Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.17234/SEC.36.9
“Crni vrt“: Ekopoetika kapitalocenskoga masovnoga izumiranja u poeziji W. S. Merwina
Simon Ryle
Sažetak
Ovaj rad istražuje prikaz masovnoga izumiranja u ekopoetici pjesnika W. S. Merwina, s naglaskom na afektivnu suzdržanost u Merwinovoj poetici prirodne devastacije. Usredotočujući se na ovu formalnu tehniku, rad istražuje kako je, u Merwinovim zbirkama The Lice (1967) i The Rain in the Trees (1988), nemogućnost shvaćanja izumiranja zapravo normativni epistemički učinak i sam uzrokovan masovnim izumiranjem. Rad povezuje Merwinovu tehniku sa sličnom logikom ekološke i kulturne iscrpljenosti, u nedavnim ekosocijalističkim prikazima Marxova koncepta „metaboličkoga rascjepa“, koji, kako se tvrdi, potiče ubrzanu komodifikaciju prirode u kapitalocenu. Metodološki rad kombinira ekokritička i ekosocijalistička istraživanja masovnoga izumiranja s estetskim teorijama negacije Theodora Adorna, Mauricea Blanchota i Jacquesa Rancièrea. Na primjer, Blanchot u svojem konceptu „katastrofe“ teoretizira o obliku katastrofe koji djeluje tako da aktivno negira misao i pisanje. Katastrofa, prema Blanchotu, uključuje ograničenje pisanja; pisanje „de-skribira“, kako kaže Blanchot, jer se katastrofalnost definira svojom tendencijom da se povuče iz mogućnosti opisa. Slična neizreciva tama stalno je prisutna u „crnom vrtu“ Merwinove poetike ekocida. Prateći brisanje prirode, približujući se ekološkoj katastrofi koja se ne može u potpunosti razumjeti, ovaj rad tvrdi da Merwinov crni vrt „de-skribira“ ekocid kako bi suprotstavio ravnodušnost kasne moderne kulture prema masovnom izumiranju u kapitalocenu.
Ključne riječi
ekopoetika; kapitalocen; ekocid; masovno istrebljenje; negacija
Hrčak ID:
325682
URI
Datum izdavanja:
30.12.2024.
Posjeta: 18 *