Uvod
Suvremeno društvo razvilo je različite strategije bijega od smrti. Smrt se stavlja na margine i udaljava od sfera života, sakriva od javnosti i prekriva velom življenja. Pastoralni teolozi upozoravaju na taj suvremeni bijeg od smrti, ali istovremeno previđaju da on nije značajka samo suvremenog društva. Suptilne strategije bijega od smrti uočavaju se i u teologiji, gdje se govor o smrti rezervira za situacije smrti, a smrt prekriva velom govora o uskrsnuću, besmrtnoj duši i vječnom životu. A svaki govor o smrti koji prelazi te standarde i daje smrti više prostora doživljava se kao odraz individualnih i morbidnih sklonosti pojedinaca i pojedinih mislilaca, te se kao takav segregira i relativizira. Slično se dogodilo i događa s Koheletovim govorom o smrti.
U biblijskim okvirima govor o smrti Koheletova je specifičnost; niti jedan drugi biblijski autor ni biblijska knjiga ne govore o smrti toliko koliko Kohelet.2 Taj je govor unutar Biblije toliko istaknut da ga se nerijetko opisuje u terminima opsesije. Najpoznatije je zapažanje M. V. Foxa, velikog proučavatelja Koheletove misli, koji konstatira:
»Kroz cijelu knjigu Kohelet očituje opsesiju smrću bez premca u biblijskoj literaturi. Možda za to nema objašnjenja izvan autorove osobnosti; nema svaka književna pojava društvene ili povijesne uzroke.«3
Predstavljanje Koheletova govora o smrti u terminima opsesije nužno baca sjenu na Koheletovu mudrost jer su opsesije subjektivna i iracionalna stanja uma. Stoga u ovom radu želimo promotriti objektivnu stranu Koheletova govora o smrti, to jest Koheletovu fenomenologiju smrti, te provjeriti je li Koheletov govor o smrti odraz njegove opsesije smrću ili je opsesija smrću, koju tumači nalaze u Koheletovoj mudrosti, možda odraz njihove vlastite opsesije, odnosno njihova bijega od smrti.
1. Fenomen smrti iz Koheletove perspektive
Kohelet ne opisuje sustavno fenomen smrti, ali njegov govor o smrti otkriva da on uočava i ističe nekoliko njezinih aspekata.
Prvo, Kohelet uočava i ističe univerzalnost smrti. On primjećuje da smrt čeka svakog čovjeka (Prop 2,14-15; 9,2-3.11) i svako živo biće (Prop 3,19-20) te da smrt nitko ne može izbjeći ili nadvladati (Prop 8,8). Univerzalnost smrti Kohelet osobito ističe listama oprečnih vrsta ljudi, koje sve jednako čeka smrt (Prop 2,14-15; 9,2-3.11) te izrazom מִּקְרֶה אֶחָד – »jedan/isti događaj« (Prop 2,14; 3,19; 9,2.3), kojim predstavlja smrt kao zajedničku sudbinu svih živih bića i kao jedini mogući završetak svakog života.
Drugo, Kohelet uočava i ističe iznenadnost smrti. Smrt sigurno dolazi, ona je siguran završetak svakog života, ali vrijeme smrti nije poznato i ne može se predvidjeti (Prop 9,11b-12aα).4Kohelet zapaža da je smrt uvijek iznenadan i neočekivan događaj, pa je uspoređuje s mrežom i zamkom u koju se iznenada hvataju ribe i ptice (פִּתְאֹם – »iznenada«, Prop 9,12aβb).5Iznenadnost smrti Kohelet osobito ističe imenicomמִּקְרֶה – »(iznenadni) događaj, slučaj« i glagolom קרה – »dogoditi se, zadesiti«, kojima opisuje fenomen smrti i kojima se koristi isključivo u odnosu na smrt.6 Standardni hrvatski prijevod hebrejske imenice מִּקְרֶה s riječju »kob« nije najsretniji prijevod. Hrvatska riječ »kob« upućuje na neizbježnost i negativnost smrti – aspekte koje hebrejska riječ מִּקְרֶה po sebi ne mora izražavati jer iznenadan događaj nije uvijek ni neizbježan ni negativan – a ne ukazuje na ono što hebrejska riječ מִּקְרֶה primarno izražava, tj. iznenadnost smrti.
