Uvod
Obiteljski život kralja Davida obilježen je krizama i tragedijama, posebno kada je riječ o njegovoj djeci. To uključuje silovanja i krvoprolića: njegov najstariji sin Amnon siluje svoju sestru Tamaru, njegov sin Abšalom ubija svoga brata Amnona, Abšalom se buni protiv oca i spava s deset Davidovih konkubina, a mlađi Adonija također pokušava preuzeti prijestolje za vrijeme očeva života. Sva ta okrutnost i nasilničko ponašanje događaju se unatoč, a možda i zbog, beskrajne ljubavi koju David pruža svojoj djeci. Donosimo kratak sažetak radnje:
Nakon grijeha Davida i Bat-Šebe, Biblija opisuje okrutno silovanje i izgnanstvo Tamare, Davidove kćeri, koje počini Amnon, Davidov prvorođeni sin i nasljednik. Abšalom susreće svoju sestru Tamaru, tješi je u njezinoj patnji i moli je da ne objavljuje silovanje. David također saznaje za taj teški događaj; jako se razljuti, ali ništa ne poduzima. Posljedice tog čina dovode do prekida odnosa između Abšaloma i Amnona. Nakon dvije godine, Abšalom odlučuje osvetiti sestrino silovanje, pa poziva svoga oca i svu svoju braću, uključujući Amnona, na gozbu prigodom šišanja ovaca. David ne dolazi, ali dopušta da idu svi njegovi sinovi. Usred gozbe, Abšalom naređuje svojim slugama da ubiju Amnona kada mu vino razveseli srce i sluge doista ubijaju Amnona. Nastaje panika i masovan bijeg natrag u Jeruzalem, a Abšalom bježi svom djedu Talmaju, kralju Gešura. Glasine stižu u kraljevu palaču o smrti svih kraljevih sinova, no poslije se otkriva da je samo Amnon poginuo. David duboko oplakuje smrt svoga sina. Nakon tri godine, uz posredovanje Joaba, zapovjednika Davidove vojske, Abšalom dobiva oprost i vraća se u Davidov dom. Neposredno po dolasku, Abšalom započinje pripreme za pobunu protiv svoga oca, tijekom koje je David prisiljen pobjeći iz svog doma. Abšalom ulazi u Davidovu kuću i po savjetu Ahitofela liježe s kraljevim ženama. Na kraju, pobuna je ugušena Abšalomovom smrću od Joabove ruke, dok je Abšalom obješen za kosu o veliki hrast.
Svrha je ovoga rada ispitati pozadinu događaja u Davidovu domu nakon grijeha s Bat-Šebom. Lanac nesreća i tragedija koje su zadesile Davida u trilogiji o Abšalomu uključuje silovanje Tamare,2 ubojstvo Amnona i Abšalomovu pobunu. Teološki gledano, ti su događaji ispunjenje božanske kazne nad Davidom zbog grijeha s Bat-Šebom. Ta kazna se podudara s biblijskim stilom odmazde mjera za mjeru (ius talionis),3 kako je rekao prorok Natan: »Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma... Evo ja ću podići na te zlo iz tvoga doma...« (2 Sam 12,10-11).4 Silovanje Tamare i Abšalomov odnos s Davidovim ženama posljedica su spolnog grijeha s Bat-Šebom,5 dok su ubojstvo Amnona i smrt Abšaloma posljedica ubojstva Urije.6 U svakom slučaju, u ovom se radu tvrdi da je još jedan značajan čimbenik doprinio tim tragedijama, a to je loš odgoj Davidove djece. U ovoj analizi usvojen je tradicionalni holistički pristup, promatrajući trilogiju o Abšalomu kao dio narativnoga slijeda koji joj prethodi i slijedi je. Metodologija korištena u ovom radu temelji se na interpretaciji klasične rabinske literature uz analizu književnih motiva u biblijskim pripovijestima.
1. Književna analiza ključnih događaja u trilogiji o Abšalomu
1.1. Reakcije obitelji na silovanje Tamare: šutnja
1.1.1. Davidova reakcija
»Kad je kralj David čuo sve što se dogodilo, vrlo se razgnjevi« (2 Sam 13,21). Ako se pažljivo promotri opis u retku, može se zaključiti nekoliko stvari: redak navodi da je David čuo »sve [K. D.] što se dogodilo«. Izraz »sve« ne odnosi se samo na to da je Amnon silovao Tamaru. Riječi »sve što se dogodilo« uključuju i činjenicu da je Amnon lagao Davidu i manipulativno ga iskoristio, kao i to da je Tamaru, nakon što ju je silovao, izbacio na ulicu, osramoćenu. Njegova je reakcija: »Vrlo se razgnjevi«, ali unatoč velikom bijesu, prema biblijskom tekstu, David Amnonu nije učinio ništa.7 U drevnim prijevodima ovog retka8 postoji zanimljiv dodatak koji objašnjava Davidovu neaktivnost: »Ali ne htjede žalostiti svoga sina Amnona, koga je ljubio jer mu bijaše prvorođenac.«9 Ovaj je dodatak uključen u KS prijevod, no nije usvojen u drugim prijevodima,10 koji slijede hebrejsku verziju. Drugo moguće objašnjenje Davidove šutnje moglo bi proizlaziti iz njegova grijeha s Bat-Šebom. David je možda strahovao da bi, ako kritizira Amnonovo ponašanje, Amnon mogao odgovoriti: »I ti meni želiš propovijedati nakon onoga što si učinio s Bat-Šebom i Urijom?« Još jedna mogućnost jest da njegova šutnja proizlazi iz osjećaja krivnje zbog incidenta s Bat-Šebom – možda je osjećao da o tom nema pravo govoriti. Teško je to pretpostaviti, ali nije nemoguće, da je David davao prednost svojim sinovima u odnosu na svoju kćer. U svakom slučaju, Davidova šutnja izrazito je uznemirujuća, jer s jedne strane, čini se da štiti Amnona, dok s druge strane napušta Tamaru, posebno u svjetlu Davidova neizravnog doprinosa silovanju, premda nesvjesnog, kada je zapovjedio Tamari11 da ode u kuću svoga brata Amnona.12
1.1.2. Abšalomova reakcija
»A njezin je brat Abšalom upita: 'Je li možda tvoj brat Amnon bio s tobom? Ali sada, sestro moja, šuti: brat ti je! Ne uzimaj to k srcu!' Tako je Tamara ostala osamljena u kući svoga brata Abšaloma...« (2 Sam 13,20). Abšalom, njezin brat, prvi susreće Tamaru nakon silovanja i nakon što ju je Amnon izbacio na ulicu dok ona plače, s pepelom na glavi, poderane odjeće, možda i okaljana krvlju svoje nevinosti. Možemo pretpostaviti da je Tamara u tom teškom trenutku otišla prema kući svoga brata, jer joj je on bio najbliža osoba. Čak i prije nego što mu ispriča što se dogodilo, Abšalom je odmah pita je li to učinio njezin brat Amnon. Tamarin odgovor nije zabilježen, što sugerira da je to bilo retoričko pitanje. Ovaj stil pripovijedanja čitatelju sugerira da je Abšalom shvatio sve što se dogodilo. Iz ovoga možemo zaključiti da je, za razliku od Davida, Abšalom znao da Amnona privlači njegova sestra Tamara.
