Uvod
Novozavjetni stručnjaci uočili su neke poveznice između Djela 27 i Jonine priče. Ne radi se o jezičnim poveznicama nego o motivima koji se nalaze u obje pripovijesti.1 Witherington (1998, 756) tvrdi da Luka „mnogo više duguje grčkim tradicijama historiografije nego onima rimskim ili čak židovskim“. Zatim u fusnoti (1998, 756) dodaje: „Pavao se ovdje ne opisuje kao prorok koji nevoljko radi svoj posao, poput Jone. Naprotiv, on nastoji izbaviti svoje poganske suputnike tako što im, među ostalim, daje dobre savjete i proroštvo.“ Roloff (1988, 360) i Pervo (2009, 652; naglašava aluziju na Djela 27,19 u Joni 1,5, 659) slično obrađuju tu temu. Keener (2015, 382) smatra da je tipologija Jone „vrlo malen podtekst u Luki-Djelima“. U svojem Commentary of the New Testament Use of the Old Testament, u raspravi u 27. poglavlju Marshall uopće ne spominje Jonu (2007, 599).2
Ovaj kratak pregled daje nam uvid u mišljenje novozavjetnih stručnjaka o tome aludiraju li Djela 27 na Jonu ili ne. Na slučaju Keenera (2015, 382-383) zgodno vidimo kako stvari stoje. On nije siguran aludiraju li Djela 27 na Jonu ili ne. S jedne strane, ako aludiraju, smatra da bi se „moglo raditi o većemu podtekstu“ (2015, 382). Potom navodi šest mogućih paralela, primjećujući da „nisu vrlo uvjerljive ako pokušavamo pokazati Jonu kao jedini književni ključ naracije budući da mnoge paralele odgovaraju morskim scenama općenito“ (2015, 383). Keener zaključuje: „Međutim, možda je usporedbu vrijedno učiniti, posebice u smislu kontrasta, sve dotle dok ne tvrdimo da je Lukin glavni cilj napraviti književnu imitaciju Jone“ (2015, 383). U svojem komentaru iz 2020., Keener uopće ne spominje Jonu.
Međutim, kada usporedimo ove dvije priče, naći ćemo više toga nego što nam otkrivaju komentari i pojedinačne studije. Tvrdnja je ovoga članka da Luka predstavlja Pavla kao Božjega pouzdanog i poslušnog proroka i suprotstavlja ga Joni koji je svjedok Božjeg milosrđa. U svojem komentaru The Acts of the Apostles Luke Timothy Johnson (1992, 458-459) razmatra apostole kao proroke i raspravlja o Pavlovu uvrštenju u tu skupinu. Na primjer, Pavao govori o ispunjenom proroštvu, što ga smješta među druge Božje glasnogovornike (Dj 27,10.21.24-25.34.44). Pavao ima viđenje Boga u kojemu mu Bog daje sigurnost. Pavao također služi tom Bogu (Dj 27,23-25) i ohrabruje druge dijeleći tu sigurnost s njima i svjedočeći o Božjoj snazi da spasi (Dj 27,24-37). Pavao odlučno želi ići u Rim kako bi bio svjedok evanđelja (Dj 27,24). U skorije vrijeme David Moessner analizirao je Pavlov opis u Djelima. Znakovito je da je naslov jednoga Moessnerova poglavlja „Pavao jedinstveno slijedi i dopunjava Isusov poziv kao ‘Prorok poput [ali veći od] Mojsija’“ (2016, 262). Moessner je istaknuo kako Luka u opisu Pavlova poziva koristi razne motive Isusova preobraženja (2016, 263-264). Pokazao je nekoliko paralela između Pavlove i Isusove službe te njihovih sudbina kao proroka koje su odbacili (2016, 262-269).
U nastavku ću usporediti Jonu i Pavla kako ih vidimo u Djelima 27, a potom ću detaljnije obraditi neke osobitosti proroka prije nego što kratko sagledam širi kontekst Djela 27.