Treće, Kohelet uočava i ističe destruktivnost smrti. Destruktivni karakter smrti osobito je izražen u pjesmi o smrti u Prop 12,1-7, kojom završava Koheletov spis.7Tu Kohelet povezuje smrt s eshatološkim događajima, kojima su proroci najavljivali i opisivali prijeteći Dan Jahvin: potamnjivanje kozmičkih svjetlila (Prop 12,2), drhtanje i teror (Prop 12,3), pustoš i muk (Prop 12,4).8 Potom nizom slika predočava destruktivnost smrti (Prop 12,6),9 a na kraju opisuje smrt u terminima poništenja Božjeg djela stvaranja (Prop 12,7 → Post 2,7).10
Destruktivan karakter smrti najsnažnije izražavaju slike destrukcije u Prop 12,6. Terminologija u Prop 12,6 nije sasvim jasna, pa se slike u pojedinostima može različito tumačiti i povezivati.11Većina egzegeta logički povezuje dvije slike u Prop 12,6a (prekidanje lanca i posljedično razbijanje lampe) i dvije slike u Prop 12,6b (lom bunarskog kotača i posljedično razbijanje vrča) te nalazi u Prop 12,6 dvostruki simbolizam svjetla i vode, što su uobičajeni simboli života. Nestanak svjetla (r. 6a) i nedohvatnost vode (r. 6b) simbolizirali bi ugasnuće života.12To čitanje uključuje neke nelogičnosti. Dvije slike u r. 6b spominju dvije različite lokacije, מַבּוּעַ – »izvor« i בּוֹר – »bunar«, pa ne mogu predstavljati jednu povezanu kompleksnu sliku. Osim toga, da su slike u r. 6b logički povezane, očekivalo bi se da su spomenute logičkim slijedom, najprije lom bunarskog kotača pa onda razbijanje vrča, što nije slučaj. Stoga pojedini tumači traže drugačija značenja slika u Prop 12,6.
C. L. Seow iznosi tezu da Prop 12,6 opisuje pogrebne rituale razbijanja svijećnjaka i glinenih posuda, kojima se simbolizirala smrt, odnosno nestanak nade, kraj života i povratak u prvotno stanje praha13. Takvo realno značenje slika u Prop 12,6 prikladno bi slijedilo opis pogrebne povorke u Prop 12,5b, ali to tumačenje ima neke osnovne poteškoće. Ne može se verificirati jer pogrebni rituali nisu dovoljno poznati i uključuje neuobičajena značenja pojedinih termina: »srebrna vitica« umjesto »srebrna vrpca« (r. 6a) i »vrč nad (grobnom) jamom« umjesto »kotač na bunaru« (r. 6b).
Po našoj prosudbi, Prop 12,6 sadrži četiri zasebne metafore koje svaka na svoj način upućuju na destruktivnost smrti. Kohelet kaže da je smrt »prekid srebrne vrpce« i »puknuće zlatne zdjelice« (r. 6a). To se može shvatiti kao prekid uzročno-posljedičnog lanca od kojeg je satkana ljudska egzistencija i kao prijelom osovine koja je održavala i čuvala život,14 na što ukazuje i realan opis smrti u Prop 12,7. Nadalje, Kohelet kaže da je smrt »razbijanje vrča na izvoru« i »lom točka na bunaru« (r. 6b). Dvije slike govore o analognoj nesreći na analognom mjestu i upućuju na gubitak cilja na samome cilju. Smrt je poput nezgode koja se ispriječi čovjeku u zadnji čas, kao kad je stigao do bunara da zahvati vode. Kad čovjek stigne na kraj životnog puta, kao neizostavna i zadnja sastavnica života čeka ga nezgoda, destruktivna smrt koja mu onemogućuje život.
Četvrto, Kohelet uočava i ističe ireverzibilnost smrti. Slike destrukcije u Prop 12,6 sugeriraju da je stanje smrti nepopravljivo15 i konačno,16 a narativ pjesme o smrti u Prop 12,1-7 podcrtava da je stanje smrti vječno.17 Budući da pjesmom o smrti Kohelet završava svoj spis, ireverzibilnost smrti dolazi do izražaja kao ključna značajka smrti, koju on uočava i ističe. U Koheletovu spisu nalaze se i neke tvrdnje o Božjem sudu koje bi upućivale na zagrobni život (Prop 3,17; 11,9c; 12,14), ali većina tumača s pravom odvaja te ideje i tvrdnje od Koheletove mudrosti.18 Naime, one nemaju nikakva odjeka na Koheletove glavne tvrdnje, to jest na njegovu tezu o ispraznosti života i poziv na uživanje u životu.19 Osim toga, one jasno proturječe Koheletovu opisu stanja mrtvih (usp. Prop 9,5-6.10).
