Gramatička djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku u rukopisnim zbirkama Bosne i Hercegovine

Uvod

Važan segment rukopisnog naslijeđa na arapskom, turskom i perzijskom jeziku čine brojni udžbenici gramatika i drugih djela koja se iz različitih uglo­va bave pitanjima gramatičkih normi i pravila na­vedenih jezika. U orijentalno-islamskoj tradiciji gramatika, a napose gramatika arapskog jezika, zauzima vrlo istaknuto mjesto u znanstvenim kla­sifikacijama, što je tradicija koja se prenijela i u Bosnu dolaskom islama i Osmanlija, o čemu svje­doči i obimna gramatička rukopisna građa koja je na ovim prostorima intenzivno pisana, prepisivana, nasljeđivana, uvakufljavana i poklanjana sve do kraja 19. stoljeća. Nemjerljiv značaj, utjecaj, ali i prožimanje gramatike s vjerskim, društvenim i hu­manističkim znanostima zasnovano je prvenstve­no na stanovištu da ispravno shvatanje temeljnih izvora islama, Kur’ana i hadisa nije moguće bez poznavanja arapskog jezika. U tom smislu, nužnost ispravnog razumijevanja ovih tekstova uvjetova­la je nastanak i razvoj gramatičke tradicije koja je producirala osebujan korpus djela koja usmjerava­ju ka ispravnoj upotrebi forme, oblika, značenja i konačno razumijevanju riječi, sintagme ili rečenice. Drugi razlog bogate produkcije gramatičkih djela leži u činjenici da je svako ozbiljnije bavljenje bilo kojom znanstvenom oblašću podrazumijevalo visok stepen poznavanja gramatike kao dijela lingvistike koji proučava strukturu i međusobne odnose riječi i konstrukcija u tekstovima. (Alispahić, 2021: 76). Izučavanje i poznavanje arapskog jezika smatralo se vrlo važnim u obrazovanju muslimana, dok su filologija i gramatika arapskog jezika predstavljale temelj i polazište za sve druge znanstvene oblasti.

Ipak, u uvjetima višejezičnosti, koja na dijahronij- skom planu obilježava orijentalno-islamsku civili­zacijsku i kulturnu podlogu, često je teško razgrani­čiti upotrebu dvaju ili više jezika koji se mogu po­znavati u različitim stepenima i koristiti se u raznim domenima (Bugarski, 1989: 44). Dok je arapski u Osmanskom Carstvu percipiran kao jezik znanosti, književnosti, kulture i obrazovanja, u nearapskim sredinama, kakva je bila Bosna, to nije bio jezik svakodnevnog govora i upotrebe. S druge strane, na ovim se prostorima turski jezik nije smatrao posve stranim jezikom, te je bio bliži i pristupačniji javno­sti zbog svoje raširene pismene i usmene upotrebe, prije svega u administraciji, vojsci i drugim javnim poslovima. (Ljubović i Grozdanić, 1995: 111).

Navedene okolnosti i značaj koji se pridavao gra­matici kao znanosti doprinijeli su sveprisutnosti produkcije i recepcije gramatičkih djela u orijen-

Introduction

An essential segment of the manuscript heritage in Arabic, Turkish, and Persian consists of numerous grammar textbooks and other works that address grammatical norms and rules of these languag- es from various perspectives. Within the Orien- tal-Islamic tradition, grammar, especially Arabic grammar, holds a prominent position in scientific classifications. This tradition was transmitted to Bosnia with the advent of Islam and the Ottomans, as evidenced by the extensive collection of gram- matical manuscripts written, copied, inherited, endowed, and gifted in this region until the late 19th century. The immense significance, influence, and interweaving of grammar with religious, so- cial, and humanistic sciences are primarily based on the understanding that correct interpretation of Islam’s fundamental sources, the Qur’an and Hadith, is not possible without knowledge of the Arabic language. In this context, the necessity of correctly understanding these texts prompted the emergence and development of a grammatical tra- dition that produced a unique corpus of works guid- ing the correct use of forms, structures, meanings, and, ultimately, comprehension of words, phrases, or sentences. Another reason for the rich produc- tion of grammatical works lies in the fact that any serious engagement with a scientific field implied a high level of grammatical knowledge as part of linguistics, which studies the structure and interre- lations of words and constructions in texts (Alispa- hić, 2021: 76). The study and knowledge of Arabic were considered highly important in Muslim edu- cation, while Arabic philology and grammar were regarded as the foundation and starting point for all other scientific fields.

However, in a multilingual context, which dia- chronically characterizes the Oriental-Islamic civilizational and cultural foundation, it is often challenging to distinguish the use of two or more languages known to varying degrees and used in various domains (Bugarski, 1989: 44). While Ar- abic in the Ottoman Empire was perceived as the language of science, literature, culture, and educa- tion, in non-Arabic-speaking regions like Bosnia, it was not a language of everyday speech and use. On the other hand, Turkish in these areas was not regarded as a completely foreign language, and it was more accessible and familiar to the public due to its widespread written and oral use, especially in administration, the military, and other public affairs (Ljubović & Grozdanić, 1995: 111).

110

talno-islamskoj civilizaciji u klasičnom i postkla- sičnom razdoblju, čiji su rukopisni primjerci danas važan dio rukopisnih zbirki širom svijeta. U ovome radu nastojat ćemo analizom rukopisnih djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku iz oblasti gramatike dati doprinos dosadašnjim saznanjima o gramatičkoj tradiciji u Bosni. Na temelju provede­nih istraživanja i analize sadržaja rukopisnih djela cilj nam je predstaviti modalitete produkcije i re­cepcije gramatičkih djela te dominantna metodo­loška usmjerenja i gramatičke pravce koji se mogu razaznati u Bosni u razdoblju od 16. do 19. stoljeća. Istraživačka baza bile su rukopisne zbirke pohranje­ne u sljedećim institucijama u Bosni i Hercegovini: Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Bošnjačkom insti­tutu - Fondacija Adila Zulfikarpašića, Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH, Orijentalnom insti­tutu Univerziteta u Sarajevu, Historijskom arhivu Sarajevo, Kantonalnom arhivu Travnik, Arhivu Tu­zlanskoga kantona, Općoj biblioteci Tešanj, Muzeju Hercegovine Mostar i Arhivu Hercegovine Mostar. Također, u istraživanja smo integrirali i podatke iz različitih izvora koji su relevantni za temu rada, što uključuje objavljene kataloge rukopisa, podatke do­stupne u bazama podataka rukopisa, značajna djela koja se odnose na pisanu baštinu a utemeljena su na rukopisnoj gramatičkoj građi, te podatke iz samih rukopisa, poput biografskih referenci i raznovrsnih bilješki, zapisa čitalaca, prepisivača ili vlasnika i slično. Polazne postavke u pristupu i selekciji ruko­pisnih djela bit će brojnost rukopisnih primjeraka, učestalost prepisivanja kod bosanskih prepisivača te zastupljenost u obrazovnom sistemu. Posebnu pažnju posvetit ćemo djelima bošnjačkih učenjaka i njihovom doprinosu orijentalno-islamskoj grama­tičkoj tradiciji u Bosni.¹

Klasifikacija gramatičkih djela na orijentalnim jezicima u bosanskohercegovačkim rukopisnim zbirkama

Proučavanje gramatike u cijelom Osmanskom Car­stvu u razdoblju od 16. do 19. stoljeća podrazu­mijevalo je u prvome redu proučavanje gramatike arapskog jezika, što je naslijeđe koje se prenosilo i na nearapska područja, zajedno s islamom i kla­sičnom islamskom misli i književnošću. U tom

¹ Pri navođenju djela referirat ćemo se samo na jednu od rukopisnih zbirki u kojima smo vršili istraživanja, a u kojoj se može ostvariti uvid u predmetni rukopis. Zbog ograničenog prostora, kao i samog karaktera i ciljeva ovoga rada, smatramo da nije potrebno navoditi sve postojeće rukopisne primjerke određenog djela. Pri tome, nasto­jat ćemo se u radu referirati na različite zbirke kako bismo istaknuli značaj svake od njih, bez obzira na brojnost rukopisa u njihovim fondovima.

Babović

These circumstances, along with the importance attributed to grammar as a science, contributed to the prolific production and reception of grammati- cal works in the Oriental-Islamic civilization during both the classical and post-classical periods. Today, manuscript copies of these works are an important part of manuscript collections worldwide. This study seeks, through analysis of Arabic, Turkish, and Persian manuscript works in the field of gram- mar, to contribute to the existing knowledge of the grammatical tradition in Bosnia. Based on conduct- ed research and content analysis of the manuscripts, our goal is to present the modes of production and reception of grammatical works, as well as the dom- inant methodological approaches and grammatical trends evident in Bosnia from the 16th to the 19th century. The research base consisted of manuscript collections housed in the following institutions in Bosnia and Herzegovina: Gazi Husrev-bey Library, the Bosniak Institute - Adil Zulfikarpašić Founda- tion, the National and University Library of BiH, the Oriental Institute of the University of Sarajevo, the Historical Archive of Sarajevo, Travnik Can- tonal Archive, the Archive of the Tuzla Canton, the Public Library of Tešanj, the Museum of Herzego- vina Mostar, and the Archive of Herzegovina Mo­star. We also integrated data from various sources relevant to the subject of the study, including pub- lished manuscript catalogs, data available in manu- script databases, significant works related to written heritage based on manuscript grammatical material, and information from the manuscripts themselves, such as biographical references and various notes, annotations by readers, copyists, or owners, and so on. The starting points in our approach and selec- tion of manuscripts include the abundance of manu- script copies, the frequency of copying by Bosnian scribes, and their representation in the educational system. Special attention will be given to the works of Bosnian scholars and their contributions to the Oriental-Islamic grammatical tradition in Bosnia.¹

Classification of Grammatical Works in Oriental Languages within Bosnian and Herzegovinian Manuscript Collections

The study of grammar throughout the Ottoman Empire from the 16th to the 19th century primarily

¹ We will refer only to one of the manuscript collections in which we conducted research, providing insight into the specific manuscript. Due to limited space, as well as the nature and goals of this work, we believe it is unnecessary to list all existing manuscript copies of a particular work. In doing so, we will strive to reference different col- lections in the paper to highlight the significance of each, regardless of the number of manuscripts in their holdings.