1. Usporedba Pavla i Jone
1.1 Zašto Jona?3
U određenom smislu Pavla bi se moglo usporediti s drugim davnim junacima poput Odiseja, koji je također doživio brodolom. Luka povlači paralelu između Jone i Pavla zato što je za njega Pavao važan kao prorok. Koristi Jonu kao osobu za usporedbu zato što ga Stari zavjet opisuje kao najuspješnijeg (usp. Ackerman 1997, 238-239), a istovremeno najneposlušnijeg proroka.4 Ne znam ni za jedan komentar koji drugačije gleda na Jonu. Ilustrirat ću to nekolicinom gledišta.
Allen (1976, 194) govori o „Joninoj zlobi i pakosti“. Stuart (1987, 431) vidi Jonu kao „žestokog nacionalista, koji je za Izrael i protiv svega stranoga, barem kad se radi o Asircima. […] također je sposoban biti mrzovoljan i tvrdoglav, čak i u odnosu na Boga“. Što se tiče poruke knjige: „Na jednoj razini poruka Jone jednostavna je: ‘Nemojte biti poput Jone’“ (Stuart 2012, 463). „Izraelski prorok Jona svuda oko sebe vidi pogane koji priznaju Boga, ali on, Jahvin prorok koji po svemu sudeći neposrednije i bliže poznaje Boga, teško se miri s Jahvinim zahtjevima i postupcima“, primjećuje Sweeney (2000, 326). Timmer tvrdi da, što se njegove proročke uloge tiče, „Jona najprije sasvim izbjegava tu ulogu (poglavlje 1–2), a zatim je samo površno odrađuje (poglavlje 3–4). Još je čudnije kako ga knjiga dosljedno prikazuje kao proroka koji navješćuje Jahvine riječi dok je pritom u sukobu s njim.“ Timmer dodaje: „Zbog svega toga čitatelja se potiče da vidi Joninu ulogu u knjizi koja nosi njegovo ime kao prikaz Izraela koji se ne želi pokajati“ (Timmer 2011, 62).
1.2. Sličnosti
Iako ih ima više, navest ću šest sličnosti i šest razlika između ova dva protagonista, najprije Jone, a potom Pavla. Ovakvo kontrastno uspoređivanje poznato je kao synkrisis, naziv koji označava „paralelizme ili kontraste između protagonista u pripovijesti“ (Sciberras 2015, 55).5 Najočitiji primjeri sličnosti između Pavla i Jone su:6
1. Protagonist kreće na put s misijom.
U oba putovanja protagonistu je povjerena misija. Jona je dobio zapovijed: „‘Ustani’, reče mu, ‘idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene’“ (Jn 1,2) dok se Pavla ohrabruje da se ne boji jer „pred cara ti je stati“ (Dj 27,24).7
2. Odredište putovanja glavni je grad osvajača.
Kao što se vidi u gornjim citatima, obojica putuju u prijestolnicu carstva (Jona zaobilaznicom). Zapazite da su židovski glavni gradovi, Samarija i Jeruzalem, pod vlašću Ninive u 8. stoljeću pr. Kr. te Rima u 1. stoljeću pr. Kr.
3. Oluja prijeti životu protagonista i onih koji su s njim u lađi.
Oluja prijeti misiji, lađi i svima u njoj. Obje lađe rješavaju se tereta (Jn 1,5; Dj 27,18).
4. Putovanje po Sredozemnom moru.
Iako se više lokacija predlaže kao moguće mjesto Taršiša8, Jonino putovanje zacijelo je bilo po Sredozemnom moru. Nevolje koje su Pavao i njegovi suputnici doživjeli također su se dogodile na Sredozemnom moru.
5. Sudbinu protagonista određuju drugi, ali on inicira dobar ishod.
U obje priče mornari u lađi određuju sudbinu protagonista. Mornari na Joninoj lađi „bacaju ždrijeb“, a potom pitaju Jonu: „Što da učinimo s tobom?“ prije nego što ga, na Jonin prijedlog, bace u more, nakon čega oluja prestaje bjesnjeti (Jn 1,7.11.15). Unatoč Pavlovu savjetu satniku, kormilar i vlasnik broda odlučuje nastaviti s plovidbom (Dj 27,10-11). Zatim: „Tada vojnici naumiše poubijati sužnje… ali im satnik, hoteći spasiti Pavla [vidjevši ispravnost Pavlova gledišta i ponašanja], omete naum“ (Dj 27,42-43). Oba protagonista svojim prijedlozima doprinose sretnom ishodu.
