). Kad se tomu doda izoglosa jatovskog odnosno palatalnog nastavka u L jd. m./sr., koja dijeli sjevernije ozaljske govore od južnijih, vidimo fino nijansiran dijalekatski kontinuum: bẹlo mlẹko, tẹga, na‿tẹm, mēga, tẹ ženẹ („ekavski”) – belo mliko, tega, na‿tim, mōga, ti ženi (sjeverniji ozaljski) – belo mliko, tega, na‿tem, mōga, ti ženi (južniji ozaljski) – belo mliko, tega, na‿tem, mōga, toj ženi (karlovački). Taj se kontinuum ogleda i u drugim osobinama, npr. akcentuaciji (vidi Mužek 2020: 193, bilj. 5, 195, bilj. 9, 233–238). Taj je fino nijansiran kontinuum između govora s jatovskim nastavcima i onih bez njih činjenica koju valja uzeti u obzir pri utvrđivanju podrijetla jatovskih nastavaka u istraženim govorima, što je naša sljedeća tema.

4. Podrijetlo jatovskih nastavaka u istraženim govorima

Koje je podrijetlo jatovskih nastavaka u istraženim govorima? Oni gotovo posve sigurno nisu nastali ni od psl. nepalatalnih ni od psl. palatalnih zamjeničkih nastavaka ikakvim pravilnim glasovnim promjenama: kao što smo vidjeli, ako se izuzme jednačenje kaj. kratkog zatvorenog * s kratkim otvorenim * u Brežanima, ni u jednom istraženom govoru osim Lazine ne javljaju se promjene rezultat čijeg bi djelovanja na zjsl. *o ili *e bio jednak odrazu jata, a detalji iz lazinskoga upućuju na to da ni u njemu jatovski nastavci najvjerojatnije nisu nastali djelovanjem promjene o > ẹ na psl. nepalatalne, iako je to potencijalno moguće, nego da su nastali na isti način kao i u drugim istraženim govorima.

Kako su onda nastali jatovski nastavci? Dvije su plauzibilne hipoteze o tome. Prva, koju ćemo nazvati kontrakcijskom, jest da su jatovski nastavci sljednici psl. složenih pridjevskih nastavaka G jd. *-ajego, D jd. *-ujemu i L jd. *-ějemь u kojima su se dogodile kontrakcije *aje, *uje i *ěje > * te su oni postali *-go, *-mu i *-mь. Druga, koju ćemo nazvati analoškom, jest da su oni sljednici psl. zamjeničkih nastavaka G jd. *-ogo/*-ego, D jd. *-omu/*-emu i L jd. *-omь/*-emь u koje se jat analogijom proširio iz onih nastavaka u kojima se otprije javljao: nepalatalnih I jd. *-ěmь, G/L mn. *-ěxъ, D mn. *-ěmъ i I mn. *-ěmi.

Da bismo se odlučili između tih dviju hipoteza, nužno je utvrditi jesu li jatovski nastavci u ovoj manjoj, istočnoj arei u koju spadaju istraženi govori i u onoj većoj, zapadnoj u koju spada glavnina slovenskih i neki njima susjedni hrvatski govori rezultat zajedničke inovacije ili nisu.

Kontrakcijska je hipoteza, naime, standardno objašnjenje podrijetla jatovskih nastavaka u slovenskoj dijalektologiji još od devetnaestog stoljeća, kad ju je predložio Stanislav Škrabec (vidi Ramovš 1952: 102–103; Šivic-Dular 2003: 7–8, 10–11).92 Ovdje to objašnjenje ne možemo detaljno propitkivati, budući da bi to zahtijevalo proučavanje slovenskih govora preopsežno s obzirom na cilj ovog rada. Ipak, na temelju podataka dostupnih u osnovnoj literaturi (Ramovš 1952; Šekli 2008; Šivic-Dular 1998; 2003)93 možemo zaključiti da je – unatoč tomu što ga neke činjenice, o kojima ćemo više govoriti kasnije, donekle dovode u sumnju – vjerojatno točno. Najbolji je argument u prilog točnosti kontrakcijske hipoteze jezik Brižinskih listića, u kojem, čini se, u složenoj pridjevskoj deklinaciji i kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica u G, D i L jd. m./sr. te u N/A jd. sr. nalazimo vokal e, vidi npr. G jd. mega, nepraudnega ʻnepravednoga’, D jd. memu, zuetemu ʻsvetomu’, L jd. mem, N/A jd. sr. vuecsne ʻvječno’ (vidi Šivic-Dular 1998: 289; 2003: 8), a u nepalatalnoj zamjeničkoj o, vidi npr. D jd. ctomu ʻk tomu’ (vidi Kapović 2015: 625 bilj. 2276), iz čega je jasno da je u tom jeziku rezultat kontrakcije psl. sljedova *aje, *uje, *ěje i *oje bio vokal tipa e. Pitanje je samo je li jezik Brižinskih listića reprezentativan za slovenski kao cjelinu i je li taj vokal tipa e bio jat.