Na prvi pogled, Abšalomova reakcija djeluje vrlo čudno. S jedne strane, traži da se cijela stvar zataška jer je riječ o njezinu bratu, silovanju unutar obitelji, posebno kraljevske obitelji. S druge strane, u sljedećem retku opisano je kako Abšalom prekida svaki kontakt s Amnonom: »A Abšalom ne reče Amnonu ni riječi, ni zle ni dobre, jer je Abšalom zamrzio Amnona što mu osramoti sestru Tamaru« (2 Sam 13,22). Abšalomov zahtjev prilično je neshvatljiv, pa čak i šokantan – on traži da Tamara šuti, iako ona želi obznaniti događaj koji joj je uništio život, o čemu redci jasno svjedoče, budući da više nema što izgubiti. Unatoč tome, Tamara posluša Abšalomove želje i odlazi živjeti u njegovu kuću. Možda to ukazuje na njezino povjerenje u brata Abšaloma i vjerovanje ili čak i znanje da će on kazniti Amnona. Iz nastavka pripovijesti znamo da je Abšaloma duboko pogodila šteta nanesena njegovoj sestri Tamari i da je na kraju osvetio njezinu sramotu kaznivši Amnona. Stoga treba gledati na Abšalomovo ušutkavanje Tamare kao na smicalicu kojom je nastojao prikriti svoje prave nakane, koje su, naravno, uključivale Amnonovo ubojstvo. U početku se Abšalom suzdržava od bilo kakve konkretne akcije. Međutim, mržnja prema starijem bratu, prijestolonasljedniku, ostaje i tinja u njegovu srcu, kako piše u retku: »Abšalom je zamrzio Amnona.« Ta šutnja služi da bi uspavala neprijatelja. Doista, kako je poznato, Abšalomov čin osvete, dvije godine poslije, dolazi kao potpuno iznenađenje svim stanovnicima palače. Također je moguće da je izostanak kraljeve reakcije na silovanje potaknuo Abšaloma na djelovanje, što ga je dovelo do toga da ubije Amnona.
Abšalom je inteligentan. Za razliku od Amnona, kojem je bila potrebna mudra osoba poput Jonadaba za savjetnika, Abšalom je u Svetom pismu prikazan kao netko tko svoje postupke planira s velikom mudrošću i smirenošću. Svojom šutnjom i Tamarinom šutnjom, Abšalom zapravo slabi Amnonovu i Davidovu budnost. Komentatori se razlikuju u mišljenjima o tome je li Abšalom uopće razgovarao s Amnonom ili s njim nije razgovarao jedino o silovanju.13 Tumačenje da nije razgovarao samo o silovanju bolje se uklapa u objašnjenje da je Abšalomov cilj bio uspavati osobe oko sebe. Međutim, ne može se zanemariti još jedan Abšalomov interes, a to je politički interes: ukloniti Amnona, prvorođenca, i time postati prijestolonasljednik. Ta mogućnost dobiva na značenju jer se zna da će se poslije Abšalom pobuniti protiv Davida i čak biti spreman ubiti svog oca prema Ahitofelovu savjetu.14 Ipak, iz biblijskoga teksta čini se da razlog za ubojstvo Amnona nije bio Abšalomova politička ambicija da ukloni starijega brata kao konkurenta za prijestolje, već mržnja prema Amnonu što je silovao njegovu sestru Tamaru.15 Zaključno, vrlo je teško zamisliti Tamarin položaj, gdje dvojica muškaraca koji su joj trebali pomoći – David i Abšalom – o tome šute nakon brutalnoga silovanja, dok patnja postaje središte Tamarina života.
1.2. Osveta – ubojstvo Amnona
Šutnja kralja Davida nakon Tamarina silovanja nedvojbeno je bila vrlo razočaravajuća za Tamaru i njezina brata Abšaloma. Opravdano su očekivali da će njihov otac barem nekako reagirati, suditi i kazniti Amnona. Međutim, prolaze dvije godine, a ništa se ne događa. Stoga Abšalomova mržnja prema Amnonu raste zbog nepravde. Posljedično, Abšalom bi mogao pomisliti da David više ne djeluje kao kralj, čija je uloga osiguravanje poštovanja zakona i provođenje pravde među svim svojim podanicima, uključujući i vlastitu djecu. Naznaku toga možemo vidjeti u Abšalomovu potonjem ponašanju:
»Abšalom je u rano jutro stajao kraj puta koji vodi do gradskih vrata; i tko god je imao kakvu parnicu te išao kralju na sud, Abšalom bi ga dozvao k sebi i pitao: 'Iz kojega si grada?' A kad bi ovaj odgovorio: 'Tvoj je sluga iz toga i toga Izraelova plemena', tada bi mu Abšalom rekao: 'Vidiš, tvoja je stvar dobra i pravedna, ali nećeš naći nikoga koji bi te saslušao kod kralja' [K. D.]« (2 Sam 15,2-3).
U Abšalomovim očima nemoguće je očekivati pravdu od kralja Davida nakon strašne nepravde učinjene njegovoj sestri Tamari. Stoga, u prkosnom koraku, nudi da on sam sudi narodu. Ovo potvrđuju i Jonadabove riječi kad stiže vijest o Amnonovu ubojstvu: »Na Abšalomovu licu mogla se predviđati nesreća od onoga dana kad je Amnon osramotio njegovu sestru Tamaru« (2 Sam 13,32). Drugim riječima, ubojstvo proizlazi iz obrane časti njegove obeščašćene sestre Tamare, što je njezin otac, kralj, zanemario. Abšalomov plan vrlo je lukav. Prvo, čeka dvije godine da bi svi pomislili da je zaboravio na silovanje. Drugo, u svojoj mudrosti, poziva sve bez iznimke na proslavu šišanja ovaca: kralja i sve kraljeve sinove. Abšalom je znao da kralj vjerojatno neće doći, ali pozivajući sve, šalje poruku o »normalnom ponašanju«, uklanja svaku sumnju i smanjuje Amnonovu i Davidovu budnost.