111

BOSNIACA 2024; 29: 109-125

vremenskom okviru s pravom se može govoriti o apsolutnoj nadređenosti proučavanja arapske gra­matike nad gramatikama svih ostalih jezika kojima se govorilo širom Carstva, pa i gramatike turskog i perzijskog jezika, iako su ova dva jezika u velikom dijelu Carstva imala status službenog jezika.

U skladu s posebnim odnosom koji se kroz sveko­liku islamsku povijest njegovao prema arapskom jeziku, i u rukopisnim fondovima Bosne i Hercego­vine iz oblasti gramatike, najzastupljenija su djela koja se bave gramatičkim pravilima arapskog jezi­ka. Manji dio njih, u odnosu na sveukupnu građu iz ove oblasti, posvećen je gramatici turskog ili perzij­skog jezika. Štaviše, gramatička djela napisana na turskom i perzijskom najčešće se bave gramatikom arapskog jezika, te jezičkim i terminološkim tuma­čenjima arapskih pojmova, paradigmatskih oblika i slično. Shodno tome, gramatička djela u rukopisnim zbirkama prema svom osnovnom sadržaju mogu se klasificirati na:

Arapski jezik se izučavao kao jedan od osnovnih predmeta u cjelokupnom islamskom obrazovanju, te je u skladu s tim i najveći dio rukopisnih gra­matičkih djela udžbeničkog karaktera. Vrlo često u komentarima gramatika autori navode da ih pišu kako bi olakšali učenje jezika ili na zahtjev svojih učenika i njihove iskazane potrebe za dodatnim po­jašnjenjima određenih gramatičkih pitanja. Takve namjere između ostalih navode Šejh Jujo u djelu al- Fawa’id al-‘Abdiyya koje je posvetio svome učeni­ku ‘Abdullahu ibn ‘Abdurrahmanu (GHB2 R 3883, fol 74a); Ibrahim ibn Muhammad al-Yalwagi u djelu Gara’ib al-i‘lal wa al-ištiqaq koje je napisao nakon molbe prisutnih na jednom njegovom predavanju da pobliže pojasni imenice i padeže u arapskom jeziku (NUB³ Rs 784/2, fol. 25b); Sa’duddin Mas’ud ibn ‘Umar ibn ‘Abdullah al-Taftazani u svome opšir­nom komentaru djela Talhis al-Miftah koji je npi- sao na molbu svojih prijatelja (GHB R 3108, fol. 1a) te drugi brojni autori. U izučavanju arapskog jezika kroz obrazovni sistem u Bosni i Hercegovi­ni rukopisi gramatičkih djela aktivno su se koristili u nastavi pa čak i nakon pojave štampanih djela iz

focused on Arabic grammar, a legacy passed on to non-Arab regions along with Islam, classical Islam- ic thought, and literature. Within this time frame, it is fair to speak of the absolute predominance of Arabic grammar study over the grammars of all oth- er languages spoken across the Empire, including Turkish and Persian, even though these two lan- guages held official status in much of the Empire.

In line with the special regard traditionally upheld for the Arabic language throughout Islamic histo- ry, the manuscript collections in Bosnia and Her- zegovina predominantly feature works dealing with Arabic grammar rules. A smaller portion, relative to the entire corpus in this field, is dedicated to the grammar of the Turkish or Persian language. Fur- thermore, grammatical works written in Turkish and Persian often address the grammar of Arabic, as well as linguistic and terminological explanations of Arabic terms, paradigmatic forms, and so forth. Consequently, grammatical works in manuscript collections, based on their primary content, can be classified as follows:

Arabic was studied as a core subject within the en- tire Islamic education system, and accordingly, the majority of grammatical manuscripts have an in- structional character. In grammar commentaries, au- thors often note that they write to facilitate language learning or at the request of their students, who have expressed a need for further clarification on specific grammatical points. Such intentions are mentioned, among others, by Šejh Jujo in al-Fawa’id al-'Ab- diyya, dedicated to his student ‘Abdullah ibn ‘Ab- durrahman (GHB,² Ms 3883, fol 74a); Ibrahim ibn Muhammad al-Yalwagi in Gara’ib al-i‘lal wa al-iš- tiqaq, which he composed following the request of those present at one of his lectures to explain Arabic nouns and cases in greater detail (NUB,³ Ms 784/2, fol. 25b); and Sa‘duddin Mas‘ud ibn ‘Umar ibn ‘Abdullah al-Taftazani in his extensive commen- tary on Talhis al-Miftah, written at the request of his friends (GHB, Ms 3108, fol. 1a), among many other authors. In Bosnia and Herzegovina, grammatical manuscripts were actively used in teaching Arabic

² GHB - Gazi Husrev-bey Library

³ NUB - National and University Library of BiH

112

te oblasti, među kojima je i prva gramatika arap­skog napisana na bosanskom jeziku A. Kadića i H. A. Bulića štampana u Bosni 1907. godine (Kadić i Bulić, 1907).

Iako je najveći dio gramatičkih djela po metodolo­giji izrade udžbeničkog karaktera, značajan je broj rukopisnih primjeraka respektabilnih djela klasič­ne gramatičke tradicije koja daleko prevazilaze udžbenički nivo. U njima su sadržana mišljenja i ideje tradicionalnih gramatičara poput Sibawayha, al-Qušayrija, al-Gurganija, Ibn al-Hagiba, al- Zamahšarija i drugih učenjaka koji se zbog njihovog snažnog utjecaja na mišljenja kasnijih gramatičara, uključujući i savremene lingvističke studije, nikako ne mogu zanemariti. To “nataloženo” lingvističko naslijeđe koje se stoljećima sakupljalo i sačuvalo u gramatičkim djelima predstavlja vrijedan segment opće povijesti lingvističke znanosti na makroplanu i važno svjedočanstvo prošlosti u kulturnoj memoriji bošnjačkog identiteta na mikroplanu.

Od udžbenika do znanstvenog djela: Osobitosti i sadržaji frekventnih gramatika u bosanskohercegovačkim rukopisnim zbirkama

Teško je jednu definiciju gramatike primijeniti na sve jezike, s obzirom na brojne različitosti njihovih struktura koje su velikim dijelom određene razli­čitim gramatičkim odnosima koji u njima postoje. Ipak, načelno se može konstatirati da se gramatika tretira kao sistem pravila za povezivanje jezičkih jedinica na svim nivoima jezika, te ovako ustanov­ljena gramatika obuhvata u užem smislu fonologi- ju, morfologiju i sintaksu, a u širem još i semanti­ku (Bugarski, 1989: 95). U tom smislu gramatička djela koja se nalaze u rukopisnim zbirkama u Bosni i Hercegovini po svojoj tematici najvećim dijelom bave se morfologijom (‘ilm ai-sarf) i sintaksom (‘lim ai-nahw) arapskog jezika. Među najbrojni­jim, a ujedno po vremenu nastanka i najstarijim rukopisnim djelima iz oblasti morfologije ističu se djela Tasrif ai-‘lzzi ‘Izzuddina Abu al-Fada’ila b. Ibrahima b. ‘Abd al-Wahhaba b. ‘Alija al-Zanganija (u. 1257) (NUB, Rs 267/1), aI-Maqsudfi ai-tasrf' o čijem autoru postoji više različitih mišljenja, a najčešće se navodi da je to al-Imam al-A‘zam Abu Hanifa Nu‘man b. Tabit al-Kufi (699-767) (NUB, Rs 267/2), te ai-Blna’ za koje se pretpostavlja da ga je napisao Šamsuddin Ahmad b. ‘Ali Dinquz (u. 1465) (NUB, Rs 267/3). Iako u hronološkom slije­du tri navedena djela pripadaju sasvim različitim razdobljima jer su nastajala u rasponu od nekoliko stoljeća, najčešće su zapisana u istom rukopisnom kodeksu, i to redoslijedom kako smo ih naveli, dok

Babović

within the educational system, even after the advent of printed works in this field, including the first Ar- abic grammar written in Bosnian by A. Kadić and H. A. Bulić, published in Bosnia in 1907 (Kadić & Bulić, 1907).

Although most grammatical works are instructional in nature by methodology, a significant number of manuscript copies represent esteemed works with- in the classical grammatical tradition, which go far beyond the level of a textbook. These contain the opinions and ideas of traditional grammarians such as Sibawayh, al-Qušayri, al-Gurgani, Ibn al-Hajib, al-Zamahšari, and other scholars, whose influence on subsequent grammarians - and even contempo- rary linguistic studies - cannot be overlooked. This accumulated linguistic heritage, preserved over centuries in grammatical works, constitutes a val- uable segment of the broader history of linguistic science and serves as an essential testament to the past within the cultural memory of Bosnian identity on a micro-level.

From Textbook to Scholarly Work: Characteristics and Content of Frequent Grammars in Bosnian and Herzegovinian Manuscript Collections

It is challenging to apply a single definition of gram- mar to all languages, given the numerous differenc- es in their structures, which are largely determined by the diverse grammatical relationships present within them. Generally, grammar can be considered a system of rules for connecting linguistic units at all levels of language, encompassing phonology, morphology, and syntax in a narrow sense, and ad- ditionally including semantics in a broader sense (Bugarski, 1989: 95). In this context, the grammati- cal works found in manuscript collections in Bosnia and Herzegovina primarily focus on the morphol- ogy (7im ai-sarf) and syntax (7im ai-nahw) of the Arabic language. Among the most numerous, and also the oldest in terms of origin, are morphologi- cal works such as Tasrif ai-‘Izzi by ‘Izzuddin Abu al-Fada’il b. Ibrahim b. ‘Abd al-Wahhab b. ‘Ali al- Zangani (d. 1257) (NUB, Ms 267/1), ai-Maqsud fi ai-tasrif, often attributed to al-Imam al-A‘zam Abu Hanifa Nu‘man b. Tabit al-Kufi (699-767) (NUB, Ms 267/2), and ai-Blna’, believed to have been authored by Šamsuddin Ahmad b. ‘Ali Din- quz (d. 1465) (NUB, Ms 267/3). Although these three works originate from different historical peri- ods, spanning several centuries, they are frequently found recorded in the same manuscript codex in the order mentioned, with most copies originating from the 18th century. This arrangement suggests that the

113

BOSNIACA 2024; 29: 109-125

najveći dio prijepisa potječe iz 18. stoljeća. Ovakva forma zapisivanja navodi na zaključak da se djela sadržajno nadopunjuju, te su u pogledu tumačenja ili pojašnjenja gramatičkog sadržaja koji se u nji­ma obrađuje vrlo dobro funkcionirala kao cjelina. Sva tri djela primarno se bave oblicima riječi, s tim što se Tasrif al-‘Izzi ističe po navođenju velikog broja gramatičkih primjera. U zbirkama se nalazi i veliki broj komentara, kao i prijevoda ovih dje­la na turski jezik, a prema Ćuriću, koristili su se i kao udžbenici u medresama (Ćurić, 1983: 120-122). U prijevodima na turski jezik najčešći su primjerci Tasrif al-‘Izzija, i to prijevodi pod naslovima Sarf-i ‘arabi (BI,⁴ Ms 615), te ‘Izzinin i’lallari koji sadr­ži komentar onog dijela Tasrif al-‘Izzija u kojem se govori o riječima s tzv. slabim konsonantima (NUB, Rs 631/4). Prevodioci djela su nepoznati.

