Bogoslovska smotra, Vol. 95 No. 1, 2025.
Preliminary communication
https://doi.org/10.53745/bs.95.1.6
Utjelovljenje vječnog Logosa kao teološki arhetip. Inkarnacijski princip i njegove konsekvence za vjeru
Stipo Kljajić
; Catholic Faculty of Theology University of Zagreb, Zagreb, Croatia
Abstract
Još od vremena ranoga kršćanstva jedna do temeljnih dogmatskih kršćanskih istina – fundamentalnih istina vjere na kojima se temelje drugi kršćanski postulati – jest vjera u očovječenje Boga, u Božje utjelovljenje, u gotovo samo isključivo kršćansko vjerovanje da je Bog postao čovjekom. Premda se, uz Isusovu smrt i uskrsnuće, radi o središnjem događaju povijesti spasenja, ipak Božje učovječenje, odnosno Isusovo čovještvo nije samorazumljivo, nego naprotiv – osobito u suvremenim teološkim gibanjima – nailazi ako ne na neprihvaćanje onda zacijelo na suptilno zaobilaženje. Stoga se u radu, u uvodnom prvom poglavlju, tematizira navodna suprotstavljenost između Isusova božanstva i čovještva, odnosno za kršćanstvo nimalo nevažna postavka prema kojoj Isusovo čovještvo ne narušava njegovo božanstvo, dok se u drugom poglavlju konkretnije naglašava važnost utjelovljenja, jedinstvenog i čudesnog događaja, osobito na temelju Iv 1,14 i Fil 2,7-8. U trećem se poglavlju pokušava odgovoriti na pitanje zašto se Bog utjelovio: da bi čovjeka (cjelokupno čovječanstvo, odnosno kozmos) otkupio od ropstva grijeha i smrti i/ili iz ljubavi, tj. da bi primjerom čovjeku pokazao kako se biva čovjekom (model čovještva). Prije zaključnog dijela poseban se naglasak stavlja na za katolicizam važno poimanje zemaljskog Isusa Franje Asiškoga, odnosno na važnost Božjeg utjelovljenja kao modela služenja od jaslica do križa: Onaj koji se iz ljubavi utjelovio, iz ljubavi i služi, da bi čovjek, iz ljubavi služeći drugim ljudima, Bogu uzvratio ljubav.
Keywords
utjelovljenje; pobožanstvenjenje; »samooplijenjenje«; »ušatorenje«; otkupljenje od ropstva; model čovještva; služenje iz ljubavi
Hrčak ID:
330349
URI
Publication date:
25.4.2025.
Visits: 395 *