6. Protagonist gotovo pogiba, ali ipak biva spašen.
Mornari nevoljko pristaju baciti Jonu u more, ali njega poslije spašava velika riba koju šalje Bog. Zbog satnikove odluke Pavao gotovo pogiba, ali ga spašavaju čudesna Božja pomoć (Dj 27,24.44) i satnikova djela (Dj 27,42-43), tako da je proglašen nevinim.9 I Jona (Jn 1,14-16) i Pavao (Dj 27,34-36) Bogu pripisuju zasluge za izbavljenje.
1.3. Razlike
Dakako, postoje i razlike između dva protagonista, Jone i Pavla, koje još više naglašavaju sličnosti:
1. Jona navlači na sebe oluju i nesreću. S druge strane, neslušanje Pavlovih upozorenja navlači oluju i nesreću.
Reagirajući na Joninu odluku da krene u suprotnom smjeru (Jn 1,3), Bog šalje oluju u kojoj se brod gotovo potapa (Jn 1,4). Budući da je putovanje u to doba godine bilo opasno, Pavao upozorava satnika na mogućnost velike štete, ali ovaj se na to ne obazire (Dj 27,9-11); lađa stoga upada u opasnu oluju (Dj 27,14-41). Pavao igra glavnu ulogu u Božjemu spasonosnom činu (usp. Keener 2015, 383).
2. Jona ne želi ići u glavni grad i zbog toga pokušava pobjeći. Mornari ga bacaju u more kako bi spasili lađu (Jn 1,15). S jedne strane, Pavao pokušava doći do glavnoga grada, odredišta svoje misije (Dj 27,24) i pritom ga vojnici skoro ubijaju (Dj 27,42-43).
Obojici je rečeno da putuju u prijestolnicu carstva (Jn 1,2 i Dj 27,24) ‒ Pavao je poslušan (Dj 27,1-44), ali Jona nije (Jn 1,3).10
3. Jona je sebičan i misli samo na sebe. Jedina je iznimka takvom razmišljanju to što predlaže da ga bace s broda.11 Za jednoga proroka, Jona je strašno ravnodušan prema mornarima i svojem poslanju dok Pavao namjerava spasiti sve na brodu, uključujući sebične mornare, ne bi li ispunio svoje poslanje.
Ovaj aspekt najjasnije pokazuje razliku između ova dva proroka. U svojoj sebičnosti Jona osjeća ljutnju, ali nikada tjeskobu, tako da je Jonin opis karikatura proroka. S druge strane, vidimo da je Pavlu stalo do svih ljudi na brodu. Jonu pozivaju da zazove svojega Boga da ih izbavi (Jn 1,6), ali ne čitamo da je to učinio. Čitamo da se Pavao molio (27,23-24) iako ne znamo točan sadržaj te molitve (Keener 2015, 383). Marshall (1980, 410) tvrdi da se Pavao molio za one koji su bili na brodu te da su Djela 27,24, „Bog ti daruje sve koji plove s tobom“, odgovor na tu molitvu.12 Iako tekst ne može podržati Marshallovo tumačenje, ono dobro opisuje apostola, koji daje sve od sebe kako bi spasio živote ljudi na lađi. Od početka priče Pavla se predstavlja kao brižnu osobu.13
4. Jona čeka uništenje Ninive izvan zidina grada, a Pavao je za vrijeme oluje na lađi i želi vidjeti izbavljenje svih koji su na njoj.
Jonina sebičnost i nesklonost Ninivljanima pokazani su činom izlaska iz grada (Jn 4,5), odakle može gledati uništenje Ninive sa sigurne udaljenosti. Pavao je sušta suprotnost – on cijelo vrijeme ostaje na lađi, dijeleći sudbinu svih putnika u opasnosti; ne nastoji spasiti samo svoj život (što bi svatko instinktivno učinio), nego svih koji su na lađi.14 Dok Jona pokazuje svoju ljutnju i nemilosrdno neprijateljstvo prema Ninivi, Pavao pokazuje suosjećajnu brigu i Božje milosrđe.