Književno gledano, za ovo objašnjenje postoji temelj u pripovijesti. Prijelaz između opisa Abšalomove mržnje prema Amnonu nakon silovanja i Abšalomova poziva svim kraljevim sinovima na proslavu šišanja ovaca, uz napomenu da su između ta dva događaja prošle dvije godine, a da nije opisano ništa što se dogodilo u međuvremenu, prikazuje situaciju u kojoj su svi već zaboravili na silovanje. Kao što se očekivalo, David pokušava odvratiti Abšaloma od ideje da svi dođu, da ga ne bi opteretio logistički zahtjevnom organizacijom okupljanja svih kraljevih sinova. Abšalom razumije i (rado) prihvaća kraljevo odbijanje da on sam dođe.16 Međutim, Abšalom uporno traži kraljevo dopuštenje da dođe Amnon, prijestolonasljednik koji, na neki način, predstavlja kralja, kao i ostali kraljevi sinovi. David pokušava spriječiti i Amnonov dolazak. Možda se u njegovu srcu na trenutak probudila neka sumnja o Abšalomovim pravim nakanama. Stoga pita Abšaloma: »Zašto da ide s tobom?« (2 Sam 13,26). Moguće je da Sveto pismo želi nagovijestiti da je David bio svjestan napetih odnosa između svojih sinova. No Abšalom ustraje, dodajući riječi »moj brat«: »Ako ti nećeš, dopusti da bar moj brat Amnon pođe s nama« (2 Sam 13,26), što dodatno umanjuje sumnje.17 Na kraju, David pristaje. Amnon doista ne sumnja ništa i pridružuje se slavljenicima u Baal-Hasoru, gdje se osjeća dobro, pije vino bez ikakva straha i gubi budnost. Na taj način postaje laka meta i pogiba od ruku Abšalomovih slugu.
Postoji zanimljiva paralela između Davidova ponašanja s Bat-Šebom i njegova ponašanja prema vlastitoj djeci. U pripovijesti o Davidu i Bat-Šebi glagol poslati – שלח pojavljuje se više puta.18 David višestruko šalje glasnike Bat-Šebi, Uriji i Joabu – da dovede Bat-Šebu, da dovede Uriju, da pošalje Uriju u smrt i drugo. Pretpostavka je da je često slanje glasnika Davida uvalilo u nevolje. U tom se kontekstu ponovno vidi da David svoju djecu šalje u stupicu.
Na kraju ovoga dijela valja istaknuti da se u usporedbi pripovijesti o Amnonu i Tamari s onom o Abšalomovu ubojstvu Amnona mogu pronaći paralelne i kontrastne crte između Amnona i Abšaloma: (1) Amnon izražava svoje osjećaje i dijeli svoju tešku situaciju s Jonadabom (2 Sam 13,3-5), dok Abšalom skriva vlastitu mržnju prema Amnonu i planira osvetu na promišljen i diskretan način; (2) Amnon treba savjet mudre osobe, dok Abšalom sve radi sam; (3) Amnon pokušava namamiti Tamaru različitim spletkama, dok Abšalom koristi sličnu spletku da bi ubio Amnona. Tragična i ironična paralela u pripovijestima jest da Amnon manipulira kraljem da bi doveo Tamaru k sebi i na kraju je silovao (2 Sam 13,3-11). Na sličan način Abšalom traži od Davida (2 Sam 13,26) da dopusti Amnonu i ostaloj kraljevoj djeci da dođu na slavlje šišanja ovaca i na kraju ubija Amnona. Tako David, nesvjesno, sudjeluje u teškim djelima i šalje plijen u ruke grabežljivca: »Tada David poruči Tamari u palaču: 'Idi u kuću svoga brata Amnona i priredi mu jelo!'« (2 Sam 13,7). »Ali je Abšalom i dalje navaljivao te David naposljetku pusti s njim Amnona i sve kraljeve sinove« (2 Sam 13,27); (4) Amnon osobno počini gnusno djelo silovanja, dok Abšalom koristi svoje sluge da bi izvršio ubojstvo.
1.3. Davidova reakcija na ubojstvo Amnona
Opis ubojstva Amnona kratak je, posvećen mu je samo jedan redak: »I Abšalomove sluge učiniše s Amnonom kako im zapovjedi Abšalom« (2 Sam 13,29). Nasuprot tome, Davidova reakcija na glasine koje stižu u palaču da je »Abšalom pobio sve kraljeve sinove, nije ostao od njih ni jedan jedini« (2 Sam 13,30), dobiva čak sedam redaka (2 Sam 13,30-36). To pokazuje da su kazna i njezin utjecaj na Davida u središtu pripovijesti, a ne samo ubojstvo. Kada preostali kraljevi sinovi shvate da je Amnon ubijen, nastaje masovan bijeg. To ukazuje na to da su se bojali da je Abšalom kanio nauditi i njima da sebi osigura put do vlasti. Kada glasina o ubojstvu Amnona stigne u palaču kralja Davida, šire se razne spekulacije o razmjerima ubojstva. U početku glasina sugerira da su svi kraljevi sinovi ubijeni, no tu glasinu odmah opovrgava Jonadab, koji mudro objašnjava da je Abšalom ubio samo Amnona jer je obeščastio Tamaru. Jonadab spominje nepravdu od prije dvije godine koju su zaboravili svi, osim Abšaloma. David razdire haljine na sebi i sjeda na zemlju, slijedeći tako običaje žalovanja.19 Činjenica da je David povjerovao u glasinu da je Abšalom ubio sve kraljeve sinove sugerira da je, prema Davidovu mišljenju, takav čin bio moguć i da je možda bio svjestan želje svoga sina za prijestoljem te njegove sposobnosti da poduzme i krajnje mjere da bi to postigao, poput ubojstva svoje braće.20 Biblijski pisac izvješćuje da je Abšalom u tom trenutku pobjegao svome djedu Talmaju, kralju Gešura.
1.4. Abšalomov bijeg, povratak iz izgnanstva i pobuna
Sljedeći redci opisuju Abšalomov bijeg, pri čemu se bijeg tri puta spominje:
»A Abšalom je pobjegao. [K. D.] A momak koji bijaše na straži podiže oči i ugleda mnoštvo naroda gdje silazi cestom od Horonajima. Stražar dođe i javi kralju: 'Vidio sam ljude gdje silaze cestom od Horonajima po gorskom obronku.' Tada Jonadab reče kralju: 'Evo stigoše kraljevi sinovi! Dogodilo se kako je rekao tvoj sluga.'Tek što je to izrekao, a to kraljevi sinovi uđoše i zaplakaše u sav glas; a i kralj i svi njegovi dvorani plakahu. Abšalom pak bijaše pobjegao [K. D.] i otišao k Talmaju, sinu Amihudovu, gešurskom kralju. A David tugovaše za svojim sinom bez prestanka. A pošto je Abšalom pobjegao [K. D.] i otišao u Gešur, ostao je ondje tri godine« (2 Sam 13,34-38).
