Prethodno priopćenje
https://doi.org/10.21857/94kl4c1p8m
SKULPTURA SVETOGA IVANA NEPOMUKA IZ ZELENDVORA U PERIVOJU STAROGA GRADA U VARAŽDINU
Ana Kaniški
Sažetak
Supružnici, hrvatski ban i feldmaršal Franjo Nádasdy i Suzana rođ. Malatinski na svome vlastelinstvu u Zelendvoru su oko 1767. godine dali postaviti baroknu skulpturu Svetoga Ivana Nepomuka. Kameni prikaz češkoga svećenika podigli su u perivoju dvorca po preudaji udove Malatinski nakon smrti svog prvog supruga, Josipa Kazimira Draškovića. Skulptura danas krasi perivoj s južne strane Starog grada u Varaždinu. Četiri spisa, tintom ispisana i strojem natipkana od kraja kolovoza 1932. do studenoga 1933. godine, otkrivaju da ju je tamo u kolovozu 1932. godine postavilo Muzealno društvo Varaždin. Mjesni odvjetnik Nikola Pečornik žali se Gradskom poglavarstvu Varaždin što je muzealci nisu radije smjestili unutar dvorca, u sjeveroistočni kut većeg dvorišta, lijevo od potpornjaka na početku malog dvorišta i desno od ulaza u prostoriju s topovima. Sačuvana žalba ocrtava poteškoće koje su nastale pri postavljanju skulpture izvan spomenika arhitekture. Gradonačelnik Stjepan Novaković očevidom u prostorijama dvorca 24. kolovoza 1932. godine pokušava razriješiti spor pomoću drugih stručnjaka i gradskih zastupnika. Arhitekt Artur Kaderávek izjavljuje da su muzealci poslušali njegov savjet glede lokacije skulpture. Gradski inženjer Viktor Rogina i zastupnik Mirko Hikec priklanjaju se Pečorniku koji smatra da bi skulptura u perivoju odala dojam da je nastala u kontekstu dvorca. Naknadnim su se očitovanjem muzealci Krešimir Filić i Adolf Wissert izjasnili da su postupali u skladu sa zakonima i da su plaćeni građevinski materijal i radnici koji podižu postolje za baroknu skulpturu. Predsjednik Muzealnog društva Wissert i Hikec 25. kolovoza postižu kompromis koji dozvoljava da vrijeme i rad posuđenih radnika ne propadnu i obvezuje muzealce ukloniti skulpturu ako tako bude preporučio koji stručnjak. Gradonačelnik Stjepan Novaković 1933. godine odlučuje za
mišljenje pitati konzervatora Gjuru Szabu, tajnika tadašnjeg Zemaljskog povjerenstva
za čuvanje umjetnih i historijskih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i
Slavoniji. Nisu otkriveni spisi koji bi otkrili što je točno preporučio Szabo, Filićev
dugogodišnji prijatelj i savjetnik oko muzejskih i pitanja zaštite spomenika. Žalba
nažalost ne donosi razlog muzealizacije skulpture iz zelendvorskog posjeda kojim
tada upravlja Josip, sin Marka Bombellesa mlađeg. Sačuvanih šest pisama i dopisnica
većinom ispisanih 1932. godine otkrivaju da su o skulpturi, naručitelju i točnoj
identifikaciji sveca koji predstavlja, raspravljali zagrebački kanonik i povjesničar
Ljudevit Ivančan i stanoviti Pavao Wittmann, obojica misleći da je riječ o sv. Donatu.
S druge strane, don Frane Bulić, nekadašnji konzervator za Dalmaciju smatra da
kip nije primjeren za smještaj u perivoj dvorca i moli muzealce neka mu obrazlože
znanstvene razloge koji su ih vodili da ga tamo postave. Sačuvana žalba i korespondencija
dokumentiraju napor varaždinskih muzealaca u očuvanju baroknoga djela
budućim pokoljenjima koji danas uživaju u još jednoj skulpturi u svojemu gradu.
Ključne riječi
Zelendvor; Franjo Nádasdy; Suzana rođ. Malatinski; Stari grad; Muzealno društvo Varaždin; Nikola Pečornik; Gjuro Szabo; obitelj Bombelles; Ljudevit Ivančan; Pavao Wittmann; don Frane Bulić; barokna skulptura; sv. Ivan Nepomuk; Varaždin.
Hrčak ID:
312835
URI
Datum izdavanja:
15.12.2023.
Posjeta: 165 *