5. Jona donosi poruku o propasti ‒ Pavao naviješta Božju spasonosnu ljubav (soteria).
Ne čitamo što je točno Jona trebao naviještati, ali njegova je propovijed kratka i oštra: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.“ Nasuprot tome, kad „bila je već propala svaka nada da ćemo se spasiti“ (Dj 27,20), Pavao objavljuje anđelovo ohrabrenje (Dj 27,24): „Bog ti daruje sve koji plove s tobom.“ Ovu ću misao dalje razraditi.
6. Bog ljubi sve: upravo to ljuti Jonu dok Pavla potiče da spasi ostale.
Jona i Djela apostolska knjige su o naviještanju Božje spasonosne ljubavi narodima, a posebice carstvima koja se u njima spominju. Jonina srdita reakcija na tu poruku stoji u oštroj opreci s Pavlovom reakcijom na nju. Pavao utjelovljuje Božju spasonosnu ljubav prema narodima svojim riječima, djelima i ponašanjem.
2. Prorokova poruka
U svojoj pripovijesti Jona se gotovo nimalo ne trudi postići svoje poslanje, ali se itekako trudi da ga ne ispuni: bježi od Boga i neposlušan mu je – pronalazi lađu koja plovi u suprotnom smjeru (Jn 1,3); za vrijeme oluje leži i čak uspijeva zaspati u lađi koja se silno ljulja na velikim valovima (Jn 1,5).15
Jona je opisan kao različit od pogana. U oluji kojoj je on sam bio uzrok, Jona se nalazi u potpalublju, gdje čvrsto spava dok mornari pokušavaju spasiti lađu (1,5). Po dolasku u Ninivu Jona propovijeda o propasti grada (3,4): „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena!“ Ispunivši svoju misiju, izlazi iz grada, ali ostaje u blizini kako bi čekao dolazak osude (4,5) ‒ ne želi imati ništa zajedničko s Ninivljanima i ne želi dijeliti njihovu sudbinu.
Bilo bi sasvim drugačije da je Jona navijestio: „Pokajte se, jer još četrdeset dana i Niniva će biti razorena!“ Jona 3,4 sažetak je prorokove poruke i daje nam uvid u njezin glavni smisao. Međutim, vidjeti to kao „vjerno prenesenu“ (Timmer 2011, 97) poruku možemo samo ako zanemarimo Joninu karakterizaciju – drugim riječima, iako je Jona poslušao Boga i otišao u Ninivu, u njegovu srcu nije došlo do promjene stava. Timmer (2011, 97) kvalificira ovu primjedbu kad kaže „da Jona nije baš bio raspoložen reći nešto više o temi pokajanja, nego je više od svega htio naglasiti Božju svetost, pravednost i snagu protiv grada koji ga je uvrijedio“. Kao što vidimo u tekstu, prorok nije propovijedao o pokajanju niti je spominjao Božje atribute, nego je samo navijestio propast Ninive. „Jona gotovo da uopće ne propovijeda“, pametno primjećuje McConville (2002, 192).
Jonina ustrajna nevoljkost da posluša Boga i zove na pokajanje može se vidjeti u redoslijedu radnji u tekstu. Bog kaže Joni (3,2): „‘Ustani’… ‘idi u Ninivu, grad veliki, propovijedaj u njemu što ću ti reći.’“ Ovoga puta Jona poslušno radi što mu je rečeno (3,3): „Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Jahve zapovjedi.“ Jona zatim u 3,4 sažima svoju poruku: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena!“ Pripovijest sugerira da Jona slijedi Božju riječ, za razliku od 1,3, samo time što je ušao u grad. Ono što naviješta ne čini se da je „kako mu Jahve zapovjedi“ ‒ to je skraćena poruka o propasti (slično Walton 1992, 54). No Jona želi vidjeti baš to – propast. Puno više zapanjuje činjenica da su se Ninivljani pokajali (3,5-9).