Na temelju svega navedenog možemo zaključiti da je Kohelet promatranjem fenomena smrti osobito uočio te u svom spisu istaknuo univerzalnost, iznenadnost, destruktivnost i ireverzibilnost smrti.
2. Ireverzibilnost smrti iz Koheletove perspektive
Univerzalnost, iznenadnost i destruktivnost smrti Kohelet je mogao utvrditi empirijskim metodama, odnosno promatranjem fenomena smrti. S druge strane, njegovi zaključci o ireverzibilnosti smrti izlaze izvan empirijskih okvira. Do njih je, po našoj prosudbi, Kohelet došao dijelom empirijskim metodama, a dijelom je empirijsko znanje dopunio i osnažio teološkim znanjem.
2.1. Empirijski pokazatelji ireverzibilnosti smrti
Do zaključka da je smrt definitivan kraj života Kohelet je mogao doći empirijskim putem, preciznije, promatranjem fenomena smrti i izvođenjem nekih logičkih i analoških zaključaka.
Promatranjem fenomena smrti i ljudskih ostataka nakon smrti, Kohelet je mogao uvidjeti da smrt nastupa ispuštanjem daha, da tijelo bez daha ostaje nepomično i da se tijelo nakon smrti raspada u zemlji. Iz tih empirijskih činjenica on je mogao zaključiti da život bitno ovisi o vezi tijela i daha, da smrt nastupa razdvajanjem tih dvaju elemenata i da se ti elementi nakon razdvajanja vraćaju u svoja prvobitna stanja. Na takvo zaključivanje upućuju Koheletove tvrdnje u Prop 1,4; 3,19-21; 12,7, koje govore o post-mortem sudbini i odredištu dvaju elemenata od kojih je sazdan čovjek, tj. tijela i daha.20
U Prop 1,4 Kohelet implicitno govori o izvorištu i odredištu tijela: »Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi i zemlja ostaje zauvijek.«21
Tvrdnja u Prop 1,4 nalazi se na početku Koheletove pjesme o prirodnim ciklusima koje prolaze zemlja, Sunce, vjetar i vode (Prop 1,4-11).22Tu se Kohelet naslanja na ondašnje rašireno mišljenje da se svijet sastoji od četiri elementa, tj. zemlje, vatre, zraka i vode,23i u tom kontekstu on opisuje smrt kao dio ciklusa koji prolazi zemlja. Prema Prop 1,4 živući »naraštaji« (דּוֹר)24 izmjenjuju se u ciklusima smrti i rađanja (בָּא …הֹלֵךְ),25 to jest odlaskom jednog naraštaja (u zemlju) i dolaskom drugog naraštaja (iz zemlje), i zemlja (הָאָרֶץ) ostaje zauvijek kao trajni element svijeta.26 Drugim riječima, tijela ljudi i drugih živih bića dio su zemlje; ona nastaju iz zemlje i nakon smrti vraćaju se u zemlju, to jest u svoje izvorno zemaljsko stanje iz kojeg kasnije nastaju neka druga tijela.
U Prop 3,19-21; 12,7 Kohelet govori o post-mortem odredištu obaju elemenata od kojih su sazdana živa bića, tj. tijela i daha.
»Jer kob ljudi i kob životinja, zaista, kob je ista njima. Kako umiru oni, tako umiru i one, i dah je isti svima. I čovjek ničim ne nadmašuje životinju, jer svi su dašak. Svi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju. Tko zna je li dah ljudi uzlazi gore, a dah životinja silazi dolje k zemlji?« (Prop 3,19-21). »I vratit će se prah u zemlju kao što je bio, a dah će se vratiti Bogu koji ga je dao« (Prop 12,7).
O tijelu nakon smrti Kohelet kaže da se vraća u stanje zemaljskoga praha iz kojeg je i nastalo (Prop 3,20; 12,7a). O gibanju i odredištu daha, koje se nakon smrtnog izdaha ne može empirijski pratiti i utvrditi, Kohelet daje dvije indikacije. U Prop 3,19.21 on afirmira istovjetnost ljudskog i životinjskog daha (r. 19) te negira da imaju različito gibanje i odredište nakon smrti (r. 21),27 a u Prop 12,7b kaže da se dah nakon smrti vraća Bogu koji ga je dao.