Što se odgovora na prvo pitanje tiče, čini se da barem u nekim koruškim govorima nalazimo iste rezultate kontrakcija kao u jeziku Brižinskih listića, za što je osobito indikativan N/A jd. sr., usporedi npr. zȁte ‘zlatno’ < *zlatoje sa zȁtə ‘zlato’ < *zlato (vidi Šivic-Dular 1998: 300). Glavnina slovenskih govora, kao što je već bilo rečeno, u G, D i L jd. m./sr. PZD također ima e-ovski vokalizam (ili i-jevski koji potječe od ovog prvog), no njihov nastavak odr. N/A jd. sr. tipa - o, naprotiv, upućuje na kontrakciju *oje > *ō. Taj se nastavak u slovenskoj dijalektologiji standardno smatra analoškim (vidi Ramovš 1952: 102, 104), a izvorni bi se nastavak tipa - e, koji upućuje na kontrakciju *oje > *ē čuvao u toponimima poput Dobrepolje i Dovje (vidi Ramovš 1952: 102) < *dobroje poļe i *dьlgoje (poļe). Ima i drugih primjera koji upućuju na to da je rezultat kontrakcije slijeda *oje vokal tipa e, vidi malo dalje u tekstu.

Što se odgovora na drugo pitanje tiče, za jezik Brižinskih listića to, naravno, nikako ne možemo znati, a ni za suvremene slovenske govore to nije lako utvrditi jer osim psl. G jd. m./sr. SPD *-ajego, čini se, nema nijednog drugog slučaja u kojem bi se psl. slijed *aje kontrahirao u vokal tipa e iz kojeg bismo mogli vidjeti je li taj vokal tipa e bio jat. Naprotiv, prilično je sigurno da se psl. slijed *oje kontrahira upravo u jat. Najbolji je primjer za to stariji književni slovenski viuda ʻvojvoda’ (vidi Šivic-Dular 1998: 294) < *vvoda < *vojevoda jer u njemu jat nikako ne može biti rezultat analogije. Jat na mjestu psl. slijeda *oje nalazimo u nekim slovenskim govorima i kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica, npr. u rezijskom G jd. ˈmia, D jd. ˈmimo, L jd. ˈmin (vidi Šekli 2008: 49, bilj. 21) i u starijem književnom slovenskom G jd. meyga (vidi Šivic-Dular 1998: 290, 294). Kod tih oblika on, doduše, može biti i analoškog podrijetla, pa ti primjeri nisu tako dobri kao stariji književni slovenski viuda. Sad, to što se psl. slijed *oje kontrahira u jat ne znači nužno da se isto događa i s *aje, ali povećava vjerojatnost da se kontrahira, osobito kad se uzme u obzir činjenica da uz *oje barem i psl. slijed *eje daje jat (vidi Logar 1981: 30–31).

Ako su, dakle, jatovski nastavci u istraženim govorima rezultat iste inovacije kao i oni u slovenskima, onda slijedi da je i za njih ovo objašnjenje vjerojatno točno. Ako pak ne, onda u obzir dolazi i analoška hipoteza.94

4.1. Kontrakcijska hipoteza za istražene govore

Jesu li, dakle, jatovski nastavci u manjoj, istočnoj arei i u većoj, zapadnoj rezultat zajedničke inovacije?