Vidjevši pokajanje Ninive i Božje popuštanje srdžbe prema njima, Jona se razljuti (4,1). Bog se ne slaže s njim (4,4): „Srdiš li se ti s pravom?“ Kao što sam već spomenuo, Jona nikad ne pokazuje tjeskobu, nego samo ljutnju. „Ako želimo ispravno razumjeti proročku kritiku, moramo vidjeti da je za njezin idiom karakteristična tjeskoba, a ne ljutnja. Smisao tog idioma je dopustiti zajednici da sudjeluje u toj tjeskobi, koju inače radije niječe“, tvrdi Brueggemann (2018, 81; oslanjajući se na Heschela 1962, passim). Ovdje se Brueggemann više bavi slušateljima i zajednicom nego navjestiteljem i prorokom dok je moj fokus na Joni, srditom proroku koji ne osjeća tjeskobu. Jona ispunjava svoju misiju protiv vlastite volje i Božjom izvanrednom milošću.
Pavlov stav i poruka razlikuju se od Joninih. Apostol je okružen poganima. Putuje na prepunoj sredozemnoj lađi. U oluji preuzima inicijativu i radi na dobrobit sviju. Zapravo, u svojem nastojanju da se svi spase, preuzima vlast nad lađom (27,10.21-25.31.33-34).16 Iako ne vidimo Pavlovu tjeskobu, nego odlučnost i kontrolu nad situacijom, njegova solidarnost s njegovim suputnicima potvrđuje njegovu poruku i osobu.
Njegova poruka započinje s donekle nepotrebnim podsjetnikom na to tko je bio u pravu (Dj 27,21). Zatim ih ohrabruje i kaže: „Razvedrite se jer ni živa duša između vas neće stradati, nego samo lađa“ (Dj 27,22).17 Najvažnija informacija koju svi oko njega vjerojatno žarko žele čuti jest da nitko neće poginuti. Međutim, ovo treba poduprijeti dokazom ‒ kako Pavao to zna? Stoga im govori svoje kvalifikacije: glasnik/anđeo božanstva kojemu Pavao pripada i kojemu služi („čiji sam i komu služim“ Dj 27,23), utješio ga je i rekao: „Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom“ (Dj 27,24). Ovo je bilo ključno za njegove slušatelje jer sugerira da će ih Pavlovo božanstvo čuvati dok ne stignu na svoje odredište. Ovo znači da nije kriv za optužbe protiv njega i da ne predstavlja prijetnju ljudima oko sebe.18 Doista, Pavlov Bog čuvar ne misli samo na Pavla nego i na sve koji se nalaze na toj lađi. „Jasno, ovdje je fokus na Pavlovoj sigurnosti, ali i drugi koji putuju s njim time će se okoristiti“ (Witherington 1998, 769). Pavao završava svoju poruku osobnom porukom ohrabrenja i konkretnim detaljima o tome što ih čeka (Dj 27,25-26): „Zato razvedrite se, ljudi! Vjerujem Bogu: bit će kako mi je rečeno. Ali treba da se nasučemo na neki otok.“ Smisao Pavlove poruke bilo je izbavljenje sviju koji su se nalazili na brodu. Usprkos opasnosti u kojoj se svi nalaze, „Pavao tijekom putovanja nikad ne govori o smrti, nego samo o spasenju“ (Sciberras 2015, 55; vidi Dj 27,24.26.34).19
Primijetite također da su se Pavlove riječi obistinile jer je Bog Pavlu dao „sve koji plove“ s njim (Dj 27,24; usp. 27,34). Pavao je stoga opisan kao prorok koji se pokorio poruci svojega poslanja. Za razliku od toga, Jonine riječi: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena!“ (Jn 3,4) nisu se obistinile zbog čega se pokazao nepouzdanim prorokom.20 Njemu se njegova misija ne sviđa i zbog toga je neposlušan i nepouzdan. Ne ispunjava svoju proročku ulogu posredništva između Boga i ljudi (vidi: Petersen 2000) dok Pavao obavlja odličan posao u tome polju.21