Po našoj prosudbi, zaključnu tvrdnju u Prop 12,7b treba interpretirati na temelju prethodnih tvrdnji u Prop 1,4; 3,19-21; 12,7a. Tu Kohelet govori o istovjetnosti ljudskog i životinjskog daha (רוּחַ, Prop 3,19.21) i o povratku tijela svom izvorištu i u svoje prvobitno stanje, zemlju (הָאָרֶץ, Prop 1,4; 12,7a) i prah (הֶעָפָר, Prop 3,20), jedan od četiriju elemenata svijeta. Na toj pozadini, Prop 12,7b treba razumjeti u smislu analognih prirodnih procesa. Preciznije, »dah« u Prop 12,7b treba shvatiti kao dio vjetra, jednog od četiriju elemenata svijeta (הָרוּחַ, Prop 1,6; 12,7b),28 a »povratak daha Bogu« vezati uz cikličko vraćanje vjetra (הָרוּחַ, שׁוב, Prop 1,6; 12,7b)29 i uzeti kao povratak izvorištu, Bogu koji je na nebu (usp. Prop 3,21; 5,1). Na takav zaključak o post-mortem sudbini daha Koheleta je moglo navesti analoško zaključivanje iz post-mortem sudbine tijela, drugog konstitutivnog elementa živih bića, koju je mogao empirijski utvrditi.
Rezimirajući, Kohelet je empirijskim metodama, opažanjem i zaključivanjem, mogao utvrditi da smrt nastupa razdvajanjem tijela i daha i da se ta dva elementa nakon razdvajanja vraćaju svaki svome izvorištu i u svoje prvobitno stanje. Međutim, empirijskim metodama Kohelet nije mogao sigurno utvrditi da je smrt ireverzibilno stanje i da predstavlja definitivni kraj ljudske egzistencije. Ta njegova uvjerenja odnose se na stvarnosti izvan empirijskog dosega i o njima je moglo govoriti samo teološko znanje.
2.2. Teološki pokazatelji ireverzibilnosti smrti
Kohelet kaže da nitko ne može znati što se događa poslije smrti.30 Pa ipak, on govori o post-mortem sudbini dvaju konstitutivnih elemenata živih bića, tijela i daha, te niječe bilo kakav oblik ljudske egzistencije nakon smrti (Prop 3,19-21; 9,5-6.10; 12,7). To nijekanje ima smisla kao osporavanje ondašnjih vjerovanja o nastavku ljudske egzistencije u samo jednom od njezina dva konstitutivna elementa, tijelu ili dahu.31
Prema tradicionalnom židovskom vjerovanju ljudska egzistencija nastavljala se u obliku blijede ljudske sjene u Šeolu, tj. u sferi podzemlja,32 a prema helenističkom vjerovanju, koje je među Židovima počela zastupati rana židovska apokaliptika, ljudska egzistencija nastavljala se u obliku besmrtne duše u božanskoj, tj. nebeskoj sferi.33 Koheletova opažanja o post-mortem odredištu i stanju tijela i daha protive se i jednom i drugom vjerovanju.
Kohelet opaža da su ljudski i životinjski dah istovjetni (Prop 3,19), čime dovodi u pitanje vjerovanja o njihovoj različitoj sudbini nakon smrti (Prop 3,21), odnosno vjerovanja o posebnosti i besmrtnosti ljudske duše.34 S druge strane, opisom Šeola i stanja mrtvih (Prop 9,5-6.10) Kohelet osporava tradicionalno vjerovanje da mrtvi nastavljaju egzistirati u podzemlju u obliku ljudskih sjena.35 Kohelet se slaže da svi mrtvi odlaze na isto mjesto i jednom izričito spominje Šeol.36 Međutim, njegov opis otkriva da Šeol nije podzemno prebivalište ljudskih sjena, nego grobno mjesto,37 »kuća vječna« (Prop 12,5),38 gdje su mrtvi lišeni svega čime je obdarena ljudska egzistencija »pod Suncem«.