Malo je argumenata koji govore u prilog toj pretpostavci. Jedini je pravi to što se u govorima obiju area u G i D jd. zamjenice on javljaju palatalni nastavci, dok se u njezinu L jd. javlja jatovski nastavak. Tako što se zapadne aree tiče vidimo npr. u Delnicama G jd. nε:ga i D jd. nε:mu, ali L jd. và nyn (vidi Lisac 2006: 105), a u Turnima G jd. nε:ga i D jd. nε:mu, ali L jd. và ńin (vidi Lisac 2006: 102). Gotovo savršeno podudaranje iznimaka u kojima su se u istraženim govorima javljali ne jatovski, nego palatalni nastavci, sjetimo se, bio je važan argument da su oni zajednička inovacija svih njih, pa na isti način ovo podudaranje govori u prilog pretpostavci da su oni zajednička inovacija govora obiju area.

No zamjenica on jedina je kod koje postoji takvo podudaranje između govora zapadne i istočne aree.

Što se zamjenice kaj tiče, u govorima zapadne aree palatalne nastavke nalazimo ne samo u arhaičnom G jd. s nastavkom zjsl. *-esa kao u istraženim govorima nego i u inovativnom s nastavkom zjsl. *-ega te u D jd., vidi npr. u Delnicama G jd. čsa/ čga (vidi Lisac 2006: 106) i u Turnima G jd. čsa/ čga i D jd. čmy (vidi Lisac 2006: 104). Isti vokalizam kao u G i D vidimo, zanimljivo, i u I jd., vidi npr. u Turnima š čn (vidi Lisac 2006: 104). Takav je vokalizam neočekivan s obzirom na podrijetlo tog oblika (< psl. *čimь). Najvjerojatnije se radi o sinkretizmu L i I jd., pri čemu je prevladao oblik L.95 Takav se ili sličan sinkretizam javlja i drugdje, kod drugih zamjenica te će o njemu još biti riječi.

Što se pak stegnutih oblika posvojnih zamjenica tiče, već smo spomenuli da u nekim slovenskim govorima kod njih na mjestu psl. slijeda *oje nalazimo ne odraze zjsl. *ē kao u istraženim govorima, nego odraze jata. U drugima pak na mjestu psl. slijeda *oje vidimo odraze zjsl. *oj ili *ōj, koji su najvjerojatnije analoškog podrijetla, prošireni iz nestegnute osnove, npr. *moj-, *tvoj-, *svoj- odnosno iz N jd. m., npr. *mōj, *tvōj, *svōj (vidi Šekli 2008: 54–56). To je slučaj i u Turnima, vidi npr. G jd. màga, D jd. màmy (vidi Lisac 2006: 105). Ta je razlika u vokalizmu stegnutih oblika posvojnih zamjenica između govora zapadne aree i istraženih govora bitna jer pokazuje da je u njima kod posvojnih zamjenica psl. slijed *oje davao različite rezultate: u prvima *, a u drugima *ē. Te se dvije skupine govora i inače dosta razlikuju po pitanju kontrakcija,96 čime opada vjerojatnost da je u istraženim govorima psl. slijed *aje u G jd. m./sr. SPD dao * kao u govorima zapadne aree. To što je rezultat stezanja psl. slijeda *oje u istraženim govorima različit od onoga u govorima zapadne aree ne znači da je i rezultat stezanja psl. slijeda *aje u G jd. m./sr. SPD nužno morao biti različit, jer ta su se dva stezanja mogla dogoditi u različito vrijeme, pa je rezultat stezanja psl. slijeda *aje mogao biti isti, a rezultat stezanja psl. slijeda *oje različit. No kad se sve drugo uzme u obzir, vjerojatnost da je psl. slijed *aje u G jd. m./sr. SPD u istraženim govorima dao * opada.

