Colloquia Maruliana, Vol. 8 , 1999.
Original scientific paper
Institucija i cenzura
Charles Béné
Abstract
Dosadašnja istraživanja o utjecaju cenzure na Instituciju, kasna pojava službene cenzure, različiti, pa i suprotni postupci kojima bijahu podvrgnuti različiti prijevodi — sve nas je to potaknulo da ispitamo važnost cenzure i njezin zbiljski utjecaj na širenje djela. Poradi jasnoće izlaganja, razlikujemo nekoliko razdoblja:
1. Razdoblje u kojem, čini se, vlada potpuna sloboda, a koje se nastavlja dostadugo nakon auktorove smrti. Nema nikakva traga cenzuri u latinskim izdanjima 1494--1563.
2. Razdoblje slobode naglo prestaje 1563, kada jedan primjerak Institucije biva zaplijenjen i spaljen u Sieni. No takva, bezobzirna cenzura nipošto nije opća pojava: redovito se cenzorski zahvat ograničuje na 4. poglavlje IV. knjige (De veritate colenda mendacioque fugiendo).
3. Razdoblje službene cenzure poslije 1612.
Prevoditelji prve generacije (Venecija 1563, Köln 1568, Lisabon 1579), omogućuju nam da vidimo različitost cenzorskih zahvata. Prijevod Remigija Nanninija ne zna ni za kakvu cenzuru, a bit će pretiskan u 12 izdanja. Ispitivanje portugalskog prijevoda fra Marcosa de Lisboa pokazuje da je on nastao vrlo rano (1566), da je cenzura cjepidlačila (13 godina natezanja i odugovlačenja), ali da je inače bila liberalna: izbačen je samo jedan primjer — sv. Petar (u svemu 15-ak redaka). Naprotiv, prvi prijevod na njemački, iz pera Christiana Kemmera (Köln 1568), osobito je drastično cenzuriran: izbačeni su svi primjeri laži i njezina opravdanja, od čitava poglavlja ostala je samo jedna stranica, a promijenjen je i naslov — govori se samo o istini: Von Warheit.
Iste nedosljednosti cenzure uočavaju se i u prijevodima druge generacije. Premda se svi ti prijevodi temelje na izdanju Johna Fowlera, ipak i drugo njemačko izdanje (Dilingen 1583) uklanja sve primjere laži; prvi francuski prijevod (Douai 1585) zadržava primjere, ali sustavno opovrgava Marulićeve zaključke (k tome pripisujući ta opovrgnuća samom Maruliću!). Naprotiv, drugi francuski prijevod (de Billy, Pariz 1587) pokazuje se savršeno vjernim Marulićevu tekstu.
Možda se te razlike mogu objasniti političkim razlozima: činjenica je da su se tri cenzurirana izdanja pojavila u zemljama koje su pripadale Carstvu, dok su tri preostala tiskana izvan Carstva (Pariz, Venecija, Lisabon); Portugal će biti pripojen Španjolskoj tek 1580. A spomenuta opravdanja laži mogla su predstavljati zapreku politici Filipa II.
Je li cenzura bila pogubna za Instituciju? Ustvrditi nam je da se necenzurirana izdanja prestaju pojavljivati nakon 1612, ali da je jednako tako i s cenzuriranim izdanjima (usp. izdanje iz Douaia). K tome treba primijetiti kako izdanje iz 1686, objavljeno u Kölnu, ne pokazuje ni najmanjega traga cenzure, iako se pojavilo nakon Sandovalova (1612) i seviljskog (1632) indeksa.
Suton Institucije vjerojatno ima druge razloge, prije svega pojavu drugačije duhovnosti. Godine 1563. žalilo se što nema dovoljno djela koja bi kršćanima pomogla da se utvrde protiv krivovjerja. Počevši od kraja 16. st. pojavljuju se novi duhovni vodiči, koji će uživati široku popularnost, a zanimljivo je primijetiti da će njihovi najistaknutiji pisci (Luis de Granada, Franjo Saleški) ujedno prevoditi Marulića ili se koristiti Institucijom. Zapravo, Marulićevo djelo neće biti posve napušteno, ali će postupno ustupati mjesto predstavnicima te nove duhovnosti, koju je H. Brémond označio riječima “nejasna zbog misticizma”.
Keywords
Hrčak ID:
9032
URI
Publication date:
22.4.1999.
Visits: 2.373 *