3. Širi kontekst
Ovdje ću ograničiti svoju raspravu širega konteksta Djela 27 na samo pregršt općenitih zapažanja. U njegovu pozivu, o Pavlu se kaže da je „oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti“ (9,15-16). U poglavlju 27 on je na putu da donese Božje ime poganskomu caru. Samo putovanje pokazatelj je „koliko mu je… trpjeti“ za Krista. „To je muka koja pruža spasenje svima koji se nalaze na lađi, slično kao što je Isusova muka pružila spasenje cijelom čovječanstvu iako se radi o drugačijem spasenju“ (Sciberras 2015, 55). Na ovaj način uvodi se još jedna synkrisis. Lukino evanđelje doseže svoj vrhunac u pripovijesti o Isusovoj muci kad Isus umire – kako bi spasio čovječanstvo. Pavao se javlja u ulozi spasitelja u Djelima 27,23-24 (vidi Sciberras 2015, 55; Pervo 2009, 664). Anđeo koji se javlja Isusu u Getsemanskom vrtu snaži ga (Lk 22,43-44).22 Slično tome, u Djelima 27,23-24, anđeo ohrabruje Pavla.23
Johnson (1992, 12-14) raspravlja o proročkoj strukturi Luke-Djela. U Lukinu evanđelju Isus je opisan kao prorok poput Mojsija (usp. Pnz 18,15-18). „Evanđelje je vrijeme prvoga slanja proroka. Djela apostolska nastavljaju priču o prorokovom drugom i silnijem slanju ljudima, s ponudom druge šanse da prihvate ‘Božje pohođenje’ te stoga spasenje“ (1992, 13). Stoga, na samom kraju knjige, Pavla vidimo kao apostola i proroka koji je „propovijedao kraljevstvo Božje i naučavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano“ (28,31).24 Poput Johnsona, Moessner (2016, 28-33) tvrdi da Djela apostolska slijede Lukino evanđelje te da se svako sastoji od pet scena. U Djelima je Pavlova sudbina paralelna sudbini njegova Spasitelja u Evanđelju.
4. Primjena Haysovih kriterija
U svojoj važnoj monografiji Richard Hays (1989, 29-32) predlaže da egzegeza nije „precizna znanost“ nego „skromna vještina imaginacije“ (1989, 29). Što se tiče novozavjetnih referenci na Stari zavjet, možemo ih identificirati s različitim razinama sigurnosti. Za testiranje tvrdnji o intertekstualnosti, ili „odjecima“, Hays predlaže sedam kriterija ili „testova“ ili „općenitih pravila“. Iako je u svojoj knjizi Hays primijenio svoje kriterije samo na Pavlova pisma, s vremenom su primijenjeni na druge novozavjetne knjige. Dopustite da sada navedem Haysove kriterije i kratko ocijenim gore predloženu synkrisis.
Dostupnost. „Je li predloženi izvor odjeka bio dostupan autoru i/ili originalnim čitateljima?“ Na ovo pitanje možemo potvrdno odgovoriti budući da su se kanonske knjige proroka već dugo koristile kao Sveto pismo u vrijeme kada je Luka napisao svoje djelo.
Obujam. Obujam intertekstualnosti „prvenstveno određuje stupanj eksplicitnog ponavljanja riječi i sintaktičkih obrazaca, ali i neki drugi čimbenici mogu pritom biti važni“. Proučavajući Pavla i Jonu, zaključio sam da u Djelima 27 obujam intertekstualnosti nije u najvećoj mjeri određen „eksplicitnim ponavljanjem riječi ili sintaktičkih obrazaca“, nego paralelama ili kontrastnim motivima koji se koriste kako bi stvorili synkrisis između Pavla i Jone.
Javljanje. Koliko često autor „navodi ili aludira na isti biblijski odlomak“? U Lukinu evanđelju Isus spominje znak Jone (11,29-32). Prema tome, reference u Djelima 27 na Jonu nimalo ne iznenađuju (vidi više pod #4).
