Naglasna obilježja govora Nerezina na otoku Lošinju

1. Uvod

Govor Nerezina pripada otočkome poddijalektu sjevernočakavskog ekavskog dijalekta. Osim nerezinskoga govora, u ovu skupinu spadaju i govor susjednoga naselja Sveti Jakov te govori otoka Cresa.2 Naselja na otoku Lošinju južno od Svetoga Jakova (Ćunski, Veli Lošinj i Mali Lošinj) pripadaju srednjočakavskom ikavsko-ekavskome dijalektu, preciznije, njegovu rubnom poddijalektu.3

Otočki poddijalekt obilježen je, u odnosu na ostale čakavske ekavske govore, mnogim rubnim značajkama4 koje su naročito izražene u govorima Nerezina i Svetoga Jakova (na Lošinju) te Punte Križa i Osora (na Cresu).5 Ovi govori međusobno su vrlo bliski po fonološkim, morfološkim, sintaktičkim i leksičkim obilježjima, naročito govori Nerezina, Svetoga Jakova i Punte Križa koje lokalno stanovništvo percipira kao »jednake«.

2. Pregled dosadašnjih radova i metodologija

Prvi objavljeni rad o govorima ovoga područja Milčetićev je članak Čakavština Kvarnerskih otoka (1895). O obilježjima lošinjskih govora pisali su i Hamm, Hraste i Guberina u svom opsežnome članku Govor otoka Suska (1956). Finka je ispunio 1964. godine u Nerezinama terenski upitnik za Hrvatski jezični atlas. Houtzagers u svome radu Vowel systems of the ekavian dialects spoken on Cres and Lošinj (1985) piše o vokalizmu creskih i lošinjskih ekavskih govora ističući mnoga njihova prozodijska obilježja. Vranić se u svome djelu Čakavski ekavski dijalekt: sustavi i podsustavi (2005) sporadično dotiče i prozodijskih obilježja. Detaljnije o prozodiji sjevernočakavskih govora piše Sanja Zubčić u radu Duljenja naglašenoga vokala u sjeverozapadnim čakavskim govorima (2006), a nekih se naglasnih osobitosti nerezinskoga govora Zubčić dotiče i u svome djelu Neocirkumfleks u čakavskom narječju (2018). Tijekom 2023. godine bit će objavljen Nerezinski beseduar (Bonić, Šprljan, Zorović) s detaljnim opisom govora. Rubna obilježja nerezinskoga govora detaljnije su obrađena u radu Jurić i Šprljan Lošinj – otok dvaju dijalekata (uskoro).

Opis nerezinskih naglasnih obilježja izvršila sam na osnovi građe prikupljene za Nerezinski beseduar i govora koautorice rječnika Flavije Zorović. Ispitanica je rođena, živi u Nerezinama cijeli život (izuzev odlaska na studij u Rijeci) i udana je za rođenoga Nerezinca s kojim svakodnevno komunicira na lokalnom idiomu. Stoga njen govor smatram reprezentativnim i pouzdanim izvorom građe za opis nerezinskoga govora. Na raspolaganju su mi bili i zvučni zapisi iz 1976. godine i još neki recentniji zapisi koje je prikupio moj suradnik Nikola Vuletić u sklopu istraživanja za projekt JAPRK.6 Preslušavajući neke od tih snimki opazila sam neka odstupanja u prozodiji u odnosu na govor moje informantice na koje ću se osvrnuti u opisu govora.

3. Kratak fonološki i morfološki opis nerezinskoga govora

Nerezinski govor ima peterovokalski sustav. Dugi vokali ē, ō i ā ostvaruju se kao diftonzi s nešto zatvorenijim izgovorom drugog elementa ē > iẹ, ō > uọ, ā > uạ; u radu ih bilježim < ie> ( njiȇzina, živiȇnje, umiȇl), < uo> ( popuȏlne, muȏj, bruȏt), < ua> ( šetimuȃna ʻtjedanʼ, mluȃda, druȃgo). Slogotvorno  > ar ( kȃrf, svarbȋ, pȃrsa, skarbt se, sekȃrva, žȃrno) .