Po izrazito velikom broju rukopisnih primjeraka kao i prijevodima na turski jezik ističe se djelo Ahmada b. ‘Alija b. Mas‘uda (u. oko 1397) Marah al-Arwah u kojem su detaljno obrađeni potpuni i nepotpuni glagoli, derivacija riječi iz infinitiva, perfekt, imper­fekt, imperativ, particip aktivni, particip pasivni, te imenice mjesta, vremena i oruđa u arapskom jezi­ku (KAT,⁵ R 3/1). Među komentarima ovoga djela najistaknutiji je Šarh Marah al-arwah Šamsuddina Ahmada b. ‘Alija Dinquza (u. 1465) (KAT, R 122). Komentar je ispisan na preko dvije stotina listova, što je dosta opširnije u odnosu na osnovno djelo koje sadrži pedesetak listova, zavisno od prijepisa. U nastavno-obrazovnom procesu Marah al-arwah predstavljao je svojevrstan uvod i pripremu učeni­ka za prelazak na višu razinu znanja arapskog je­zika i savladavanje složenijeg djela iz morfologije al-Šafiya fi al-sarf ili al-Šafiya Gamaluddina Abu ‘Amra ‘Utmana b. ‘Umara b. Abu Bakra Ibn al- Hagiba (1174-1249) (HAS,⁶ R 493). Kako navodi M. Jahić, al-Šafiya se u povijesti arapske gramatike smatra najvećim i najcjelovitijim klasičnim morfo­loškim djelom, te je nezaobilazan izvor istraživači­ma ove gramatičke discipline. Karakteristično za al- Šafiyu jeste da je u njoj al-Hagib odvojio morfološ­ka pitanja od sintaksičkih, te raspravlja o morfologi­ji kao posebnoj gramatičkoj disciplini, uključujući i pravopisna pravila arapskog jezika (Jahić, 2019: 203). Pored rukopisnih primjeraka al-Šafiye, u zbir­kama je pohranjen i bogat fond komentara ovog djela. Veliki dio prepisivača, vlasnika ili vakifa ru­kopisa tih djela porijeklom su Bošnjaci iz različitih

works complement each other in content, effective- ly forming a cohesive unit in explaining or clarify- ing grammatical content. All three primarily address word forms, with Tasrif al-‘Izzi distinguished by its extensive grammatical examples. The collections also contain a considerable number of commentar- ies and Turkish translations of these works, which, according to Ćurić, were used as textbooks in ma- drasas (Ćurić, 1983: 120-122). The most common Turkish translations of Tasrif al-‘Izzi appear under titles like Sarf-i ‘arabi (BI,⁴ Ms 615) and ‘Izzinin i‘lallari, which includes commentary on the part of Tasrif al-‘Izzi addressing words with so-called weak consonants (NUB, Ms 631/4). The translators of these works remain unknown.

Due to its extensive number of manuscript copies and Turkish translations, Marah al-Arwah by Ah- mad b. ‘Ali b. Mas‘ud (d. ca. 1397) stands out as a comprehensive work on Arabic grammar. This work covers full and deficient verbs, word deriva- tion from infinitives, perfect and imperfect tens- es, imperative, active and passive participles, and nouns denoting place, time, and tools (KAT,⁵ Ms 3/1). Among the most notable commentaries on this work is Šarh Marah al-Arwah by Shamsuddin Ahmad b. ‘Ali Dinquz (d. 1465) (KAT, Ms 122), spanning over 200 pages, significantly expanding upon the original work’s approximately fifty pages, depending on the copy. In the educational context, Marah al-Arwah served as an introductory guide for students progressing to advanced Arabic grammar studies, particularly the intricate work al-Šafiya fi al-sarf by Gamaluddin Abu ‘Amr ‘Utman b. ‘Umar b. Abu Bakr Ibn al-Hagib (1174-1249) (HAS,⁶ Ms 493). As M. Jahić notes, al-Šafiya is considered the most complete classical work on Arabic morpholo- gy in the history ofArabic grammar, essential for re- searchers in this field. It is distinctive that al-Hagib separates morphology from syntax, discussing mor- phology as a standalone grammatical discipline and including Arabic orthographic rules (Jahić, 2019: 203). In addition to the manuscript copies of al-Šafi- ya, collections include a wealth of its commentaries. Many of the copyists, owners, or donors of these manuscripts were Bosnians from various regions of Bosnia, as indicated by notes and annotations in the manuscripts. This wide reception of al-Šafiya and its commentaries is evident in works like Šarh al-Šafiya by Gamaluddin ‘Abdullah b. Muhammad

⁴ BI - The Bosniak Institute

⁵ KAT - Travnik Cantonal Archive

⁶ HAS - Historical Archive of Sarajevo

114

dijelova Bosne, što se može vidjeti iz napomena i bilješki u rukopisima, te je to još jedan pokazatelj široke recepcije kako same al-Ščfiye tako i njenih komentara. U tom smislu posebno se ističu Šarh al- Ščfiya Gamaluddina ‘Abdullaha b. Muhammada b. Ahmada al-Husayna Nuqrakara (u. 1374) (GHB, R 3193) (Jahić, 2000: 89-96) i al-Fawa’id al-Ščfiya ‘ala i‘rab al-Kčfiya Husayna b. Ahmada Zaynija al-Bursawija (u. 1755) (GHB, R 682) (Jahić, 2000: 378-382). Prema bilješkama u samim rukopisima uočava se da su njihovi vlasnici ili vakifi bili iz Go- ražda, Mostara, Travnika, Sarajeva, Stoca i Klisa, dok se kao njihovi prepisivači vrlo često navode učenici ili učitelji Karađoz-begove medrese u Mo­staru i Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, što upućuje na zaključak da su se intenzivno koristili kao udžbenici u navedenim medresama, ali svakako i drugim u tom razdoblju aktivnim medresama na prostoru Bosne i Hercegovine.

U zbirkama je dosta rukopisnih djela naslovljenih kao al-Amtila al-muhtalfa. Radi se o udžbeniku za početnike u učenju arapskog jezika u kojem su sadržani paradigmatski oblici riječi u arapskom je­ziku i primjerima najčešće na oblik nasara ifa‘ala. Iako su autori ili priređivači ovakvih gramatika uglavnom nepoznati, po formi i načinu ispisivanja i po određenim bilješkama koje nalazimo na stra­nicama rukopisa može se zaključiti da su njihovi autori različitih profila, od učenika medresa i uči­telja, do onih koji su se osjećali kompetentnim da pojašnjavaju određena pitanja paradigmatskih obli­ka u arapskom jeziku s kojima su se sami susretali. Djelo pod ovim naslovom pripisuje se i čuvenom Muhammadu al-Birgiwiju (u. 1573) koji pored pa­radigmatskih oblika riječi analizira i određena mor­fološka pitanja arapskog jezika (GHB, R 2451, II fol. 24b-34b).

Najviše gramatičkih djela u rukopisnim zbirkama u Bosni i Hercegovini je iz oblasti sintakse arap­skog jezika. Pretežno su to već etablirana djela iz te oblasti, poput al-Awamil al-mi’a Abu Bakra ‘Abdulqahira b. ‘Abdurrahmana b. Muhammada al- Gurganija (u. 1078), jednog od najuglednijih uče­njaka u oblasti arapske gramatike (KAT R 76/1). Radi se o manjem djelu, koje je zapravo kompen- dij al-Gurganijevog obimnijeg djela al-Gumal f ‘awamil al-i‘rab o regensima u arapskom jeziku. Opću recepciju i utjecaj al-Gurganijevih tumače­nja sintakse arapskog jezika potvrđuje i veći broj komentara i njegovih prijevoda, kao i djela drugih autora napisanih po uzoru na njega. Među njima se ističu Targama al-‘Awamil al-mi‘a, na turskom je­ziku prerađena i skraćena verzija al-Gurganijevog

Babović

b. Ahmad al-Husayn Nuqrakar (d. 1374) (GHB, Ms 3193) (Jahić, 2000: 89-96) and al-Fawa’id al-Ščfi- ya ‘ala i‘rab al-Kčfiya by Husayn b. Ahmad Zayni al-Bursawi (d. 1755) (GHB, Ms 682) (Jahić, 2000: 378-382). Ownership notes in the manuscripts re- veal that their possessors or donors hailed from towns such as Goražde, Mostar, Travnik, Sarajevo, Stolac, and Klis. The manuscripts were frequently copied by students or teachers from the Karađoz- bey madrasa in Mostar and the Gazi Husrev-bey madrasa in Sarajevo, indicating their prevalent use as textbooks in these and other active madrasas across Bosnia and Herzegovina during that period. Among the manuscript collections, there is a sig- nificant presence of works titled al-Amtila al-mu- htalifa, which served as introductory textbooks for learning Arabic. These works typically cover para- digmatic word forms in Arabic, often exemplified by forms like nasara andfa‘ala. While the authors or compilers of such grammars remain mostly un- known, notes and certain features in the manuscripts suggest they were created by a variety of contribu- tors, ranging from madrasa students and teachers to individuals who felt qualified to explain specif- ic paradigmatic forms they encountered. A notable work under this title is also attributed to the famous Muhammad al-Birgiwi (d. 1573), who not only in- cludes paradigmatic word forms but also analyzes certain morphological aspects of Arabic (GHB, Ms 2451, II fol. 24b-34b).