Postoji još jedno nepodudaranje između govora zapadne aree i istraženih govora po pitanju iznimaka u kojima se ne javljaju jatovski nastavci. U govorima zapadne aree, naime, zamjenica gdo čuva psl. nepalatalne nastavke, koji se u istraženim govorima, kao što je rečeno, uopće ne čuvaju. Tako npr. u Delnicama vidimo G jd. kòga i D jd. kòmi (Lisac 2006: 106), u Turnima G jd. kga i D jd. kmy (vidi Lisac 2006: 104), a i u istočnogoranskom G jd. kˈoga, D jd. kˈomu i L jd. kˈom (vidi Marinković 2018: 164 ).97 Uzrok je tomu nepodudaranju najvjerojatnije različit razvoj I jd. u govorima zapadne aree u odnosu na istražene govore. U istraženim je govorima izvorni psl. I jd. *cěmь sačuvan, jedino je *c analoški zamijenjen s *k, koji se javljao u ostatku paradigme, te je tako nastao *kěmь. U govorima zapadne aree on pak nije sačuvan: negdje je došlo do sinkretizma L i I jd., pri čemu je prevladao oblik L – tako je bilo npr. u književnom slovenskom, gdje I jd. te zamjenice glasi kom98 (vidi Greenberg 2006: 36) – a negdje je nastao inovativni oblik I. tipa kogom – tako je bilo u goranskome (vidi Lisac 2006: 104; Marinković 2018: 164). Rezultat je toga bio da se u govorima zapadne aree ni u jednom padežu u čitavoj paradigmi zamjenice gdo nije javljao jat, dok se u istraženim govorima on javljao u I jd. U istraženim se govorima zatim jat iz I jd. proširio na ostale padeže, što u govorima zapadne aree nije bilo moguće jer ga u tom ni u bilo kojem drugom padežu u paradigmi zamjenice gdo nije bilo. Naravno, moguće je da je ova razlika u vokalizmu zamjenice gdo između govora zapadne aree i istraženih govora posve slučajna, ali ako nije, ovo objašnjenje te razlike čini nam se najplauzibilnijim. To je objašnjenje vrlo indikativno. Ono, naime, pokazuje da je za uvođenje jatovskih nastavaka u G, D i L jd. m./sr. neke zamjenice bilo ključno da se jat otprije javljao u nekom drugom padežu u njezinoj paradigmi. Sad, takvo što ne bi se očekivalo da su jatovski nastavci slijednici psl. složenih pridjevskih nastavaka: nema nikakvog razloga zašto bi poopćenje nastavaka G, D i L jd. m./sr. iz jedne paradigme, u kojoj se u nastavcima tih padeža javljao jat, na drugu, u kojoj se nije javljao, ovisilo o tome da se u ovoj drugoj u nekom drugom padežu javljao jat. Naprotiv, ako se jat širio unutar paradigme pojedine zamjenice iz onih padeža u kojima se otprije javljao na G, D i L jd. m./sr., onda ima smisla da se nije proširio upravo kod onih zamjenica u čijoj ga paradigmi uopće nije bilo. To je ona ranije u tekstu spomenuta činjenica koja donekle dovodi u sumnju kontrakcijsku hipotezu. Naravno, ona tu hipotezu ne opovrgava posve, ali ju čini manje vjerojatnom – ako i ne mnogo manje vjerojatnom za govore zapadne aree, za koje postoje dobri dokazi koji joj govore u prilog, onda svakako za istražene govore, za koje takvi dokazi ne postoje (vidi prethodni odlomak).

Drugi argument koji govori u prilog pretpostavci da su jatovski nastavci u istraženim govorima i u govorima zapadne aree rezultat zajedničke inovacije lingvogeografske je naravi: te dvije aree danas, istina, nisu povezane, no ako nekad, u predmigracijskom razdoblju, jesu bile, onda pretpostavka da su jatovski nastavci u njima rezultat zajedničke inovacije postaje vrlo privlačnom, budući da bi današnja manja, istočna area u kojoj se javljaju izvorno bila samo najistočniji dio one veće, zapadne. To nije pravi argument, nego samo nešto što tu hipotezu čini privlačnom, sve dok ne utvrdimo jesu li te dvije aree nekad zaista bile povezane, a to je nešto što zasad ne možemo sa sigurnošću učiniti. Ipak, vjerojatnijom se čini mogućnost da one nikad nisu bile povezane.