Književna analiza Abšalomova bijega pokazuje da je prvi opis bijega općenit, bez navođenja odredišta. Drugi opis navodi da Abšalom bježi k Talmaju, kralju Gešura, svome djedu. U trećem opisu on bježi u Gešur i ostaje ondje tri godine. Koje je značenje ovoga zamršenog opisa? Moglo se jednostavno napisati u jednoj rečenici: »Abšalom pobjegne k Talmaju, kralju Gešura, svome djedu, i ostane ondje tri godine.«21 Moguće objašnjenje narativa o Abšalomovu bijegu može se pronaći u nakani biblijskog pisca da opiše Abšalomovo mentalno stanje tijekom bijega. Ova pripovijest možda je osmišljena da bi prenijela Abšalomov bijeg i strah. U početku on bježi u panici, skrivajući se bez navođenja određenog mjesta jer se nigdje ne osjeća sigurnim. Nakon toga se smiruje i bježi k svom djedu Talmaju, kralju Gešura. Nakon nekog vremena, čak i kod djeda počinje se osjećati nesigurno, možda zbog sporazuma o izručenju između savezničkih kraljeva poput Talmaja i Davida. Moguće je i da je Davidov brak s Abšalomovom majkom bio politički brak radi održavanja političkog saveza. Stoga je Abšalom mogao strahovati da bi David mogao prisiliti Talmaja da poštuje savez i da zatraži od djeda njegovo izručenje. Zbog toga Abšalom bježi treći put, ovaj put iz djedove kuće22 na područje Gešura, na nepoznato mjesto da bi spriječio djeda da ga izruči.23
Važno je naglasiti da je fratricid (bratoubojstvo) jedinstven događaj koji se u Bibliji ponavlja nekoliko puta i prikladno je posvetiti mu nekoliko riječi u ovom kontekstu. Počinje već na samom početku Biblije, kada Kajin ubija svoga brata Abela. U Knjizi Postanka svjedočimo i dvama planovima ili prijetnjama ubojstvom koji nisu ostvareni: Ezav planira ubiti Jakova: »Čim dođu dani žalosti za mojim ocem, ubit ću ja svoga brata Jakova« (Post 27,41), a Josipova braća planiraju ubiti Josipa, no na kraju ga prodaju.24 U Knjizi o Sucima, Abimelek ubija svojih sedamdeset braće na jednom kamenu.25 U Knjizi o Samuelu Abšalom ubija Amnona. U Knjizi Ljetopisa, Jehoram, sin Jošafata, kralja Jude, ubija svu svoju braću mačem.26 Kazna za ubojstvo u Bibliji je smrt, koja se smatra prikladnom kaznom za najteži prijestup.27 Osuđenog ubojicu trebaju pogubiti članovi obitelji ubijenog, koji moraju osvetiti krv svog rođaka. Problem nastaje kada brat ubije brata. Iako je i dalje ubojstvo zločin, provođenje biblijske kazne dovelo bi do gubitka još jednog člana obitelji, čime bi se tragedija dodatno povećala.28 Mudra žena iz Tekoe, koju je Joab poslao k Davidu da bi ga nagovorila da vrati Abšaloma,29 iznosi ovu problematičnu dilemu pred Davida. Ako brat ubije brata, a u ovom slučaju je ubojica jedini preostali sin udovici, kralj David u svojoj ulozi suca odlučuje da zbog posebnih okolnosti ovog slučaja uobičajeni zakon koji nalaže smrt ubojice ne treba primijeniti da bi se spriječilo da udovica ostane bez nasljednika. Međutim, to ne znači da ubojica ostaje potpuno nekažnjen. U takvim slučajevima prihvaćena praksa je izgnanstvo. Ubojica je prisiljen otići u izgnanstvo daleko od svoje obitelji, čime se prekidaju njegove obiteljske veze. Sličnu sudbinu doživio je Kajin, koji je protjeran, a Jakov, na savjet svoje majke Rebeke, otišao je u izgnanstvo u Haran kod svog ujaka Labana. Ovdje se događa prirodan proces: roditeljska čežnja za izgnanim djetetom raste. Kako bijes zbog ubojstva blijedi, čežnja za živim djetetom postaje sve snažnija. Snažan osjećaj sažaljenja prema sinu koji je odsječen od obitelji počinje dominirati sviješću roditelja. Slično se dogodilo i Davidu u odnosu prema njegovu sinu Abšalomu. Motiv bijega ponavlja se u raznim oblicima, kao da sugerira čitatelju da David od vremena do vremena razmišlja o svom sinu koji je pobjegao u izgnanstvo. Važno je naglasiti da Davidovo veliko oplakivanje30 nije samo žalovanje zbog Amnonove smrti, već i zbog gubitka Abšaloma, a možda i zbog okolnosti koje su dovele do ubojstva – naime, silovanje Tamare. Možda postoji i osjećaj samooptuživanja kod Davida zbog vlastite pasivnosti prema Amnonu nakon tog okrutnog čina silovanja, što je na kraju dovelo do gubitka dvojice sinova u jednom danu.
Iz ovog opisa možemo izvući ključnu točku. U opisu Davidova žalovanja zbog Amnonove smrti, biblijski autor koristi dva zanimljiva književna motiva. Prvi je u rečenici koja spominje Davidovo tugovanje: »Tugovao je za svojim sinom sve dane« (2 Sam 13,37),31 gdje se ne precizira za kojim sinom tuguje – za ubijenim sinom ili za sinom koji je počinio ubojstvo i pobjegao. Na prvi pogled, pojam žalovanja odnosi se na pokojnika, pa bi prema tome David tugovao za Amnonom. No s druge strane, može se protumačiti da tuguje za Abšalomom, i to zato što se žalovanje opisuje kao trajno »sve dane«, dok žalovanje za pokojnikom obično traje godinu dana. Osim toga, ovo se može zaključiti i iz Davidovih postupaka u vezi djeteta koje se rodilo Bat-Šebi nakon grijeha. Dok je dijete bilo bolesno, David je postio i molio. Ali, čim je dijete umrlo, David se ustao, promijenio odjeću, zatražio hranu i rekao:
»Dok je dijete bilo živo, postio sam i plakao jer sam mislio: ‘Tko zna? Svevišnji će se možda smilovati na me i dijete će ostati živo!’ A sada, kad je umrlo, čemu da postim? Mogu li ga vratiti? Ja ću otići k njemu, ali se ono neće vratiti k meni!« (2 Sam 12,22-23).
Drugi motiv je trostruko ponavljanje Abšalomovog bijega unutar opisa žalovanja, koje smo već spomenuli. Ovo se može protumačiti kao namjerno stvaranje dvostrukog značenja, sugerirajući da je Davidovo srce podijeljeno u njegovom žalovanju između dvojice sinova – ubijenog i ubojice koji je u izgnanstvu. Potvrda toga nalazi se u retku koji zaključuje poglavlje: »Kralj David prestao se srditi na Abšaloma jer se utješio zbog smrti Amnonove« (2 Sam 13,39). Kao da se kaže da je tijekom godina David prevladao svoju tugu za Amnonom, a njegova glavna bol sada je usmjerena na sina koji je u izgnanstvu.