Most of the grammatical works in Bosnian and Her- zegovinian manuscript collections relate to Arabic syntax, primarily consisting of established texts in this field, such as al-Awamil al-mi ’a by Abu Bakr ‘Abdulqahir b. ‘Abdurrahman b. Muhammad al- Gurgani (d. 1078), one of the most esteemed schol- ars in Arabic grammar (KAT, Ms 76/1). This small- er text is essentially a compendium of al-Gurgani’s more extensive work, al-Gumal f ‘awdmil al-i ‘rdb, focused on Arabic syntactic agents. The wide recep- tion and influence of al-Gurgani’s syntactic interpre- tations are evidenced by the numerous commentar- ies, translations, and imitation works by other au- thors. Notable examples include Targama al- 'Awd- mil al-mi‘a, a Turkish adaptation and condensed ver- sion of al-Gurgani’s work without examples (HAS, Ms 143/3), and Tafsll al-‘awamil, another Turkish work on Arabic syntactic agents (GHB, Ms 4813, 3). Since the authors of these commentaries are large- ly unknown, it can be inferred that the reception of these works was less about the authority or repu- tation of their creators and more about the content itself - the analyses presented, interpretations, and

115

BOSNIACA 2024; 29: 109-125

djela bez navođenja primjera (HAS, R 143/3), i Tafsll al-‘awamil, djelo na turskom jeziku o regen- sima u arapskoj sintaksi (GHB, R 4813, 3). S obzi­rom na to da su autori ovih komentara nepoznati, ne može se reći kako je autoritet ili ugled autora imao dominantnu ulogu u recepciji djela, već su sadržaj, odnosno iznesene analize, tumačenja i jasnoća za­ključaka bili faktori koji su doprinosili njihovoj ši­rokoj recepciji i upotrebi.

Sažeci al-Gurganijevih gramatika al-Gumal f ‘awamil al-i‘rab i al-‘Awamil al-mi’a sadržani su u djelu pod naslovom al-Misbah fi nahw ili al-Misbah Burhanuddma Abu al-Fatha Nasira b. ‘Abdussayyi- da b. ‘Alija al-Mutarrizija (1143-1213) koji se bavi analizom nekolicine gramatičkih fenomena, te obra­đuje gramatičku terminologiju (istilahat nahwiyya), regense (‘awamil) podijeljene prema vrstama, ali i druge gramatičke teme kao što su određene i neo­dređene imenice, muški i ženski rod, apozitivi, flek­sija i slično (fusul f al-arabiyya) (NUB, Rs 81/1). Al-Misbah se sastoji od pet poglavlja, a naročito je poznato uvodno poglavlje, tzv. Dlbaga ili Dlbaga al-daw‘, koje je u nekim rukopisnim kodeksima prepisano i kao samostalno djelo, a često je i kao zasebna cjelina bilo predmetom komentara drugih autora. Jedan od najfrekventnijih komentara al- Misbaha u zbirkama je Daw‘ al-Misbah Muhtasar al-Miftah Taguddina Muhammada b. Muhammada b. Ahmada al-Isfara’inija (u. 1285), a značajan dio rukopisnih primjeraka ovog djela povezan je s ljudi­ma s prostora Bosne, kroz vakuf ili vlasništvo ruko­pisa (NUB, Rs 218). Također, uočava se da je dosta rukopisa vezano za medrese u Travniku i Mostaru, tako što su prepisivači vlasnici ili vakifi bili učenici ili predavači u tim medresama.

Fleksijom arapskog jezika bavi se još jedno djelo zastupljeno u rukopisnim zbirkama, al-I‘rab ‘an qawa'id al-i‘rab Gamaluddina Abu Muhammada ‘Abdullaha b. Yusufa b. Ahmada Ibn Hišama (1309—1360) (NUB, Rs 342). Djelo je podijeljeno na četiri poglavlja u kojima se govori o rečenici, prijedloškoj konstrukciji, fleksiji te promjenama sažetih iskaza. Također, u zbirkama su zastupljeni i brojni komentari al-I‘raba različitih autora, a u određenom broju rukopisnih kodeksa, bilo da su u njima zapisani al-I‘rab ili njegov komentar, nalaze se bilješke iz kojih se saznaje da je rukopis često bio u vlasništvu nekog muderrisa - učitelja u medresa­ma, koji su se u nastavi iz gramatike služili ovim udžbenikom.

Poznata i dosta česta praksa u orijentalno-islamskoj tradiciji, naročito u klasičnom razdoblju, bilo je pi-

clarity of conclusions were key factors that contrib- uted to their widespread acceptance and use.

The works al-Gumal f ‘awdmd al-i‘rab and al-‘Awamil al-mi’a by al-Gurgani are summarized in al-Misbah fi nahw (or al-Misbah) by Burhanud- din Abu al-Fath Nasir b. ‘Abdussayyid b. ‘Ali al-Mutarrizi (1143-1213). This text analyzes var- ious grammatical phenomena and covers Arabic grammatical terminology (istilahat nahwiyya) relat- ed to agents (‘awamil) by category, along with other grammatical topics such as definite and indefinite nouns, gender, appositives, and inflection (fusul f al-‘arabiyya) (NUB, Ms 81/1). Al-Misbdh consists of five chapters, with the introductory chapter, known as Dlbaga or Dlbaga al-daw‘, often transcribed as an independent work and frequently commented upon by other scholars. A prominent commentary is Daw‘ al-Misbah Muhtasar al-Miftah by Taguddin Muhammad b. Muhammad b. Ahmad al-Isfara’ini (d. 1285). Many manuscript copies of this com- mentary are associated with Bosnia, through waqf donations or ownership, particularly from madrasas in Travnik and Mostar where teachers and students owned or transcribed these manuscripts (NUB, Rs 218).

Another significant work on Arabic inflection found in manuscript collections is al-I‘rab ‘an qawa'id al- i‘rab by Gamaluddin Abu Muhammad ‘Abdullah b. Yusuf b. Ahmad Ibn Hišam (1309-1360) (NUB, Ms 342). Divided into four chapters, it discusses sen- tence structure, prepositional constructs, inflection, and transformations in brief statements. Numerous commentaries on al-I‘rab are also present in col- lections, often annotated to indicate ownership by mudarrises (teachers in madrasas) who used it as a textbook.

A well-established practice in classical Oriental-Is- lamic scholarly tradition, especially in grammar, was the creation of scientific works in verse form, known as “educational poetry” (al-ši‘r al-ta‘limi). Among the most common works of this genre is al-Hulasa al-alfiyya or Alfiyya by the renowned 13th-century philologist Gamaluddin Muhammad ibn Malik (1203-1274) (GHB, Ms 3986). This methodologically structured work presents Arabic grammar in a thousand concise verses, necessitat- ing extensive commentary due to its brevity (Muf- tić, 1998: 30). As a standard textbook in traditional Islamic education, many manuscript copies of Alfi- yya found in Bosnia and Herzegovina’s collections were part of waqf libraries or owned by madrasas, designated for student and teacher use.

116

sanje znanstvenih djela u formi stiha tzv. “edukativ- na poezija” (al-ši‘ral-ta‘limi). Među njima su i dje­la iz područja gramatike, a jedno od najčešćih, kako u rukopisnim zbirkama tako i u nastavnom procesu, jeste al-Hulasa al-afiyya ili Afiyya koje je napi­sao jedan od najznačajnijih filologa iz 13. stoljeća Gamaluddin Muhammad ibn Malik (1203—1274) (GHB, R 3986). U metodološkom smislu radi se o djelu u kojem je na izuzetno sistematičan način u hiljadu stihova obrađena gramatika arapskog jezika, ali je zbog svoje konciznosti izazivala potrebu pisa­nja opširnijih komentara (Muftić, 1998: 30). Alfiyya je bila standardni udžbenik u tradicionalnom islam­skom obrazovnom sistemu, te ne čudi da su brojni rukopisni primjerci ovoga djela u zbirkama u Bosni i Hercegovini bili dijelom vakufa ili u vlasništvu neke od medresa, namijenjeni za potrebe njihovih učenika i učitelja.

Među “stihovanim” gramatičkim djelima je i al- Muqaddima al-agurumiyya, kraća gramatika arap­skog jezika namijenjena početnicima, koju je u for­mi kaside napisao Abu ‘Abdullah Muhammad Ibn ‘Abdullah ’Agurum (u. 1232) i u kojoj se obrađuju deklinacija imenica i konjugacija glagola i sufik- salne promjene na kraju riječi (GHB, R 1850/6). Zbog jednostavnog pristupa, al-Muqaddima al- agurumiyya je bila vrlo popularna i često komen­tirana te nezaobilazan udžbenik u nastavi arapskog jezika.

Pored spomenute al-Hagibove al-Ščfiye, koja se odnosi na morfologiju arapskog jezika, brojni ru­kopisni primjerci svjedoče o značaju i popularnosti i njegovog drugog djela pod naslovom al-Kafiya al-nahw ili samo al-Kčfiya (KAT, R 5/2). Radi se o jednom od najpoznatijih i najznačajnijih djela iz arapske sintakse koje se bavi osnovnim pravilima sintakse bez al-Hagibovog detaljnijeg zalaženja u opširnije analize i rasprave o određenim pitanjima. Inače, prevladava mišljenje da al-Kafiya predstavlja novu etapu u pisanju gramatičkih djela iz arapskog jezika u metodološkom pogledu. Odlikuje se konci- znošću, sveobuhvatnošću i preciznošću, zbog čega je dugo služila kao školski udžbenik te je bila pred­met raznih komentara i glosa uz komentare. Napi­sana je u formi kompendija u kojem Ibn al-Hagib na sistematičan i jasan način raspravlja o osnovnim pravilima arapske sintakse, bez tretiranja sporednih gramatičkih pitanja, zbog čega je lahko prihvaćana u širim krugovima, od početnika u učenju arapskog jezika do učenjaka (Jahić, 2019: 212). U zbirkama smo evidentirali oko četrdeset rukopisa komenta­ra al-Kafiye na arapskom jeziku. Pored toga, tu su i komentari na turskom i perzijskom jeziku, za-