Te dvije aree danas su odvojene jedna od druge pojasom govora u kojima u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD ne nalazimo odraze jata. Na sjeveru su to donjosutlanski govori (vidi Šojat 1973b: 44) te čakavski i štokavski govori na Žumberku (vidi Brabec 1966: 332; Celinić i Čilaš Šimpraga 2008: 86; Težak 1979: 45–46), a na jugu ikavsko-ekavski kajkavsko-čakavski govori u okolici Ozlja, o kojima smo već govorili, te čakavsko-kajkavski govori u okolici Karlovca (vidi Finka i Šojat 1973: 121–122), Ribnika i Bosiljeva (za tu osobinu vidi Težak 1981a: 173–174, za prostiranje govora s tom osobinom vidi pak Težak 1981a: 177–178). I dok je većina tih govora gotovo posve sigurno ili najvjerojatnije doseljenička99 te nekada nije odvajala te dvije aree jatovskih nastavaka, to nije tako s ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima, koji su najvjerojatnije starinački (vidi Mužek 2020: 193–194). Kao što smo pokazali, u njima (osim u sjevernijima u L) u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD ne nalazimo očekivane odraze jata, što najvjerojatnije znači da se radi o palatalnim nastavcima. Ako se u ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima, dakle, ne javljaju jatovski nastavci, to znači da manja, istočna area u kojoj se javljaju nikad nije bila povezana s većom, zapadnom preko ozaljskog područja, a ako ta veza nije postojala nigdje drugdje (vidi dalje u tekstu), jatovski nastavci u te dvije aree ne mogu biti rezultat zajedničke inovacije. No postoji i mogućnost, iako je ona manje vjerojatna, da se i u ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima zapravo javljaju jatovski nastavci, samo što to nije vidljivo jer se u tim nastavcima jat odrazio mimo pravila Meyera i Jakubinskog. Ta je mogućnost manje vjerojatna jer zahtijeva da pretpostavimo neke stvari o povijesti ikavsko-ekavskih ozaljskih govora koje su zasad na razini špekulacije (za njihovu bi provjeru bilo potrebno obaviti vrlo opsežna istraživanja): naime, da su čakavske osobine u njima, poput ikavsko-ekavskog odraza jata, rezultat kontakta između „pred-ozaljskog”, starinačkog rubnog kajkavskog govora kakav se u „čistom” obliku sačuvao u današnjim govorima Trga i Tuškana, i doseljeničkih čakavsko-kajkavskih govora koji se, danas dodatno pokajkavljeni, čuvaju u današnjim govorima ribničke, karlovačke i bosiljevačke okolice. U tom se slučaju ikavsko-ekavski odraz jata ne bi sa srednjočakavskog na „pred-ozaljski” proširio u predmigracijskom razdoblju kao alofonska razlika u izgovoru jata – otvoreniji ispred dentala iza kojih ne slijedi prednji vokal, zatvoreniji u drugim položajima, kako to opisuje pravilo Meyera i Jakubinskog – koja je naposljetku dovela do njegova stapanja s i u jednim, a s e u drugim položajima, nego bi se proširio u postmigracijskom razdoblju putem supstitucije „pred-ozaljskog” zatvorenog *ẹ ”pred-ozaljskim” *i odnosno otvorenim * po uzoru na stanje u susjednim doseljeničkim ikavsko-ekavskim čakavsko-kajkavskim govorima: govornici bi „pred-ozaljskog” svoje *bẹlo mlẹko preinačili u *blo mliko po uzoru na *belo mliko u susjednim doseljeničkim govorima. U tom bi se slučaju očekivala odstupanja od pravila Meyera i Jakubinskog jer je malo vjerojatno da bi ga govornici „pred-ozaljskog” mogli uočiti kao što su to učinila ta dva lingvista i dosljedno ga primijeniti. Takvih odstupanja zaista ima: u ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima, naime, jat često daje i tamo gdje bi se po pravilu Meyera i Jakubinskog očekivalo e i gdje se e javlja čak i u susjednim čakavsko-kajkavskim ribničkim govorima (vidi Težak 1981b: 227–228). Sad, ako pretpostavimo da su ti doseljenički govori u doba kad se s njih na „pred-ozaljski” proširio ikavsko-ekavski odraz jata već bili poopćili palatalne nastavke, onda su govornici „pred-ozaljskog” mogli svoj *tẹga preinačiti u *tga po uzoru na doseljenički *tega isto kao što su svoje *mẹsto preinačili u *msto po uzoru na doseljenički *mesto. Pri tome im nije bilo važno što „glasovna podudarnost” između *tẹga i *tega nije istog podrijetla kao ona između *mẹsto i *mesto – oni to nisu ni znali – niti što su time „prekršili” pravilo Meyera i Jakubinskog – ni za njega nisu znali – važno je bilo samo da je ta podudarnost postojala te su na temelju nje svoj zatvoreni *ẹ supstituirali otvorenim *, preinačivši tako svoje jatovske nastavke na način da je njihov vokalizam postao identičan vokalizmu palatalnih. Ipak, u nedostatku dobrih dokaza da je ikavsko-ekavski ozaljski svoje čakavske osobine, prije svega ikavsko-ekavski odraz jata, primio kontaktom u postmigracijskom razdoblju, ovu hipotezu ne možemo uzeti kao dokaz da je izvorno imao jatovske nastavke te da su istočna i zapadna area jatovskih nastavaka nekad bile povezane preko ozaljskog područja. Dodatan je problem za ovu hipotezu javljanje jatovskog nastavka u L jd. m./sr. u sjevernijim ozaljskim govorima. U okviru te hipoteze, teško je objasniti zašto u tim govorima i u tom nastavku nije došlo do supstitucije „pred-ozaljskog” zatvorenog *ẹ s otvorenim *. Možda je sinkretizam L s I spriječio tu supstituciju, jer bi njome bio uklonjen, a to bi značilo uvođenje nove opreke, što se teško postiže kontaktom.100 No upravo se to po ovoj hipotezi dogodilo u južnijim ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima, pa se postavlja pitanje zašto se nije dogodilo i u sjevernijima? Južniji su ipak bili u bližem kontaktu s doseljeničkima od sjevernijih te su mogli vjernije replicirati njihove osobine, pa i uvesti novu opreku. Ili je pak do supstitucije „pred-ozaljskog” zatvorenog *ẹ s otvorenim * izvorno bilo došlo i u sjevernijim ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima, pa je u međuvremenu ponovno došlo do sinkretizma L s I. No takvo što, uklanjanje sinkretizma pa njegovo ponovno uvođenje, još je teže i još manje vjerojatno. Sve u svemu, hipotezu da su ikavsko-ekavski ozaljski govori izvorno imali jatovske nastavke zasad treba odbaciti.