Suprotno većini komentatora, postoje i oni koji, u svjetlu ovih razmatranja, pokušavaju tvrditi da David tuguje za Abšalomom sve dane, a ne za Amnonom.32 Temelj ovog objašnjenja proizlazi iz psihološkog značenja žalovanja, koje je bolan i spor mentalni proces prilagodbe gubitku nečega što je blisko identitetu osobe. Gubitak može biti smrt bliskog rođaka, prijatelja ili čak dijela tijela. Na kraju procesa žalovanja osoba prihvaća odvojenost od gubitka. Stoga, tijekom odvojenosti od Abšaloma, David prolazi kroz proces žalovanja, posebno zato što je Abšalom potražio utočište u stranoj zemlji kod stranog kralja, koji je ujedno i njegov djed. Ovo implicira potpunu odvojenost od sina, i stoga je prirodno da je David prošao kroz dug psihološki proces žalovanja da bi se prilagodio bolnoj ideji da je sina vjerojatno zauvijek izgubio.
Dimenzija vremena »ostao je ondje tri godine« (2 Sam 13,38), spomenuta u trećoj referenci na Abšalomov bijeg, pojavljuje se neposredno nakon žalovanja, što rezultira Davidovom čežnjom: »Kralj David prestao se srditi na Abšaloma jer se utješio zbog smrti Amnonove« (2 Sam 13,39). Drugim riječima, faza žalovanja za Abšalomom je završila, a zamijenila ju je intenzivna ljubav. Davida sada preplavljuje osjećaj da je sin-ubojica izgubljeno i nesretno dijete. Zbog toga je bio potreban samo kratak korak da Abšalom bude vraćen iz izgnanstva. Nakon tri godine Joab, sin Sarvijin, posreduje da bi Abšalom dobio oprost i vratio se ocu, kralju Davidu. Nedugo nakon povratka, Abšalom započinje pripreme za pobunu. Najprije pribavlja vanjske simbole kraljevstva: »Nabavi Abšalom sebi kola i konje i pedeset ljudi koji su trčali pred njim« (2 Sam 15,1). Istovremeno sjeda na vrata kraljeve kuće i pridobiva srca Izraelaca koji dolaze kralju na sud, koristeći demagošku i samopravednu retoriku: »Ah, kad bi mene postavili za suca u zemlji! Svaki bi koji ima kakvu parnicu ili sud dolazio k meni i ja bih mu pribavio pravo!« (isto, 4), uvjeravajući ljude da su svi njihovi zahtjevi opravdani.
Biblija naglašava Abšalomovu iznimnu ljepotu: »U svemu Izraelu ne bijaše čovjeka tako lijepa kao Abšalom komu bi se mogle izreći tolike pohvale: od pete do glave nije bilo na njemu mane. A kad bi šišao kosu – a šišao ju je na koncu svake godine, jer mu je bila preteška pa ju je morao šišati – mjerio bi svoju kosu: bila bi teška dvije stotine šekela, po kraljevskoj mjeri« (2 Sam 14,25-26). Prikazivanjem Abšalomove ljepote, Biblija nagovještava da je Abšalom vjerovao da zbog svojih vanjskih kvaliteta zaslužuje kraljevstvo. Međutim, nije shvaćao da će ga ponos odvesti u smrt, kao što Talmud kaže: »Abšalom se ponosio svojom kosom i zbog toga je o svoju kosu obješen.«33 Kad se ukaže prilika za pobunu protiv oca, Abšalom ponovno vara Davida, slično kao što ga je ranije prevario tražeći dopuštenje da povede Amnona na slavlje šišanja ovaca. Ovaj put se pravda riječima:
»Dopusti da odem u Hebron i da izvršim zavjet kojim sam se zavjetovao Svevišnjem. Jer kad bijah u Gešuru u Aramu, tvoj se sluga zavjetovao ovako: 'Ako me Svevišnji dovede natrag u Jeruzalem, iskazat ću čast Svevišnjem u Hebronu.'« (2 Sam 15,7-8).34
To će biti posljednji put da vidi svoga oca. Pobuna će propasti, a Abšalom će umrijeti obješen o svoju kosu, koja simbolizira njegovu ljepotu i ponos koji su ga na kraju uništili.
2. Kralj David: postignuća oca i odgojitelja
2.1. Opći uvod u temu Davidove djece
Kao što smo pokazali, Davidova djeca imaju ključnu ulogu u ispunjenju kazne dosuđene Davidu nakon njegova grijeha s Bat-Šebom: »Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma...« (2 Sam 12,10). Ovo započinje silovanjem Tamare, nastavlja se ubojstvom Amnona i završava smrću Abšaloma tijekom pobune. David je, s jedne strane, hrabar, čvrst i pronicljiv kralj i zapovjednik, no s druge strane, vrlo je blaga srca kad je riječ o njegovoj ljubavi prema djeci. Potrebno je rasvijetliti te odnose da bismo pokušali objasniti biblijske događaje otkrivanjem složenih i skrivenih struja unutar kraljevske obitelji i pozadine biblijskih redaka.35 David je imao šest sinova rođenih u Hebronu, a njihova su imena zabilježena:
»Davidu se rodiše sinovi u Hebronu. Prvenac mu je bio Amnon, od Ahinoame Jizreelke; drugi mu je bio Kileab, od Abigajile, žene Nabalove iz Karmela; treći Abšalom, sin Maake, kćeri gešurskoga kralja Talmaja; četvrti Adonija, sin Hagitin; peti Šefatja, sin Abitalin; šesti Jitream, od Egle, Davidove žene. Ti se Davidu rodiše u Hebronu« (2 Sam 3,2-5).
Još jedanaest sinova rodilo mu se u Jeruzalemu: »Evo imena djece koja mu se rodiše u Jeruzalemu: Šamua, Šobab, Natan, Salomon, Jibhar, Elišua, Nefeg, Jafija, Elišama, Beeljada i Elifelet« (2 Sam 5,14-16).