Babović

Among the “verse-form” grammar works is al-Muqaddima al-agurumiyya, a shorter Arabic grammar for beginners written as a qasida by Abu ‘Abdullah Muhammad Ibn ‘Abdullah ’Agurum (d. 1232). It covers noun declension, verb conjuga- tion, and suffixal changes at the word's end (GHB, Ms 1850/6). Due to its straightforward approach, al-Muqaddima al-agurumiyya became highly pop- ular and frequently commented on, serving as an essential textbook in Arabic language instruction. In addition to al-Hagib's al-Šafiya, which focuses on Arabic morphology, many manuscript copies at- test to the significance and popularity of another of his works, al-Kčfiya al-nahw (or simply al-Kčfiya) (KAT, Ms 5/2). This is one of the most renowned works on Arabic syntax, addressing the funda- mental rules concisely and comprehensively with- out delving into lengthy analyses or discussions. Al-Kafiya is regarded as marking a new phase in Arabic grammar writing, known for its clarity and systematic presentation of core syntactical rules. It was widely accepted, appealing to beginners and scholars alike (Jahić, 2019: 212). Around forty manuscripts of al-Kafiya commentaries are found in Arabic within the collections, with additional com- mentaries in Turkish and Persian, as well as summa- ries (muhtasar), poetic renditions (manzuma), and works on grammatical analysis (i‘rab). Al-Kafiya was used for a long time as a textbook in secondary schools, especially in teaching in Kharijite madrasas (Ljubović & Grozdanić, 1995: 12). Two prevalent commentaries on al-Kafiya in Bosnian manuscript collections are al-Fawa’idal-diyaiyya by Nuruddin ‘Abdurrahman al-Gami (1414-1492) (NUB, Ms 657) and al-Fawa’id al-Šafiya ‘ala i‘rab al-Kafiya by Husayn al-Bursawi (d. 1755) (GHB, Ms 1500,1), with many manuscript owners or scribes originating from Bosnia. Al-Bursawi also authored a commen- tary on al-Awamila al-gadida by Muhammad b. Pir ‘Ali al-Birgiwi (1521-1573), a significant work on Arabic syntax from the 16th century. In his com- mentary, titled Ta‘liq al-fawadil ‘ala i‘rab al-‘awa- mil (KAT, Ms 77/2), al-Bursawi uses intertextual references to contextualize grammatical opinions and support his interpretations.

Al-Birgiwi’s works, spanning various scientific fields, including al-Awamil al-gadida and Izhar al-asrar in Arabic syntax, are particularly common in Bosnian collections, underscoring his broad influ­ence. M. Ždralović documented al-Birgiwi’s works in the first three catalogs of the Gazi Husrev-bey Library, the Archive of Herzegovina in Mostar, and the Yugoslavia Academy Archive in Zagreb, noting

117

BOSNIACA 2024; 29: 109-125

tim kompendiji (muhtasar), prepjevane varijante (manzuma) i djela koja se bave gramatičkom ana­lizom (i‘rab). Al-Kfiya se dugo vremena koristila kao udžbenik u školama srednjeg stepena obrazo­vanja, naročito u nastavi u haridž medresama (Lju- bović i Grozdanić, 1995: 12). Najčešći komentari al-Kfiye koji nalazimo u bosanskohercegovačkim rukopisnim zbirkama su al-Fawa’id al-diyaiyya Nuruddina ‘Abdurrahmana al-Gamija (1414—1492) (NUB, Rs 657) i al-Fawa’id al-Šafiya ‘ala i‘rab al- Kafiya Husayna al-Bursawija (u. 1755) (GHB, R 1500,1), čiji su prepisivači ili vlasnici ovih rukopi­sa vrlo često porijeklom iz Bosne. Al-Bursawi je i autor komentara još jednog vrlo utjecajnog djela u oblasti arapske sintakse iz 16. stoljeća, al-Awamila al-gadida Muhammada b. Pir ‘Alija al-Birgiwija (1521—1573). U navedenom al-Bursawijevom ko­mentaru pod naslovom Ta‘liq al-fawadil ‘ala i‘rab al-‘awamil (KAT, R 77/2) do izražaja dolazi inter- tekstualno relacioniranje s autoritetima u oblasti gra­matike i kontekstualiziranje njihovih mišljenja s ci­ljem potvrde vlastitih stavova. Inače, al-Birgiwljeva djela iz različitih oblasti znanosti, među kojima su iz arapske sintakse al-Awamil al-gadida i Izhar al- asrar, izuzetno su česta u bosanskohercegovačkim zbirkama, što govori o širokoj recepciji i utjecaju ovog autora u Bosni, o čemu je podrobnije pisao M. Ždralović. Na temelju rukopisnih djela evidentira­nih u prva tri kataloga Gazi Husrev-begove bibli­oteke, te Arhiva Hercegovine u Mostaru i Arhiva Jugoslavenske akademije u Zagrebu, Ždralović je objavio pregled naslova al-Birgiwijevih djela zastu­pljenih u navedenim zbirkama. Uvidom u navede­ni popis zapaža se da su najbrojnija upravo djela iz gramatike (Ždralović, 1991).

U rukopisnim zbirkama postoji i određeni broj djela koja se bave analizom izdvojenih jezičkih pojmo­va, riječi, sintagmi, izraza ili formulacija, pri čemu njihovi autori intenzivno komuniciraju i referiraju se na djela o kojima smo pisali. Neka od takvih djela su: al-Aškal ‘ašara al-mut‘allaqa bi awa’il al-Kafiya, rasprava na turskom jeziku o definiciji pojma kalima (riječ), u kojoj nepoznati autor nudi deset načina definiranja ovoga pojma na temelju Ibn al-Hagibovog tumačenja ove riječi u djelu al-Kfiya (GHB R 5132, 2); al-Risala al-‘adliyya rasprava na arapskom jeziku o tumačenju riječi ‘adl (pravda) Mulla-zade Muhammada al-Kurdija al-Sahranija (u. 1653) na temelju al-Gamijevog mišljenja i obrazlo­ženja (GHB R 7327, 4); Risalafi i‘rab radjallahu ta‘ala ‘ankum na turskom jeziku, u kojoj se autor bavi gramatičkom analizom i upotrebom iskaza iz naslova djela, vrlo frekventne upotrebe u islamskoj

the predominance of grammatical works (Ždral­ović, 1991).

In manuscript collections, there exists a number of works that analyze specific linguistic concepts, words, phrases, expressions, or formulations, where their authors actively communicate and reference the works discussed previously. Some of these works include: al-Aškal ‘ašara al-mut‘allaqa bi awa’il al-Kčfiya - this Turkish-language dissertation dis- cusses the definition of the term kalima (word), in which an unknown author presents ten ways to define this concept based on Ibn al-Hagib’s interpretation in al-Kafiya (GHB, Ms 5132, 2); al-Risala al-‘adliyya - an Arabic-language treatise interpreting the word ‘adl (justice) by Mulla-zade Muhammad al-Kurdi al-Sahrani (d. 1653), which relies on al-Gami's opin- ions and explanations (GHB, Ms 7327, 4); Risala fi i‘rab radijallahu ta‘ala ‘ankum - a Turkish-language work where the author engages in grammatical anal- ysis and the use of the expression in the title, a fre- quently used phrase in Islamic tradition. Interesting- ly, this work is often found as an introductory part in manuscripts of commentaries on al-Gurgani’s work al-Awamil al-mi‘a (GHB, Ms 3872, 2).

Frequent works on Arabic grammar that we have discussed are also prevalent in Turkish translations, often accompanied by various comments in the margins or within the text. Moreover, in the Ara- bic transcriptions themselves, it is noticeable that scribes leave larger spaces within the text or create wider margins intended for subsequent entries of comments and explanations, which are most often in Turkish.

In significantly smaller quantities, manuscripts of Turkish and Persian grammars written in these lan- guages are represented in Bosnian and Herzegovini- an manuscript collections. This may be best illustrat- ed by the note from Šamsuddin Ahmad b. Sulayman Ibn Kamal-paša (d. 1539), the author of the Persian grammar al-Amtila al-farisiyya, written in Arabic, who states that it makes no sense to write grammar in Persian because interpretations in Persian would not be beneficial to anyone who is not Persian. This work is also known by the title Risala fi al-amtila al-muhtalifa fi tasr,f al-afa ‘al (KAT, Ms 12).

Among other works by Kemal-paša found in Bos- nian and Herzegovinian collections is Risala-i Ya’i- yya, a Turkish-language treatise discussing the vari- ous meanings of the morpheme “y” (^) at the end of words in Persian (HAS, Ms 633/1).

One of the rare Persian grammars is an interesting manuscript code listed as Magmu’a in the Gazi Hus-

118

tradiciji. Zanimljivo je da se ovo djelo često nalazi zapisano kao uvodni dio u rukopisima komentara al-Gurganijevog djela al-Awamil al-mi‘a (GHB R 3872, 2).

Frekventna djela iz gramatike arapskog jezika, o kojima smo govorili, česta su i u prijevodima na turski jezik, praćena različitim komentarima na marginama ili unutar teksta. Štaviše, u samim pri­jepisima na arapskom jeziku moguće je uočiti da prepisivači ostavljaju veći prored unutar teksta ili prave šire margine namijenjene za naknadno uno­šenje komentara i pojašnjenja koja su najčešće na turskom jeziku.

U znatno manjem obimu u bosanskohercegovačkim rukopisnim zbirkama zastupljeni su rukopisi gra­matika turskog i perzijskog jezika napisani na ovim jezicima. Zašto je to tako možda ponajbolje opisuje napomena Šamsuddina Ahmada b. Sulaymana Ibn Kamal-paše (u. 1539), autora gramatike perzijskog jezika al-Amtila al-farisiyya napisane na arapskom jeziku, koji navodi da nema smisla pisati gramati­ku na perzijskom jeziku zbog toga što tumačenje na perzijskom jeziku ne bi koristilo nikome od ne- perzijanaca. Navedeno djelo poznato je i pod na­slovom Risala fi al-amtila al-muhtalifa fi tasrif al- c.fa‘al (KAT, R 12). Od drugih Kemal-pašinih djela u bosanskohercegovačkim zbirkama zastupljeno je i djelo Risala-i Ya’iyya, rasprava na turskom jeziku o različitim značenjima morfema “y” (^) na kraju riječi u perzijskom jeziku (HAS, R 633/1).