Iz toga proizlazi da treba odbaciti i mogućnost predmigracijske veze između istočne i zapadne aree jatovskih nastavaka preko današnjeg ozaljskog, ribničkog i bosiljevačkog područja. No još uvijek postoji mogućnost da su te dvije aree bile povezane na sjeveru, preko današnjeg donjosutlanskog područja. To ovisi o tome koliko se daleko na sjever proteže istočna area jatovskih nastavaka, a to, kao što je rečeno, ne znamo, te o tome jesu li starinački govori koje su zamijenili predci današnjih donjosutlanskih govora imali jatovske nastavke, a to vjerojatno nikad nećemo znati. Trenutno ne možemo ni sa kakvom sigurnošću tvrditi da je ta sjeverna veza postojala: i ta hipoteza zasad ostaje na razini špekulacije.

Ako, dakle, veza između veće, zapadne i manje, istočne aree jatovskih nastavaka nikad nije postojala, onda oni ne mogu biti rezultat zajedničke inovacije njih obiju. Time jako opada vjerojatnost da se u govorima istočne aree radi o sljednicima psl. složenih pridjevskih nastavaka u kojima su se dogodile kontrakcije *aje, *uje i *ěje > *: kao što smo pokazali, nema ničega u njima samima što bi govorilo u prilog pretpostavci da psl. slijed *aje daje *, jedino joj mogućnost da su nekad bili povezani s govorima zapadne aree, u kojima dokaza za takav razvoj ima, govori u prilog. A ako to nije bilo tako, onda toj pretpostavci u prilog ne govori ama baš ništa. Sve u svemu, na temelju onoga što u ovom trenutku znamo, isključivši sve špekulacije, za istražene se govore od kontrakcijske hipoteze vjerojatnijom čini analoška: da se jat iz onih padeža u paradigmi u kojima se otprije javljao analogijom proširio na G, D i L jd. m./sr.

4.2. Analoška hipoteza za istražene govore

Opišimo sada kako se prema našem mišljenju to najvjerojatnije dogodilo. Analoška bi hipoteza, ukratko, bila da su se odrazi jata iz nastavaka I jd./D mn. *-ẹm, G/L mn. *-ẹx i I. mn. *-ẹmi intraparadigmatskim ujednačavanjem proširili na G, D i L jd. m./sr., zamijenivši odraze psl. *o i *e koji su se u ovim drugima izvorno javljali.101 To se širenje najvjerojatnije dogodilo u dvije faze: prvo na L jd., čime je na segmentalnoj razini postignut sinkretizam L i I jd.,102 a zatim na G i D jd. Drugim riječima, prvo je L jd. *-om/*-m (ili možda već samo *-m) postao *-ẹm, izjednačivši se tako na segmentalnoj razini s I, a zatim su G jd. *-oga/*-ga i D jd. *-omu/*-mu (ili možda već samo *-ga i *-mu) postali *-ẹga i *-ẹmu.