No, ovaj popis nije sveobuhvatan, jer Biblija izričito navodi: »I rodi se Davidu još sinova i kćeri.« (2 Sam 5,13). Amnon, Abšalom, Adonija i Salomon ključne su osobe u vezi s nasljeđem prijestolja kralja Davida. Biblija opisuje intenzivne borbe među braćom i protiv njihova oca, kralja, da bi ostvarili taj cilj. Trojica starijih sinova bit će ubijeni kronološkim redom, a prijestolonasljednik će, kako je poznato, postati najmlađi, Salomon. Prije nego što se osvrnemo na postupke Davidovih sinova, treba napomenuti da se Kileab, sin Abigajile, koji se pojavljuje kao drugi na popisu, odmah nakon Amnona, nekako povlači iz pripovijesti. Ne pojavljuje se ni u jednoj borbi, a čini se da ga Biblija ignorira. Prema Ljetopisima,36 Kileabovo ime bilo je Daniel i on je prethodio Abšalomu u redoslijedu nasljeđivanja. Prema Midrašu, Kileab nije bio kandidat za kraljevstvo pod Davidom jer je bio vrlo duhovna osoba i više je cijenio proučavanje Tore nego monarhiju. Tako Midraš navodi:
»Devet ih je ušlo u Gan Eden (rajski vrt) živi i nisu okusili smrti: Benjamin, sin Jakovljev, Kileab, sin Davidov, Serah, kći Ašerova, Batja, kći Faraonova, Eliezer, sluga Abrahamov, Kušit Ebed-Melek, Ilija, Hiram tirski kralj, Jaavec, sin rabina Jude Hanasija…«37
Prema Midrašu, zbog svoje velike duhovnosti, Kileab je ušao u Rajski vrt dok je još bio živ i mlad te nije doživio smrt. Također postoji Midraš koji opisuje sumnje u Kileabovu prikladnost za kraljevstvo zbog nejasnoća u vezi s njegovim očinstvom. Budući da se David oženio Abigajilom nakon što je Nabal umro, ljudi su sumnjali da je otac njezina sina Nabal. Zato mu je David dao dva imena: Kileab i Daniel. Daniel – Bog me je sudio; Kileab – nalik je svom ocu:
»Pismo navodi: 'A desetak dana poslije toga Svevišnji udari Nabala te umrije... Potom David posla poruku Abigajili da će je uzeti za ženu' (1 Sam 25,39). Nakon što ju je doveo k sebi, David se suzdržavao od odnosa s njom tri mjeseca da bi utvrdio je li začela s Nabalom. Nakon trećeg mjeseca, David je imao odnos s njom i ona je zatrudnjela. Rugatelji tog naraštaja tvrdili su da je dijete ipak začeto s Nabalom. Što je učinio Sveti, blagoslovljeni? Naredio je anđelu zaduženom za formiranje embrija da oblikuje to dijete prema liku njegova oca da bi svi morali priznati da je David otac.' To znamo iz retka: 'A prvorođenac mu bijaše Amnon, od Ahinoame Jizreelke, drugi Kileab, od Abigajile, žene Nabalove iz Karmela' (2 Sam 3,2). Zašto ga Pismo naziva Kileab? (Zato što je bio potpuno nalik svome ocu) כולו אב – kulo av, i svi koji su ga vidjeli govorili su: 'David je otac ovog djeteta'.«38
U svakom slučaju, Kileab nestaje iz pripovijesti i postaje nevažan u vezi s nasljeđivanjem prijestolja. Amnon, prvorođenac, umire u atentatu koji je organizirao Abšalom kao osvetu za silovanje svoje sestre Tamare. Nakon ubojstva, Abšalom bježi i skriva se kod svog djeda s majčine strane, Talmaja, sina Amihudova, kralja Gešura. Nakon tri godine Abšalom dobiva oprost od svog oca, vraća se i ubrzo nakon toga diže pobunu protiv njega. David shvaća da mora poraziti Abšaloma i njegovu vojsku, ali prilikom izdavanja zapovijedi za bitku vojskovođama upozorava: »Čuvajte mi mladića Abšaloma!« (2 Sam 18,5). Ova Davidova zapovijed bila je gotovo nemoguća: s jedne strane trebalo je ugušiti pobunu, a s druge strane ne nauditi pobunjeniku. Unatoč Abšalomovim okrutnim djelima, uključujući pobunu protiv vlastitog oca, spremnost da ubije Davida i odnos s kraljevim ženama, David ostaje emocionalno vezan za sina i nastavlja ga voljeti, iako je njegova sudbina smrt, kao i za svakog pobunjenika protiv prijestolja. Davidova ljubav prema sinu nadjačava njegovu odgovornost kao kralja. Joab, sin Sarvijin, neporecivi vođa Davidove vojske, dobro poznaje Davidovu veličinu, hrabrost i integritet, ali i njegove slabosti kao oca. Joab je taj koji vraća Abšaloma iz izgnanstva, vidjevši Davidovo žalovanje. On je također onaj koji osobno ubija Abšaloma i okončava pobunu, unatoč Davidovim izričitim zapovijedima da ga ne ubije. Joab svjedoči dubini žalovanja do koje je David potonuo nakon Abšalomove smrti i razumije kakvu opasnost takvo ponašanje ima u odnosu prema lojalnim podanicima koji su riskirali živote za kralja tijekom pobune. Stoga prisiljava Davida da se pribere:
»Postiđuješ danas lice svih svojih slugu koji su danas spasili život tebi, život tvojim sinovima i tvojim kćerima, život tvojim ženama i život inočama tvojim, jer iskazuješ ljubav onima koji te mrze, a mržnju onima koji te ljube. Danas si pokazao da ti ništa nije ni do vojvoda ni do vojnika, jer vidim sada da bi ti sasvim pravo bilo kad bi Abšalom bio živ, a mi svi da smo danas poginuli« (2 Sam 19,6-7).
Davidova slabost prema sinovima rezultira katastrofalnim posljedicama. Nije naučio iz vlastitih pogrešaka, a ni njegov sin Adonija nije izvukao pouku iz grešaka svoga brata Abšaloma. Nakon Abšalomove smrti, Adonija, koji je sljedeći u nasljednom redu među Davidovim sinovima, također žudi za prijestoljem i pokušava ga preuzeti dok mu je otac još živ. David shvaća da mora djelovati da bi zaustavio Adonijine ambicije i imenuje Salomona za kralja, čime neizravno sprječava Adonijinu smrt u tom trenutku. Ipak, radi želje za kraljevskom vlašću Adonija će na kraju će poginuti od Salomonove ruke. Adonija pokušava iskoristiti Bat-Šebu, Salomonovu majku, da dobije kraljevo odobrenje za brak s Abišagom Šunamkom, koja je služila kralju Davidu kao priležnica.39 Adonija kaže Bat-Šebi: »Reci, molim te, kralju Salomonu – jer tebe neće odbiti – neka mi dade za ženu Abišagu Šunamku!« (1 Kr 2,17). Salomon odmah prepoznaje Adonijine ambicije za prijestoljem, budući da je uzimanje jedne od priležnica pokojnog kralja smatrano polaganjem prava na prijestolje. Zato Salomon odgovara svojoj majci: »Zašto tražiš Abišagu Šunamku za Adoniju? Traži odmah i kraljevstvo za njega! Jer on je moj stariji brat« (1 Kr 2,22) i odmah osuđuje svog brata na smrt.40 Davidu kazna za grijeh s Bat-Šebom dolazi silovanjem njegove kćeri Tamare i Abšalomovim obeščašćenjem njegovih žena:
»Ovako govori Svevišnji: 'Evo ja ću podići na te zlo iz tvoga doma. Uzet ću tvoje žene ispred tvojih očiju i dat ću ih tvome bližnjemu, koji će spavati s tvojim ženama na vidiku ovome suncu. Ti si doduše radio tajno, ali ja ću ovu prijetnju izvršiti pred svim Izraelom i pred ovim suncem!'« (2 Sam 12,11-12).