Među rijetkim gramatikama perzijskog jezika je zanimljiv rukopisni kodeks zaveden kao Magmu‘a u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (GHB, R 2722), koji između ostalog sadrži odlomke iz nekih arap­skih gramatika, ali i djelo naslovljeno kao al-Amtila muhtalifa s glagolskim paradigmama perzijskog je­zika, praćeno prijevodom i kraćim tumačenjem na arapskom i turskom jeziku. Pored toga, u navede­nom kodeksu nakon ovoga djela nalazi se zapisan odlomak iz nekog poučnog djela na perzijskom je­ziku s prijevodom na turski jezik, zatim perzijsko- turski rječnik, te odlomci nepoznate gramatike per­zijskog jezika s objašnjenjima na turskom jeziku, što upućuje na namjeru prepisivača da posebnu pa­žnju posveti upravo pitanjima gramatike perzijskog jezika. Sadržaj nekih dokumenata i pisama, koji su također zapisani u ovoj zbirci, odnosi se na ljude i dešavanja iz Zvornika i njegove okoline u prvoj po­lovini 19. stoljeća, te se može zaključiti da je autor ili sastavljač ove zbirke s ovog područja (Dobrača, 2002: 983-985).

Babović

rev-bey Library (GHB, Ms 2722), which contains, among other things, excerpts from some Arabic grammars, as well as a work titled al-Amtila muhtal- ifa with verb paradigms of the Persian language, ac- companied by translations and brief explanations in Arabic and Turkish. Additionally, this code includes a passage from an instructional work in Persian with a Turkish translation, a Persian-Turkish dictionary, and excerpts of an unknown Persian grammar with explanations in Turkish. This indicates the scribe's intention to pay special attention to the questions of Persian grammar.

The contents of some documents and letters, also recorded in this collection, pertain to individuals and events from Zvornik and its surroundings in the first half of the 19th century. Therefore, it can be concluded that the author or compiler of this col- lection is from this area (Dobrača, 2002: 983-985).

Oriental-Islamic Grammatical Tradition in the Works of Bosniak Authors

Manuscripts of grammars authored by individuals of Bosnian origin primarily date back to the 18th century, encompassing textbooks, commentaries, and translations of authoritative grammatical works in the field. The earliest known works by a Bosnian in the area of grammar are the Turkish translations and commentaries on al-Kafiya (HAS, Ms 450) and al-Šafiya (BI, Ms 108) by Ahmad Sudi Busnawi (d. 1593). According to Bašagić, these Sudi’s works represent “the first attempt at teaching the Arabic language using Arabic books in Turkish literature” (Bašagić, 1986: 56).

Sudi’s translations and commentaries reflect his excellent knowledge of Arabic morphology and syntax, as well as the rich grammatical tradition he draws upon. He utilizes other commentaries refer- enced in the introduction of his works, providing a brief but highly informative insight into the develop- ment and status of Arabic syntax studies (Ljubović & Grozdanić, 1995: 112). In his commentaries, Sudi critically explains and presents arguments in favor of Ibn Hagib’s views and interpretations, aiming to make them more accessible and clearer. A. Mulović and V. Mataradžija have written more extensively about Sudi’s commenting methodology, noting that it differs between the two works. Through com- parative analysis, the authors have determined that Sudi is detailed in his morphological and syntacti- cal analyses accompanying extensive explanations of the original text in his commentary on al-Kafiya, while in al-Šafiya, he focuses on literal translation,

119

BOSNIACA 2024; 29: 109-125

Orijentalno-islamska gramatička tradicija u djelima bošnjačkih autora

Rukopisi gramatika čiji su autori porijeklom iz Bosne najvećim dijelom datiraju iz 18. stoljeća, a obuhvataju udžbenike gramatika te komentare i pri­jevode gramatičkih djela autoriteta iz ove oblasti. Prva poznata djela nekog Bošnjaka iz oblasti gra­matike jesu prijevodi na turski jezik i komentari al-Kćfiye (HAS, R 450) i al-Šćfiye (BI, Ms 108) Ahmada Sudija Busnawija (u. 1593). Kako navo­di Bašagić, ova Sudijeva djela predstavljaju “prvi atentat na obuku arapskog jezika po arapskim knji­gama u turskoj literaturi” (Bašagić, 1986: 56). U Sudijevim prijevodima i komentarima ogleda se njegovo odlično poznavanje morfologije i sintakse arapskog jezika, ali i bogate gramatičke tradicije s obzirom na to da se služi i drugim komentarima koje navodi u uvodu djela, te daje kratak, ali vrlo in­formativan uvid u razvoj i stanje izučavanja arapske sintakse (Ljubović i Grozdanić, 1995: 112). U svo­jim komentarima Sudi kritički objašnjava i iznosi argumente u korist Ibn Hagibovih stavova i tumače­nja koja nastoji učiniti pristupačnijima i jasnijima. Detaljnije o Sudijevoj metodologiji komentiranja pisale su A. Mulović i V. Mataradžija konstatirajući da ona nije ista u oba djela. Uporednom analizom autorice su utvrdile da je u komentiranju al-Kčfiye Sudi detaljan u svojim morfološkim i sintaksičkim analizama koje prate opširna objašnjenja odlomaka izvornika, dok se kod al-Šfiye fokusira na doslovni prijevod, a njegova pojašnjenja su kratka i ilustrira­na primjerima (Mulović i Mataradžija, 2023: 29).

Pored Sudija, s al-Kčfiyom se povezuje i jedan od najznačajnijih bošnjačkih gramatičara u osmanskom razdoblju Muhammad b. Musa al-Busnawi ‘Alla- mak (u. 1636), koji je napisao glosu al-Gamijevom komentaru al-Kfiye pod naslovom Hašiya ‘ala al- fawa’id al-diyaiyya (GHB, R 1698), te jednu glosu u kojoj iznosi oštru kritičku analizu stavova i mi­šljenja Isamuddina al-Isfara’inija koji napada al- Gamija i njegove stavove (Šabanović, 1973: 146). Tako Allamek korespondira s dominantno “autorita­tivnim kontinuiranjem tradicije” (Duraković, 2018: 90), ali i sam postaje dio tradicijskog lanca i sasvim meritorno doprinosi afirmaciji Ibn Hagibovog djela. Istovremeno, kroz glose koje obuhvataju širok opus različitih pitanja, iskazuje i značajnu dozu autorske originalnosti, ne samo tako što se opredijeli izme­đu različitih stajališta više autora već i sam donosi zaključke do kojih dolazi vlastitim istraživanjima, znalačkom analizom i logičkim promišljanjima (Ljubović i Grozdanić, 1995: 115).

with his explanations being shorter and illustrated with examples (Mulović & Mataradžija, 2023: 29).

In addition to Sudi, Muhammad b. Musa al-Busnawi ‘Allamek (d. 1636) is associated with al-Kafiya as one of the most significant Bosnian grammarians of the Ottoman period. He authored a gloss on al- Gami’s commentary on al-Kafiya, titled Hašiya ‘ala al-fawa’idal-diyaiyya (GHB, Ms 1698), as wellas a gloss providing a sharp critical analysis of the views and opinions of Isamuddin al-Isfara’ini, who attacks al-Gami and his perspectives (Šabanović, 1973: 146). Thus, Allamek corresponds with the predom- inantly “authoritative continuity of tradition” (Du- raković, 2018: 90) while also becoming part of the traditional chain and significantly contributing to the affirmation of Ibn Hagib’s work.

Simultaneously, through glosses encompassing a broad range of different issues, he expresses a no- table degree of authorial originality, not only by positioning himself between various viewpoints of multiple authors but also by reaching conclusions derived from his own research, knowledgeable anal- ysis, and logical reasoning (Ljubović & Grozdanić, 1995: 115).

In the works of Bosniak authors, there is a notable tendency to synthesize morphological and syntactic issues of the Arabic language that arise from practical experiences and dilemmas encountered by the authors themselves or observed in their students whom they taught grammar. 'Abd al-Kamal Isma'il b. al-Hagg al-Trawnrki - Travničanin (d. after 1643) wrote an Arabic language textbook titled al-Namliyya f izhar ada qawa ‘id al-saifiyya wa al-nahwiyya, which en- compasses the morphology and syntax of the Arabic language (NUB, Ms 178). O. Mušić thoroughly ex- amined the content and structure of this work, not- ing that it is divided into three chapters based on the practice of Arabic grammarians: concerning nouns, verbs, and particles. Travničanin significantly relied on al-Hagib’s works in this field. Comparing the ma- terial addressed by the Travničanin with that of the classical textbook al-Kafiya, Mušić concludes that many chapters are either not covered at all or are only partially addressed, including the syntax of cases, the division of sentences, and conditional sentences. Ad- ditionally, Travničanin did not adhere to the custom- ary arrangement and presentation but followed his own structure (Mušić, 1958). It is clear from this that Travničanin, while respecting traditional conven- tions, defined unclear and problematic issues in tradi- tional Arabic grammars based on his own desires and intentions, as well as his personal practice and expe-

120

Kod bošnjačkih autora zapaža se i sklonost ka sin­tetiziranju morfoloških i sintaksičkih problema arapskog jezika proizišla iz prakse i problema i nedoumica s kojima su se i sami susretali ili su ih pak primjećivali kod svojih učenika koje su podu­čavali gramatici. ‘Abd al-Kamal Isma’il b. al-Hagg al-Trawniki - Travničan (u. poslije 1643) napisao je udžbenik arapskog jezika al-Namliyya f izhar ‘ala qawa‘id al-sarfiyya wa al-nahwiyya u kojem je obuhvatio morfologiju i sintaksu arapskog jezika (NUB, Rs 178). Sadržajem i strukturom navedenog djela detaljno se bavio O. Mušić koji navodi da je djelo podijeljeno na tri poglavlja po uzoru na prak­su arapskih gramatičara: o imenima, glagolima i če­sticama, te da se Travničanin značajno oslanjao na al-Hagibova djela iz ove oblasti. Poredeći materiju kojom se bavio Travničanin s materijom klasičnog udžbenika al-Kafiye, Mušić zaključuje da mnoga poglavlja nisu nikako ili su samo djelomično obra­đena, i to: sintaksa padeža, podjela rečenica, pogod­bena rečenica. Uz to, Travničanin se nije držao ni uobičajenog rasporeda i načina izlaganja, već je sli­jedio vlastiti raspored (Mušić, 1958). Iz tog je jasno da je Travničanin, uz poštivanje tradicijskih uzusa, ipak po vlastitoj želji i htijenju, a na osnovu lične prakse i iskustva, definirao nerazjašnjena i proble­matična pitanja u tradicionalnim arapskim gramati- kama te je iza sebe ostavio na određeni način samo­stalno gramatičko djelo.