Tu pretpostavku o širenju odraza jata u dvije faze temeljimo na dva argumenta: na paralelnom razvoju u drugim hrvatskim govorima i na stanju kod zamjenice on u istraženim govorima.

Sinkretizam L i I jd. m./sr. PZD na segmentalnoj razini, pri kojem L preuzima vokalizam I, nije rijetka pojava u hrvatskim govorima.103 Što je najvažnije, u kajkavskom je relativno česta (vidi Šojat 1973a: 66, bilj. 28),104 iako tu treba biti oprezan jer se u nekim kajkavskim govorima u kojima je zabilježen isti oblik L i I jd. m./sr. PZD javlja promjena o > ẹ u posljednjem slogu (vidi Lončarić 1996: 79–80), pa bi u njima nastavak L jd. - ẹm mogao biti i sljednik nepalatalnog nastavka *-om koji je pretrpio tu promjenu. To je najvjerojatnije slučaj u Gornjoj Konjščini (vidi Gudek 2013: 65). Naprotiv, u Pisarovini (vidi Zečević 1995: 244), gdje nema promjene o > ẹ u posljednjem slogu (vidi npr. lo, drvo, gltvo, lãkno, rbro, tlo, vãpno, vȗvo, I jd. vȗvom, I jd. zȗbom (Zečević 1995: 240–243), koji to pokazuju), najvjerojatnije se radi upravo o ovom sinkretizmu. Da se u Pisarovini javlja taj sinkretizam indikativno je jer je ona smještena vrlo blizu područja istraženih govora, a isto vrijedi i za sjevernije ikavsko-ekavske ozaljske govore, u kojima se također, kao što smo pokazali, javlja taj sinkretizam.105 Oko područja na kojem se javlja neka inovacija, u ovom slučaju odrazi jata u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD, često se javlja područje u kojem se ona javlja u „oslabljenom” obliku (vidi Kapović 2017: 614–615), u ovom slučaju odrazi jata samo u nastavku L jd. m./sr. te deklinacije. Pisarovina i ikavsko-ekavski ozaljski govori bili bi stali na prvom koraku širenja odraza jata na G, D i L jd. m./sr. PZD, a istraženi govori, smješteni između njih, bili bi učinili i drugi.

U većini pak samih istraženih govora, s iznimkom govora Trga i Tuškana (a možda i Brežana, u kojima zbog jednačenja kaj. kratkog zatvorenog * s kratkim otvorenim * nije moguće vidjeti slažu li se po tom pitanju s Trgom i Tuškanima ili s ostalim istraženim govorima), na prvom je koraku stala zamjenica on, u kojoj se u L jd. m./sr., kao što smo pokazali, javlja jatovski nastavak, dok u G i D vidimo palatalne. U Trgu i Tuškanima i ta je zamjenica učinila drugi korak te se tamo i u njezinu G i D jd. javljaju jatovski nastavci.

Ta dva argumenta pretpostavku da su se odrazi jata na G, D i L jd. m./sr. PZD širili u dvije faze čine vrlo vjerojatnom.

I dok se taj prvi korak na temelju gore navedenih primjera čini kao promjena relativno česta u kajkavskom, to nije tako s onim drugim. Mnogo je manje govora u kojima su se odrazi jata proširili i na G i D jd. m./sr. PZD. Obično se jatovski vokalizam u nastavcima tih padeža PZD u tim govorima dovodi u vezu s promjenom o > ẹ, kao što to čini Ivić (1968: 65), koji donosi samo primjere G. Šojat, naprotiv, tvrdi da mu nije poznat nijedan tipični kajkavski govor koji bi imao takav vokalizam u G jd. m./sr. PZD, nego samo u D, a jatovski vokalizam u tom padežu smatra analoškim, proširenim iz L (vidi Šojat 1973a: 66, bilj. 28). Moguće je i jedno i drugo: djelovanje promjene o > ẹ ili širenje zatvorenog ẹ iz L. Budući da su primjeri promjene o > ẹ izvan posljednjeg sloga u većini kajkavskih govora tek rijetke iznimke (vidi Ivić 1968: 65–66), a da se u nastavcima G i D jd. m./sr. PZD radi o neposljednjem slogu, vjerojatnije je ovo drugo: da je odraz jata prvo nastao u L jd. – bilo djelovanjem promjene o > ẹ, čije djelovanje u tom padežu ne bi bilo neobično jer bi se u njemu odvila u posljednjem slogu, bilo sinkretizmom L s I – a da se zatim proširio na G i D.