Ponajprije, Kohelet opaža da mrtav čovjek odlazi u zemlju gol kao što je iz nje i došao (Prop 5,14-15). On ostavlja na zemlji sve što je stekao »pod Suncem« i vraća se u svoje prvobitno stanje, zemaljski prah od kojeg je sazdan (Prop 3,20; 12,7). Nadalje, Kohelet opaža da je mrtav čovjek u zemlji lišen Sunčeva svjetla, koje živima omogućuje spoznaju i djelovanje,39te se nalazi »u tami«40koja to onemogućava.41 Izraelci su vjerovali da su mrtvi u Šeolu aktivni (usp. Iz 14,9-11; Ez 32,21), da posjeduju znanje i da ih se može konzultirati42, a Kohelet sve to niječe. On kaže da u Šeolu nema ni umovanja ni djelovanja (Prop 9,10) i da mrtvi nemaju nikakve spoznaje ni pamćenja ni osjećanja: »Ne znaju ništa… izbrisano je njihovo sjećanje. I njihova ljubav i njihova mržnja i njihova ljubomora već je propala« (Prop 9,5b-6a).43 Jednom riječju, Kohelet niječe mrtvima bilo kakvu mentalnu, emotivnu i fizičku aktivnost; oni nemaju ni sjenu ljudske egzistencije za koju se vjerovalo da nastavlja egzistirati u Šeolu.
Kohelet iznosi svoje tvrdnje o stanju mrtvih kategorički, kao neosporne činjenice, a tu sigurnost o stvarnostima koje su izvan empirijskog dosega on crpi iz teološkog izvora. Koheletove tvrdnje nedvojbeno aludiraju na teološku antropologiju u Post 2–344i njoj blisku antropologiju mudrosnog Psalma 104. Vezu s Ps 104 tumači rjeđe opažaju45 jer se fokusiraju na poveznice s Knjigom Postanka, a ona je, po našoj prosudbi, jednako važna. Ps 104 je mudrosni psalam starijeg datuma, kojeg je Kohelet kao mudrac morao poznavati i na njega je mogao smisleno aludirati u svojoj mudrosnoj raspravi.
Na liniji Post 2–3 i Ps 104 Kohelet govori o nastanku čovjeka iz »praha« (עָפָר: Prop 3,20; 12,7 – Post 2,7; 3,19), o njegovu »povratku u prah« (שׁוב, אֶל־הֶעָפָר / אֶל־עָפָר / אֶל־עֲפָרָם: Prop 3,20 – Post 3,19; Ps 104,29)46 te o istom dahu koji Bog daje ljudima i svim živim bićima (רוּחַ: Prop 3,19.21 – Ps 104,29-30; usp. Post 6,17; 7,22).47 Nadalje, u Prop 12,7 Kohelet opisuje smrt i procese razgradnje nakon smrti u terminima poništenja Božjeg djela stvaranja čovjeka prema opisu njegova stvaranja u Post 2,748 i sukladno najavi njegove smrti u Post 3,19: prah se vraća u zemlju iz koje ga je Bog uzeo, a dah se vraća Bogu koji ga je dao.
Na pozadini Post 2,7; 3,19; Ps 104,29-30, na koje Kohelet aludira, jasno je da terminהָרוּחַ u Prop 12,7 treba shvatiti u smislu נִשְׁמַת חַיִּים – »dah života« u Post 2,7,49 odnosno kao prirodni element vjetra (הָרוּחַ, Prop 1,6; 12,7).50 Koheletovo preferiranje termina רוּחַ naspram izraza נִשְׁמַת חַיִּים može se objasniti sličnom upotrebom termina רוּחַ u mudrosnim krugovima (Ps 104,29-30; Job 34,14-15) i biblijskoj prapovijesti (Post 6,17; 7,15.22) te Koheletovom željom da jasno poveže »dah« s »vjetrom«, jednim od četiriju elemenata svijeta, i sa svojom tezom da je čovječji trud »težnja za vjetrom«.51
U svjetlu Koheletovih aluzija na Post 2,7; 3,19; Ps 104,29-30 otkriva se i pravo značenje njegove tvrdnje o vraćanju daha Bogu u Prop 12,7. Aluzije jasno očituju da se ta Koheletova tvrdnja ne može uzeti pozitivno kao nastavak života kod Boga, nego se treba shvatiti negativno, kao oduzimanje života (usp. Ps 104,29).52
Koheletove aluzije na Post 2–3 i Ps 104 smislene su kao teološka podloga njegovih tvrdnji da je smrt ireverzibilno stanje i da je definitivan kraj ljudske egzistencije (Prop 3,19-21; 9,5-6.10; 12,5-7). Ondašnjim vjerovanjima koja su govorila o nastavku ljudske egzistencije nakon smrti kao ljudske sjene u podzemlju ili kao duše kod Boga Kohelet suprotstavlja teološki autoritet biblijskih mudrosnih tradicija,53 koje opisuju smrt kao definitivan kraj ljudskoga života i kao djelo i volju Boga Stvoritelja (Post 3,19; Ps 104,29).