Mustafa b. Yusuf b. Murad - Mustafa Ejubović Šejh Jujo (1650—1707) napisao je komentar djela al- Awamil al-mi‘a u kojem je pokazao izvanredno po­znavanje tradicije, različitih tekstova i cijelih djela iz oblasti gramatike te stajališta kufske i basranske gramatičke škole (GHB R 1795,VI). U analizi ovog Šejh-Jujinog komentara A. Mulović ističe da on vrlo rijetko iznosi svoje mišljenje, pa čak i kada navodi dijametralno suprotne stavove, čitaocima prepušta izbor da se priklone ovoj ili onoj školi (Mulović, 2012: 133). Šejh Jujo je u stalnom dijalogu s tradi­cijom te kroz cijeli tekst parafrazira i citira različite stavove niza gramatičara različitih filoloških škola, a najviše se poziva na Ibn Hagibovu al-Kafiyu. Ta­kav postupak, karakterističan za orijentalno-islam- sku tradiciju, Mulović posmatra iz ugla poststruk- turalnih teorija i u Šejh-Jujinom djelu prepoznaje i analizira elemente intertekstualnosti koja ga “uvodi u krug sjajnih komentatora orijentalno-islamskog svijeta” (Mulović, 2015: 47).

Šejh Jujo autor je i djela al-Fawaid al-‘abdiyya - komentara na kraće, ali vrlo značajno djelo iz arapske sintakse al-Unmuzag li al-nahw Abu al- Qasima ‘Umara al-Zamahšarija (1075—1144), koje

Babović

rience, thus leaving behind a somewhat independent grammatical work.

Mustafa b. Yusuf b. Murad - Mustafa Ejubović Šejh Jujo (1650—1707) wrote a commentary on the work al-Awamil al-mi'a, in which he demonstrated an extraordinary knowledge of the tradition, various texts, and entire works in the field of grammar, as well as the viewpoints of the Kufa and Basra gram- matical schools (GHB, Ms 1795, VI). In her anal- ysis of this commentary by Šejh Jujo, A. Mulović emphasizes that he very rarely expresses his own opinion; even when presenting diametrically op- posing views, he leaves it up to the readers to align themselves with one school or the other (Mulović, 2012: 133).

Šejh Jujo is in constant dialogue with the tradition, paraphrasing and citing various viewpoints of nu- merous grammarians from different philological schools throughout the text, with the most referenc- es to Ibn Hagib’s al-Kafiya. This approach, charac- teristic of the Oriental-Islamic tradition, is viewed by Mulović through the lens of poststructuralist the- ories, where she recognizes and analyzes elements of intertextuality in Šejh Jujo’s work, which “intro- duces him into the circle of brilliant commentators of the Oriental-Islamic world” (Mulović, 2015: 47). Šejh Jujo is also the author of al-Fawaid al-‘abdi- yya, a commentary on a shorter yet highly signifi- cant work in Arabic syntax, al-Unmuzag li al-nahw by Abu al-Qasim ‘Umar al-Zamahšari (1075—1144). This work is characterized by very concise descrip- tions of grammatical units and examples, spanning only about fifteen pages, depending on the manu- script (GHB, Ms 3883). In his commentary, Šejh Jujo primarily focuses on the analysis of the gram- matical treatment of accusative adverbs, making it possible to assert that this work represents Arabic grammar in its traditional sense. As Jahić notes, the semantic aspect of the analysis of accusatives is particularly significant in Arabic grammar, as ac- cusatives as a grammatical category are expressed through various grammatical means in other lan- guages, leading to morphological distinctions, while in Arabic grammar, they are all expressed in the same way. The methodology of grammatical analysis followed by Šejh Jujo, in addition to be- ing in accordance with the traditional approach to studying Arabic grammar, also aligns with contem- porary methods of describing the Arabic language, according to Jahić (Jahić, 1996: 45-46).

Ibrahim Opijač (d. 1726), a renowned student of Šejh Jujo, wrote a commentary on al-Mutarrizi’s

121

BOSNIACA 2024; 29: 109-125

karakteriziraju vrlo sažeti opisi gramatičkih jedini­ca i primjeri na svega petnaestak listova, ovisno o prijepisu (GHB, R 3883). U svome komentaru Šejh Jujo primarno se bavi analizom gramatičke obrade priloških akuzativa te se može reći da navedeno dje­lo predstavlja gramatiku arapskog jezika u njenom tradicionalnom značenju, jer, kako navodi Jahić, se­mantički aspekt analize akuzativa posebno je znača­jan u arapskoj gramatici, budući da se akuzativi kao gramatička kategorija u drugim jezicima ostvaruju pomoću više različitih gramatičkih sredstava, čime se i na morfološkom nivou međusobno razlikuju, dok se u gramatici arapskog jezika ostvaruju svi na isti način. Metodologija gramatičkih analiza koju slijedi Šejh Jujo, osim što je u skladu s tradicio­nalnim pristupom proučavanju gramatike arapskog jezika, prema Jahiću, odgovara i savremenim me­todama opisa arapskog jezika (Jahić, 1996: 45-46).

IbrahTm Opijač (u. 1726), čuveni Šejh-Jujin uče­nik, napisao je na preko stotinu listova komentar al-Mutarrizljevog al-Misbaha (GHB, R 3932) te kompendij arapske gramatike pod naslovom al- Muhtasar fi al-nahw (GHB, R 6665, II), što se ujed­no smatra i njegovim posljednjim napisanim djelom (Šabanović, 1973: 442-443). Riječ je o jednoj vrsti samostalne gramatike arapskog jezika u kojoj Opi- jač napušta tradicionalnu formu pisanja komentara, te kao gore spomenuti Ismail Travničanin piše krat­ku i samostalnu gramatiku ne pozivajući se ni na čije ime ili naslov.

S obzirom na to da je djelo nastalo u formi kom- pendija i predstavlja autorovo posljednje djelo, M. Softić navodi da je ono rezultat Opijačevog više­godišnjeg izučavanja i stečenog iskustva u poduča­vanju arapskog jezika. Kako i sam kaže, Opijač se za ovako sažetu formu odlučio kako bi učenicima olakšao stjecanje znanja, s obzirom na to da su djela koja su u to doba služila kao udžbenici u izučavanju arapskog jezika svojim pretežno opširnim sadržaji­ma uveliko prevazilazila potrebe i zahtjeve učeni­ka. Softić ističe da ovo djelo, s jedne strane, može poslužiti kao dokaz autorove stručnosti i vještine u interpretiranju važnih gramatičkih pravila, dok - s druge strane - označava autorovo misaono osamo­staljivanje i stremljenje da se u izučavanje jezika uvedu praktičnije metode koje će koristiti novim generacijama (Softić, 2002: 137-142).

Nekoliko gramatika čiji su autori manje poznati bošnjački autori nastale su krajem 18. i početkom 19. stoljeća te su napisane pod utjecajem i po uzoru na al-BirgTwTjeva djela iz ove oblasti. Muhammad b. Yusuf FuyničawT ČalabT al-BusnawT (u. 1769)

al-Misbah, extending over a hundred pages (GHB, Ms 3932), as well as a compendium of Arabic grammar titled al-Muhtasar fi al-nahw (GHB, Ms 6665, II), which is considered his last written work (Šabanović, 1973: 442-443). This work is a type of independent Arabic grammar in which Opijač aban- dons the traditional form of writing commentaries. Similar to the aforementioned Ismail Travničanin, he writes a short and independent grammar without referencing anyone else’s name or title.

Given that the work was created in the form of a compendium and represents the author’s final work, M. Softić notes that it is the result of Opijač’s years of study and acquired experience in teaching Ar- abic. As he himself states, Opijač opted for this concise format to facilitate knowledge acquisition for his students, considering that the works used as textbooks for studying Arabic at the time large- ly exceeded the needs and demands of the learners due to their predominantly extensive content. Softić emphasizes that this work, on one hand, serves as evidence of the author’s expertise and skill in inter- preting important grammatical rules, while - on the other hand - it signifies the author’s intellectual in- dependence and aspiration to introduce more prac- tical methods in language study that would benefit new generations (Softić, 2002: 137-142).

Several grammars authored by lesser-known Bos- nian authors emerged in the late 18th and early 19th centuries, written under the influence of and modeled after al-Birgiwi’s works in this field. Muhammad b. Yusuf Fuyničawi Čalabi al-Busnawi (d. 1769) wrote Tabib al-mubtadi ’in, a work on Arabic syntax in Turkish, modeled after al-BirgTwT’s work Izhar al-asrar (GHB, Ms 3365, II). Subsequently, Mustafa b. Fadlullah SalTm-zade from Čajniče (d. after 1826) authored a short work on morphology titled Bidaya al-Mubtadi, in which he utilized well-known works in this field, as he himself states, with the intention of facilitating the learning of Arabic grammar for be- ginners, titling the work after al-BirgTwT’s similarly named work (GHB, Ms 8920, I). Ga'far Sadiq from Kulen-Vakuf (d. after 1888) wrote Mu‘rib ‘awami- li, which contains a grammatical analysis of the in- troductory part of al-Awamil al-Gadida, written in Turkish (GHB, Ms 5052). A shorter commentary on the same work in Turkish was also written by ‘Abid ‘Umar Hugik - Abid Omerhodžić (d. 1663), titled ‘Awamilin mu‘ribi (GHB, Ms 4198).

In addition to translations into Turkish and Per- sian, there exists a smaller number of translations of grammars into Bosnian within the collections.