Tematska smislenost. „Koliko se dobro navodni odjek uklapa u tijek argumentacije koju autor razvija?“ Djela nam govore kako apostoli, a posebno Pavao, ispunjavaju Isusovu prvotnu zapovijed da budu njegovi svjedoci od Jeruzalema do kraja svijeta (Dj 1,8). Luki je veoma važno opisati Pavla kao vjernog svjedoka Božjega životodavnog evanđelja i plana otkupljenja. Synkrisis zgodno služi kao potvrda ove činjenice.
Povijesna prihvatljivost. Je li moguće da je autor „namjerno koristio navodni efekt značenja? Jesu li to čitatelji mogli razumjeti?“ Kao što sam već ustvrdio, Luka je namjeravao predstaviti apostola Pavla u kontrastu s prorokom Jonom, opisujući Pavlovu misiju kao vjernu i blagoslovljenu. Lukini čitatelji, vjerojatno upoznati s Joninom pričom, bez problema su vidjeli usporedbu između apostola i proroka.
Povijest tumačenja. „Jesu li drugi čitatelji, uzmemo li u obzir i one kritičke i predkritičke, čuli iste odjeke?“ Ne znam ni za koja predkritička tumačenja koja su naglašavala ovu synkrisis.25 Međutim, spomenuo sam moderne tumače koji su vidjeli intertekstualnost između Jone i Djela.
Osjećaj zadovoljstva. „Sa ili bez jasne potvrde ostalih ovdje navedenih kriterija, ima li predloženo čitanje smisla? Daje li nov uvid u kontekst? Proizvodi li u čitatelju zadovoljavajući prikaz efekta intertekstualnog odnosa?“ Po mojem mišljenju, čitanje koje predlažem ima smisla i daje nov uvid u Djela 27 kao cjelinu, misiju apostola Pavla i neke motive u knjizi. Međutim, osjećaj zadovoljstva nešto je što ostavljam na procjenu čitateljima mojeg tumačenja.
Zaključak
Nastojao sam istaknuti i sličnosti i razlike između proroka u priči o Joni i u Djelima 27 prije nego što sam raspravljao o njihovim porukama i širem kontekstu. Kao što su mnogi komentatori primijetili, duljina Pavlove priče čini se nerazmjernom ostatku knjige Djela.26 Za razliku od Jone, Lukin opis Pavla kao pravoga proroka može to donekle objasniti.
U epizodi brodoloma Pavao djeluje kao Božji vjerni i poslušni prorok, koji ne naviješta osudu nego, kao Kristov poslanik narodima, Božji čin spasenja, odnosno otkupljenje: „Ni živa duša između vas neće stradati, nego samo lađa“ (Dj 27,22) zato što „Bog ti daruje sve koji plove s tobom“ (Dj 27,24). Poput svojega Gospodara, Pavao ne optužuje nego prihvaća trpljenje te tako svjedoči o Bogu i na kraju spašava svoje suputnike. Sve ovo stoji u oštrom kontrastu s načinom na koji se prorok Jona ponaša i govori. On, u najmanju ruku, nevoljko ide prema odredištu svoje misije, a zbog njegove mržnje prema Asiriji možemo s pravom sumnjati u to da je Ninivljanima prenio Božju poruku u cjelini. Jona stoji na mjestu Izraela, a njegov neuspjeh Izraelov je neuspjeh ‒ Pavao predstavlja poslušnost mesijanskog pokreta i Božje izbavljenje i blagoslov.
Luki je iznimno važno naglasiti propovijedanje evanđelja i uključivanje pogana. Kako bi to dodatno istaknuo, koristi Jonu kao zakulisnog lika naspram kojega opisuje Pavla kao pouzdanog proroka. „Pavao je proročka figura čija djela pokazuju Božju milost i u čijim riječima vidimo kako Bog umiruje ljude i uvjerava ih u to da će preživjeti“ (Schnabel 2012, 2289). „Na svom putu uspijeva spasiti mnoge druge živote svojom poslušnošću i molitvom pravom Bogu“ (Keener 2015, 378).