Zaključak
Proučavanje Koheletove fenomenologije smrti iznjedrilo je nekoliko temeljnih zapažanja iz kojih možemo izvesti osnovne zaključke o naravi Koheletova govora o smrti.
Prvo, govoreći o smrti, Kohelet ističe njezinu univerzalnost, iznenadnost, destruktivnost i ireverzibilnost. Isticanje tih značajki smrti otkriva da Kohelet svoj govor o smrti temelji primarno na promatranju fenomena smrti. Naime, izuzev ireverzibilnosti, sve druge značajke smrti koje Kohelet ističe utvrđuju se jednostavnim zapažanjem. Prema tome, Koheletovi specifični empirijski naglasci o smrti otkrivaju da je Kohelet promatrao smrt, to jest nije od nje bježao niti je o njoj samo razmišljao, nego se sa smrću suočio.
Drugo, Koheletov govor o smrti je objektivan i počiva na zdravim empirijsko-teološkim temeljima. Univerzalnost, iznenadnost i destruktivnost smrti jesu danosti koje svatko može utvrditi promatranjem fenomena smrti, pa je razumljivo da ih Kohelet uočava, naglašava i iznosi kao neosporne empirijske činjenice. S druge strane, ireverzibilnost smrti, koju se ne može sigurno empirijski utvrditi, a do koje je Kohelet mogao doći na temelju nekih empirijskih pokazatelja i analoških zaključaka, Kohelet ne iznosi kao dostatnu empirijsku konstataciju. Ireverzibilnost smrti Kohelet potkrepljuje teološkim znanjem iz biblijskih mudrosnih tradicija (Post 2–3; Ps 104) i izlaže je kao neospornu teološku tvrdnju koju očituju i empirijski pokazatelji.
Treće, Koheletov govor o smrti pokazuje objektivnu razinu dramatičnosti. Smrt je dramatičan fenomen i govor o smrti ne može ne biti dramatičan. U Koheletovu govoru ta dramatičnost zadržava objektivne crte u okvirima empirijsko-teoloških konstatacija i argumentacija (Prop 1,4; 2,14-15; 3,19-21; 5,14-15; 9,2-6.10-12; 12,7), a objektivnost je uočljiva i u završnoj pjesmi o smrti u Prop 12,1-7. Tu Kohelet povezuje smrt s eshatološkim događajima (Prop 12,2-4) i slikama destrukcije (Prop 12,6), ali se ne može reći da pretjeruje u dramatičnosti. Dramatičnim događajima i destruktivnim slikama on ukazuje na stvarne negativne aspekte smrti – za čovjeka koji umire smrt je doista i subjektivno i objektivno destruktivan Dan Jahvin (usp. Post 3,19) – i to potkrjepljuje završnom empirijsko-teološkom konstatacijom (Prop 12,7 → Post 2,7; 3,19).
Sve navedeno – Koheletovo promatranje fenomena smrti i objektivno uočavanje njezinih glavnih značajki, empirijsko-teološka utemeljenost njegova govora i realna doza dramatičnosti – očituje da Koheletov govor o smrti nije odraz njegove osobne opsesije smrću, kao što se često misli, nego njegova suočavanja sa smrću. S druge strane, Koheletovo isticanje univerzalnosti, iznenadnosti, destruktivnosti i ireverzibilnosti smrti, nečega što židovskim mudracima nije trebalo biti sporno i što su oni jednako mogli utvrditi i znati, upućuje na njihov bijeg od smrti. Naime, Koheletovo inzistiranje na očitim danostima smrti shvatljivo je kao Koheletovo trganje vela života kojim su židovski mudraci prekrivali smrt i kao Koheletov poziv na suočavanje sa smrću. A suvremeni bijeg od smrti, koji je zamjetan u pastoralnom i teološkom diskursu, očituje aktualnost tog Koheletova poziva i danas.
Miljenka Grgić54