122

napisao je Tablb al-mubtadi’in iz arapske sintakse na turskom jeziku po uzoru na al-BirgTwTjevo djelo Izhar al-asrar (GHB, R 3365,II). Zatim, Mustafa b. Fadlullah SalTm-zade iz Čajniča (u. poslije 1826) napisao je kratko djelo iz morfologije Bidaya al- Mubtadi u kojem se služio poznatim djelima iz ove oblasti, kako i sam navodi, s namjerom da olakša učenje gramatike arapskog jezika početnicima, dok je djelo naslovio po ugledu na BirgTwTjevo djelo pod sličnim naslovom (GHB, R 8920,1). Ga’far Sadiq iz Kulen-Vakufa (u. poslije 1888) napisao je Mu‘rib ‘awamili u kojem je sadržana gramatička analiza uvodnog dijela al-Awamil al-Gadida napisana na turskom jeziku (GHB, R 5052). Kraći komentar na turskom jeziku istog djela napisao je i ‘Abid ‘Umar Hugik - Abid Omerhodžić (u. 1663) naslovivši ga ‘Awamilin mu‘ribi (GHB, R 4198).

Pored prijevoda na turski i perzijski jezik, u zbirka­ma postoji i manji broj primjeraka prijevoda grama­tika na bosanski jezik. Iako je riječ o simboličnom fondu od svega nekoliko rukopisa, naročito ako se uzme u obzir obiman korpus rukopisa iz područja gramatike, radi se o zanimljivim i za povijest pro­učavanja gramatike i gramatičke tradicije u Bosni izuzetno važnim djelima. Takva djela uglavnom su nastajala početkom 20. stoljeća i vezana su za nasta­vu i školsku poduku, i to uglavnom na Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu.

Muhamed Behlilović (u. 1931) napisao je početnu gramatiku arapskog jezika na bosanskom jeziku u trideset lekcija s vježbama i rječnikom, koja se naj- vjerovatnije koristila u nastavi na Šerijatskoj sudač­koj školi gdje je Behlilović predavao arapski jezik (GHB, R 3388). Zatim, Ahmet Šolbat, učenik Šeri- jatske sudačke škole u Sarajevu, prepisao je biljež­nicu predavanja iz gramatike turskog jezika u prije­vodu na bosanski jezik 1917. godine (BI, Ms 972). Na kraju, navest ćemo kodeks čiji prijepis datira iz 1935. godine. Radi se zapravo o jednoj đačkoj sves­ci Yusufa Kadribašića, iz Čačak medrese u Brčkom, koji je na bosanski preveo i u istom kodeksu zapisao odlomke iz djela: al-Bina’, al-Maqsudfi al-tasr\f, al-Awamil al-gadld i jedne gramatike turskog jezika nepoznatog autora (Jahić, 2000: 361-364).

Zaključak

Analizom istraženog korpusa rukopisa gramatika na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, koje smo odabrali kao predstavne u smislu brojčane zastu­pljenosti, tipologije, načina i raširenosti upotrebe, možemo zaključiti da u Bosni od 16. do 19. stoljeća dominira arapska gramatička tradicija. Udio rukopi-

Babović

Although this represents a symbolic collection of only a few manuscripts, especially when consider- ing the extensive corpus of manuscripts in the field of grammar, these works are interesting and excep- tionally important for the history of grammar study and the grammatical tradition in Bosnia. Such works primarily emerged in the early 20th century and are associated with teaching and school instruction, mainly at the Sharia Judicial School in Sarajevo.

Muhamed Behlilović (d. 1931) wrote an introducto- ry Arabic grammar in Bosnian, consisting of thirty lessons with exercises and a dictionary, which was most likely used in teaching at the Sharia Judicial School where Behlilović taught Arabic (GHB, Ms 3388). Subsequently, Ahmet Šolbat, a student at the Sharia Judicial School in Sarajevo, transcribed a notebook of lectures on Turkish grammar translat- ed into Bosnian in 1917 (BI, Ms 972). Lastly, we will mention a manuscript whose transcription dates back to 1935. This is actually a student notebook by Yusuf Kadribašić from the Čačak madrasa in Brčko, in which he translated into Bosnian and recorded excerpts from the works al-Bina’, al-Maqsud f al- tasrf al-Awamil al-gadld, and one Turkish gram- mar by an unknown author (Jahić, 2000: 361-364).

Conclusion

Through the analysis of the researched corpus of manuscripts on Arabic, Turkish, and Persian gram- mars, selected for their representation in terms of numerical prevalence, typology, methodology, and usage, we can conclude that the Arabic grammatical tradition dominates in Bosnia from the 16th to the 19th century. The proportion of manuscript works in the fields of Turkish and Persian grammar is rel- atively small compared to the prevalence of Arabic grammar.

Content-wise, the majority of the analyzed gram- matical works in morphology focus on the issues of paradigmatic forms of words and verb conjugation in Arabic. In syntax, the works predominantly ad- dress agents and regens, along with their functions in sentences. Although the formation of new forms through affixation - characteristic of the morpho- logical structure of Bosnian and Indo-European lan- guages - is also present in Arabic morphology, there are additional specific methods for creating new forms, such as internal inflection, changes in vocal- ism (similar to vocal infixes), sometimes accompa- nied by elongation, as well as the doubling of cer- tain consonants or repetition of specific morphemes (Muftić, 1998: 153). This required additional expla-

123

BOSNIACA 2024; 29: 109-125

snih djela iz oblasti gramatike turskog i perzijskog jezika prilično je mali u odnosu na zastupljenost gramatika arapskog jezika.

U sadržajnom smislu najveći procenat istraženih gramatičkih djela u oblasti morfologije tretira pita­nja paradigmatskih oblika riječi i konjugacije gla­gola u arapskom jeziku, dok se u oblasti sintakse pretežno bave agensima i regensima te njihovim funkcijama u rečenici. Iako je tvorba novih oblika pomoću afiksa, tj. afiksacija koja je karakteristična za morfološku strukturu bosanskog, kao i indoe­vropskih jezika, prilično zastupljena i u arapskom oblikoslovlju, u njemu postoje i neki drugi posebni načini tvorbi novih oblika kao što je tzv. unutrašnja fleksija, promjena vokalizma (kao neka vrsta vokal­nih infiksa) nekad uz njihovo duljenje, pa udvaja­nje određenih konsonanata ili opetovanje izvjesnih morfema (Muftić, 1998: 153), što je na nearapskom govornom području zahtijevalo dodatna tumačenja i pojašnjenja u podučavanju i učenju arapskog jezika. Kada je riječ o metodološkoj orijentaciji, na teme­lju provedenih istraživanja može se zaključiti da su najutjecajnije one gramatike u kojima autori obila­to koriste i navode dostignuća svojih prethodnika objedinjavajući različita gledišta - bilo da se s njima usaglašavaju ili pak konfrontiraju - i koji su u svo­me pristupu dosljedni i sistematični. Karakteristika koja se ponajviše ističe u gramatičkim usmjerenji­ma u Bosni jeste da su postignuti i iskazani znan­stveni rezultati upotrebljivi i primjenjivi u praksi.

Djela navedena u ovome radu najvećim dijelom bila su stoljećima obavezna literatura u školskom siste­mu i obrazovnim procesima u cijelom Osmanskom Carstvu, pa tako i u Bosni, s obzirom na činjenicu da je obrazovanje bilo pretežno jednoobrazno. Me­đutim, kako je udžbenička literatura ostajala nepro­mijenjena stoljećima, u novijim i drugačijim druš- tveno-historijskim kontekstima javljala se potreba za dodatnim pojašnjenjima i tumačenjima. Iz takvih pobuda nastaje i razvija se i stvaralaštvo Bošnjaka u oblasti gramatike od 17. do 19. stoljeća. Iako u istraženim djelima bošnjačkih autora dominiraju komentari najznačajnijih klasičnih djela o arapskoj gramatici, napisana su i značajna samostalna djela koja sadrže skoro sve elemente neophodne za razu­mijevanje arapske sintakse. Uz određeni stepen rea­lizirane originalnosti, odnosno inovativnosti koja se prepoznaje i u komentatorskim djelima bošnjačkih učenjaka, važno je istaći da obrise napuštanja tradi­cionalne forme pisanja gramatičkih djela, zasnova­ne na najrazličitijim vrstama komentara, nalazimo kod Ismaila Travničanina i Ibrahima Opijača, koji su napisali kratke gramatike u kojima sasvim kom-

nations and clarifications in teaching and learning Arabic in non-Arabic speaking areas.

Regarding methodological orientation, the conduct- ed research indicates that the most influential gram- mars are those in which authors extensively utilize and reference the achievements of their predeces- sors, synthesizing different viewpoints - whether in agreement or confrontation - while maintaining a consistent and systematic approach. A prominent characteristic of grammatical orientations in Bosnia is that the achieved and expressed scientific results are practical and applicable in real-world contexts.

The works mentioned in this study have largely been mandatory literature in the educational system and processes throughout the Ottoman Empire, in- cluding Bosnia, given that education was predomi- nantly uniform. However, as the textbook literature remained unchanged for centuries, the need for ad- ditional explanations and interpretations arose in newer and different socio-historical contexts. Such motivations led to the development of the literary contributions of Bosniaks in the field of grammar from the 17th to the 19th century.

Although the researched works by Bosniak authors mainly consist of commentaries on the most signif- icant classical texts on Arabic grammar, there are also noteworthy independent works that contain almost all the necessary elements for understand- ing Arabic syntax. With a certain degree of real- ized originality and innovation evident even in the commentaries of Bosniak scholars, it is important to highlight the emergence of a departure from the traditional form of writing grammatical works - based on various types of commentaries - found in the works of Ismail Travničanin and Ibrahim Opi- jač. They wrote concise grammars that competently and independently define the type and scope of the material they address, presenting the subject matter clearly and systematically, with a pronounced sense for finding concrete solutions to specific grammati- cal ambiguities and issues.

Although, in comparison to the total number of grammatical works in Arabic, Turkish, and Persian, the works written by Bosniak scholars represent a very small part of this manuscript corpus, they hold exceptional value and significance for studying the development of grammatical tradition in Oriental languages in Bosnia and Herzegovina.

124

petentno i neovisno o drugim autorima i sličnim djelima određuju vrstu i obim građe kojom se bave, te predmetnu materiju izlažu pregledno i jasno s izraženim smislom za iznalaženje konkretnih rješe­nja kod određenih gramatičkih nedoumica i pitanja. Iako, u usporedbi sa sveukupnim brojem gramatič­

Babović

kih djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, djela koja su napisali bošnjački učenjaci zauzimaju vrlo mali dio ovog rukopisnog korpusa, ona imaju izuzetnu vrijednost i značaj s aspekta proučavanja razvoja gramatičke tradicije na orijentalnim jezici­ma u Bosni i Hercegovini.

Bibliografija / Bibliography

125