5. Zaključak

Kao zaključak, pogledajmo na koja smo od pitanja postavljenih na početku ovog rada dobili odgovore.

Što se tiče prostiranja jatovskih nastavaka, granice su njihove istočne aree južno od Jastrebarskog prilično precizno ocrtane i tu vjerojatno više neće biti iznenađenja. No iznenađenje je bilo otkriće jatovskih nastavaka u govoru Repišća, što znači da se ta area proteže i sjevernije od Jastrebarskog, a koliko daleko još je nepoznato. Nepoznato je i točno prostiranje zapadne aree: koji su sve slovenski govori njezinim dijelom, koji pak hrvatski, i jesu li jatovski nastavci u (svim) hrvatskim govorima zapadne aree nastali istom inovacijom kao i oni u slovenskima. Ne znamo sa sigurnošću ni jesu li te dvije aree, danas odvojene govorima s drugačijim vokalizmom u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD, nekad bile povezane. U ovom trenutku čini se vjerojatnijim da nisu, no nova saznanja o svim tim govorima mogla bi promijeniti taj zaključak. A taj je zaključak bitan za pitanje podrijetla jatovskih nastavaka.

Što se pak toga tiče, budući da ne znamo sa sigurnošću jesu li zapadna i istočna area jatovskih nastavaka nekad bile povezane, ne znamo sa sigurnošću ni jesu li oni u objema nastali jednom zajedničkom inovacijom ili su u svakoj od njih nastali neovisnim paralelnim inovacijama. U ovom se trenutku, zbog razlika u rezultatima kontrakcija između zapadne i istočne aree, zbog razlika u vokalizmu nekih zamjenica u jednoj u odnosu prema vokalizmu istih zamjenica u drugoj i zbog vjerojatnosti da one nikad nisu bile povezane vjerojatnijom čini ova druga mogućnost. Što se pak načina na koji su nastali tiče, za govore zapadne aree vjerojatnijom se čini kontrakcijska hipoteza, a za govore istočne aree analoška.

Što se pak distribucije jatovskih nastavaka u istraženim govorima tiče, ona je u ovom trenutku dobro opisana i u vezi toga najvjerojatnije neće biti iznenađenja. No moglo bi ih biti u nekom drugom, zasad neistraženom govoru s jatovskim nastavcima, osobito u nekom od onih sjevernijih kao što je govor Repišća.

Ostaje, dakle, mnogo prostora za nova istraživanja. Osim točnog prostiranja istočne aree i distribucije jatovskih nastavaka u njenim zasad neistraženim govorima, trebalo bi utvrditi i postoje li kakve inovacije zajedničke govorima istočne i zapadne aree koje ne bi bile zajedničke svim kajkavskim i slovenskim govorima. Takve bi inovacije onda upućivale na to da zapadna i istočna area nekoć ipak jesu bile povezane, bilo preko karlovačkog četverorječja, bilo preko današnjeg donjosutlanskog teritorija. Također bi trebalo istražiti i povijest ikavsko-ekavskih ozaljskih govora i utvrditi kako su i kada oni primili svoje čakavske osobine: difuzijom u predmigracijskom razdoblju ili posuđivanjem u postmigracijskom? Ako se pokaže da su ih primili posuđivanjem u postmigracijskom, onda mogućnost da su zapadna i istočna area nekoć bile povezane preko karlovačkog četverorječja postaje mnogo vjerojatnijom nego što je sada. Odgovori na ta pitanja, dakle, mogli bi nas dovesti do zaključka o podrijetlu jatovskih nastavaka u istraženim govorima posve drukčijeg od onoga donesenog u ovom radu.