Kad David bježi iz Jeruzalema zbog Abšalomove pobune, ostavlja deset svojih žena da čuvaju palaču.41 Kasnije će Abšalom, prema Ahitofelovu savjetu, spavati s njima: »Uđi k inočama svoga oca, koje je ostavio da čuvaju palaču« (2 Sam 16,21). Tim činom Abšalom pobuni dodaje seksualni grijeh koji je prije njega počinio Amnon silovanjem Tamare. Adonija također pokušava počiniti seksualni grijeh tražeći Abišagu. Na teološkoj razini jasno je da je David bio kažnjen za seksualni grijeh s Bat-Šebom i za smrt Urije.
2.2. Analiza Davidova stava prema vlastitoj djeci u kontekstu odgoja
Kao što smo vidjeli, David je bio vrlo popustljiv prema svojoj djeci. Biblija to izričito navodi u vezi s Adonijom, sinom Hagitinim: »Njegov ga otac za svoga života nikad nije ukorio niti ga kad upitao: Zašto tako činiš?« (1 Kr 1,6). Raši tumači: »Nije ga naljutio. Ovo te uči da onaj tko se suzdrži od prekoravanja djeteta uzrokuje njegovu smrt.«42 Slično tome, o Amnonu nakon silovanja Tamare, drevni prijevodi navode: »Kad je kralj David čuo sve što se dogodilo, vrlo se razgnjevi, ali ne htjede žalostiti svoga sina Amnona, koga je ljubio jer mu bijaše prvorođenac [K. D.]« (2 Sam 13,21).
Važan dio odgoja discipliniranog djeteta koje će se se moralno ponašati proizlazi iz postupaka roditelja. Kada roditelji ne odgajaju svoje dijete da poštuje disciplinu od vrlo rane dobi i umjesto toga ga razmaze, omogućuju da negativne osobine poput tvrdoglavosti i ponosa puste korijen, što kasnije otežava uvođenje discipline i poslušnosti.43 Roditelji koji uskraćuju disciplinu djetetu pod izlikom da je premlado i ne žele ga opterećivati te mu dopuštaju da radi što želi, zapravo mu nanose štetu jer ga navikavaju na loše navade.44 Kralj David bio je previše blag i nije korio svoju djecu kada je to bilo potrebno. Rezultat toga bila je njihova razmaženost: Amnon je silovao svoju sestru Tamaru, Abšalom je ubio svoga brata Amnona, a kasnije se pobunio protiv oca, što je dovelo do njegove smrti. Adonija je također pokušao preuzeti kraljevstvo dok mu je otac bio živ i star. To može objasniti zašto je kralj Salomon, mlad i mudar sin kralja Davida, koji je izbliza svjedočio problemima u obiteljskom odgoju, iz vlastitog iskustva napisao: »Ukori sina svog i donijet će ti mir; On će te zadovoljiti slasticama« (Izr 29,17)45 i na drugome mjestu: »Tko štedi šibu, mrzi sina svoga, ali tko ga voli, rano ga ukorava« (Izr 13,24). Time se ističe da odgoj zahtijeva discipliniranje djeteta i da se s neprikladnim ponašanjem nužno suočiti te ga riješiti, a ne ignorirati. Roditelj mora imati sposobnost biti odlučan, prenijeti autoritet i osvijetliti moralne granice. Roditelj nije stariji brat; on predstavlja moralne, duhovne i vjerske vrijednosti. Roditelj služi kao Božji ovlašteni predstavnik u svom domu, od djetinjstva do odrasle dobi djeteta. Zato je glas autoriteta vrlo važan. Međutim, autoritet se može prenositi i tiho i jasno.
Fenomen značajnih karizmatičnih biblijskih vođa koji ne uspijevaju u roditeljskoj ulozi ili čija djeca ne slijede njihovim stopama prilično je čest u Bibliji. Abraham nije vidio svog sina Jišmaela da nastavlja njegovim putem; Ezav, Izakov sin, nije slijedio očevim tragom. Jakov je također podbacio u roditeljskoj ulozi favorizirajući Josipa, što je dovelo do zavisti njegove braće i skoro uzrokovalo Josipovu smrt. Mojsijev unuk nije nastavio djedovim putem, kao ni sinovi svećenika Elija. Salomon, mudar i uspješan kralj, bio je otac Roboama, čije je katastrofalno vodstvo dovelo do podjele kraljevstva. Ezekija, jedan od najvećih kraljeva Jude i pravednik, bio je otac Manašea, jednog od najgorih kraljeva. Zaključak je da nisu svi roditelji uspješni sa svom svojom djecom u svako doba. Pitanje koje se nameće jest: Kako je moguće da djeca osobito duhovnih osoba – poput Abrahama, Mojsija i Davida – ne slijede njihov put? Za pojašnjenje, osvrnimo se na Mojsijeva unuka. Mojsije je nesumnjivo najviša duhovna figura u Bibliji.46 U Knjizi o Sucima govori se o čovjeku imenom Mika koji je osnovao idolopokloničko svetište na području plemena Efrajima. Unajmio je levita da služi kao svećenik u tom svetištu. Poslije je pleme Dana preuzelo Mikine idole i tog levita da bi oni služili kao svećenici za cijelo pleme Dana, a ne samo za Miku i njegovu obitelj. Biblija otkriva ime tog levita: Jonatan, sin Geršoma, sina Mojsijeva:
»I Danovci namjestiše sebi rezani i ljeveni idol. A Jonatan, sin Geršona, sina Mojsijeva, a zatim njegovi sinovi, bijahu svećenici Danova plemena do dana kada je narod bio odveden u izgnanstvo. I stajaše im onaj rezani i ljeveni idol što ga je Mika načinio, i ostade ondje za sve vrijeme dokle dom Božji bijaše u Šilu« (Suci 18,30-31).
U hebrejskoj verziji Biblije, maleno slovo »נ« dodano je uz ime Mojsija, tako da glasi »מְנַשֶּׁה Manaše«. Mudraci su objasnili da je to slovo dodano da bi se izbjeglo osramotiti Mojsija, jer je njegov unuk bio svećenik idolopoklonika.47 Postavlja se pitanje kako je moguće da Mojsijev unuk, koji je odrastao u svetom okruženju poput Mojsijeva doma, postane svećenik idolopoklonika. Postoje različita objašnjenja za ovaj odgojni promašaj. Jedno se odnosi na idolopoklonički utjecaj koji su Mojsijeva djeca možda apsorbirala dok su živjela kod svog djeda Jitra, koji je tada bio svećenik idolopoklonika. Druga perspektiva sugerira da je Mojsije bio previše zaokupljen vođenjem naroda i stoga nije mogao dovoljno ulagati u duhovne potrebe svoje djece.48 Kada je riječ o poučavanju za duhovno vodstvo, ono se ne prenosi nasljeđivanjem; ono zahtijeva značajna i stalna ulaganja u djecu.49 Mojsije nije bio iznimka.
Malo karizmatičnih vođa ima djecu koja također postaju karizmatični vođe. S druge strane, mogući su i pozitivni preokreti. Abraham se udaljio od idolopokloničkih putova svoga oca Teraha. Manaše, arhetip zlog kralja, bio je djed Jošije, jednog od najpravednijih kraljeva Jude. Ponekad ne uspijevamo, naša djeca ne slijede uvijek naše puteve, ali važno je razumjeti da svaki roditelj nije uvijek uspješan sa svom svojom djecom, ali i da to nije kraj. Čak ni naši praoci, Abraham, Mojsije, kralj David i kralj Salomon, u tom pogledu nisu bili uspješni. Štoviše, čak ni sam Bog nije uvijek imao djecu koja ga slijede, kao što prorok Izaija kaže: »Sinove sam ti odgojio, podigao, al’ se oni od mene odvrgoše« (Iz 1,2). Ovo je najjednostavnije značenje i posljedica slobodne volje. Ipak, trebamo ispravno odgajati i nadati se da će naša djeca slijediti naš put, koji smatramo ispravnim i istinitim.
Zaključak
U biblijskom narativu mogu se prepoznati tri sloja. Prvi je književno-tekstualni sloj, koji čini pripovijest. Drugi sloj opisuje radnju i pojedinosti, uključujući pozadinu, mjesto i likove. Treći sloj, vrhunac književne umjetnosti, jest ideološko-moralni sloj. U ovom članku analizirani su različiti elementi pripovijesti koji su uslijedile nakon grijeha Davida i Bat-Šebe, opisujući mučne postupke Davidove djece. Može se tvrditi da je pripovijest o Amnonu i Tamari prva u trilogiji pripovijesti o Abšalomu, koja uključuje: pripovijest o Amnonu i Tamari, Abšalomovo ubojstvo Amnona i Abšalomovu pobunu. Ta se tvrdnja može potkrijepiti i književnom strukturom koja započinje i završava spominjanjem Abšalomova lika. Pripovijest o Amnonu i Tamari također označava početak duge borbe za nasljeđivanje Davidova prijestolja.50 Budući da je Davidu obećana vječna dinastija,51 njegov grijeh s Bat-Šebom rezultirao je kaznom: »Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma« (2 Sam 12,10). Posljedice te kazne uključuju tešku borbu za dinastiju, koja započinje silovanjem njegove kćeri Tamare od strane njegova prvorođenog sina Amnona, što dovodi do Amnonova ubojstva od strane njenog brata Abšaloma. Poslije, nakon Abšalomova povratka iz izgnanstva u Gešuru i pomirenja s ocem, Abšalom se pobuni protiv Davida, ali biva poražen i ubijen. Osim toga, njegov mlađi brat Adonija pokušava preuzeti prijestolje, no David intervenira i pomazuje Salomona za kralja.52 Poslije, Salomon pogubljuje Adoniju u pothvatu učvršćivanja vlasti i uklanjanja svih protivnika.53
Pripovijesti opisuju kronološke događaje duž iste vremenske linije koja gleda naprijed. Ta vremenska linija povezuje pripovijest o silovanju Tamare s ubojstvom Amnona, Abšalomovim bijegom i njegovim povratkom iz izgnanstva. Pripovijest o silovanju započinje frazom: »A potom se dogodi ovo« (2 Sam 13,1), što ukazuje da silovanje slijedi nakon grijeha s Bat-Šebom. Pripovijest o ubojstvu također počinje vremenskom referencom: »A poslije dvije godine« (2 Sam 13,23), od trenutka silovanja. Abšalomov bijeg također je obilježen na vremenskoj liniji: »Abšalom pobjegao i otišao u Gešur, ostao je ondje tri godine« (2 Sam 13,38). Tada se uvodi i treća pripovijest o Abšalomovoj pobuni.54 Biblijski pisac duboko razumije unutarnje emocije likova (Davidov gnjev prema Amnonu i Abšalomovu mržnju prema Amnonu), planiranje Abšalomove zasjede i njegove pripreme za pobunu. Karakterizacija se razvija postupno; Abšalom u početku utišava Tamaru, no to je zapravo smicalica s namjerom da uspava Amnona i Davida sve do napada. Pokazane su paralele između Amnona i Abšaloma koje naglašavaju značajne razlike u njihovim karakterima, kao i manipulativne načine na koje su obojica koristila Davida, svog oca, nesvjesno ga pretvarajući u neizravnog i ironičnog su-dionika u Tamarinom silovanju i Amnonovom ubojstvu. Biblijski pisac samo kratko opisuje Amnonovo ubojstvo i Abšalomov bijeg, ali detaljno se osvrće na Davidovu reakciju na glasine o ubojstvu te na tugu koju proživljava nakon Amnonove smrti i Abšalomova bijega. Ovaj naglasak pokazuje da biblijski pisac više cijeni ljudsko-moralni aspekt likova, posebno Davida, nego činjenični prikaz događaja.
Konačno, pokazano je kako je Davidova bezgranična i neobuzdana ljubav prema svojoj djeci, ljubav koja je okrnjila njegovu učinkovitost kao kralja i odgajatelja, pridonijela tome da su njegova djeca postala sebična i neobuzdana. To se jasno očitovalo u njegovoj dubokoj šutnji nakon Tamarinog silovanja i u njegovom propustu da kazni Amnona. Istraženo je značenje Amnonova ubojstva i Abšalomova bijega, kao i Davidove reakcije na Amnonovo ubojstvo, Abšalomov bijeg, pobunu i smrt. Na kraju, vidi se da David nije jedini biblijski lik koji nije pronašao zadovoljstvo u svoj svojoj djeci. Ipak, pouka je da potencijalni neuspjeh u odgoju ne oslobađa roditelje obveze da daju sve od sebe u podizanju svoje djece, da budu dostojni odgajatelji i pružaju osobni primjer. Stoga, proučavanjem ovoga članka o Abšalomovoj trilogiji, kao i drugih biblijskih pripovijesti vezanih uz obiteljsku dinamiku, može se mnogo naučiti o odnosima roditelja i djece. Pogreške u odgoju i vođenju činili su i pravedni i veliki biblijski likovi, kao što je rekao najmudriji od svih ljudi: »Na zemlji nema pravednika koji, čineći dobro, ne bi nikad sagriješio« (Prop 7,20). Važna je poruka da treba učiti iz njihovih pogrešaka.
Kotel Dadon55
Sin and Punishment: A Literary Analysis of Divine Punishment and Educational Failures in Absalom's Trilogy (2 Sam 13–15)