Ekavski refleks jata prevladava u leksičkih morfema ( tȇlo, vdet, besȇda, živt, posȇkal, det, dȇla, mȇra, sȇme, mlek, orh; iznimke: divuȏjka, mihȗr, tran, jst, Rȋka), tvorbenih morfema ( nedȇja, bolt, mslet, živt, dȏle, gȏre, van, svγdere, pȏkle, dȏkle, nȇki, nγdere, ked; iznimke: fȃlit) i gramatičkih morfema (D. žen, mȃtere, sestr, men, teb, seb; L. o besȇde, na škin, na kȕće, va gviȇre; l. o jȗdeh, na nhteh, vaf pȃrseh; komp. pridj. starȇji, belȇji, bogatȇji, slabȇji, zdravȇji).

Poluglas u jakom položaju najčešće je zamijenjen s a ( otc, lȃhat, duȃn), rijetko s e ( č, čegt, ked) . Slogotvorno  > al ( sȃlza, malčt, svalčn, pȃlš, balh, žȃlti), uz neke iznimke kod kojih  > u ( vȗk, sȗnce, sȕza). Psl. * ę iza palatala > a ( zajk ʻjezikʼ, jȃšmik ʻječmenac na okuʼ, žajn ʻžedanʼ), uz pokoju iznimku GPR ( pȏčel, zajiȇt ʻpozajmitiʼ). Prefiks * vъ redovito prelazi u v( a) ( vnȕk, vȃvek).

Fonem  (bilježim <ć>) palatalni je okluziv s tipičnim „čakavskim” izgovorom ( tliȇć ʻtućiʼ, ćakult ʻčavrljatiʼ, kȕća). Odraz psl. * dj redovito je j ( prȇja, mȇja, tujȋn, ȃnjel); dj je zabilježeno u primjeru djuȃval. Fonem  (bilježim <đ>) javlja se isključivo u nekim riječima talijanskoga podrijetla, npr. konđȇdo ʻvojni dopustʼ, uz dublete ređipȇto/ rejipȇto ʻgrudnjakʼ, đȋta/ jȋta ʻizletʼ. Fonem č postalveolarna je afrikata (izgovor je jednak standardnome štokavskom).7 Na mjestu ǯ je ž ( svedžba). Šćakavizam je dosljedan ( pušćt, šćuȃp, kȕšćer, godȋšće). Očuvan je skup jd ( puȏjden, duȏjden); skup jt prelazi u  (bilježim <ć>: puȏć, duȏć). Fonem ļ zamjenjuje se s j ili s l ( pjȕje, jȗdi, pustȇja, kašjt, jȕbica, vesiȇje; tȇmel, slȇme, prjatel, ȕle). U nekim primjerima l > j ( gjȇdan, vȏjin, gjȋsta, kječt).

Dočetno - l očuvano je u finalnome slogu imenskih riječi ( orl, vȃrtal, petarsȋmul, debl), na dočetku medijalnoga sloga osnove imenica ( dolc, puȏlne, puȃlci) i u finalnome slogu u jednini m. r. GPR ( bȋl, obarnȗl, hodȋl, pȏčel). Finalno nastavačno m > n ( pod mlin Bȏgon, I. slȃbon, 1. jd, prez. vdin, vȏjin, I. zis ociȇn). U većini primjera i korijensko m > n ( suȃn ʻsamʼ, Vazn, sruȃn ʻsramʼ, ali dm; imp. gl. ziȇt ʻuzetiʼ: zn) . Fonemi f i x (bilježim <h>) su stabilni ( famȇja ʻobiteljʼ, frgat ʻpržitiʼ, fȇšta ʻslavljeʼ, frško ʻsvježeʼ; krȕh, kȕhat, htit ʻbacitiʼ, hodt, hȕdit ʻkoritiʼ).

U finalnome položaju dolazi do obezvučenja zvučnih konsonanata ( obrs, bruȏt, zȋt, prh, obt), pri čemu zvučni velarni okluziv g prelazi u bezvučni velarni frikativ x (bilježim <h>): Buȏh, grȕh ʻugorʼ, kȃlih ʻmaglaʼ, lȗh ʻpepeoʼ. Na slogovnoj granici i ispred l zvučni velarni okluziv g prelazi u zvučni velarni frikativ γ ( dvγnut, moγl, kradiȇγla, nγdere).8 Na kraju riječi i na slogovnoj granici v > f ( krf, krf, ofc, f kȕće). Skup xv (bilježim <hv>) je očuvan: hval, pohvalt.

U imenica m. r. nema proširene osnove (Nmn. brȏdi, orȇsi); Amn. = Nmn. ( vȏjin orȇsi; Odond je bȋlo vȋt jȗdi...) . Imenice ž. r. imaju u DLjd. nastavak -e (D. če je udȇlal svojiȇ žen.; Ljd. po škin), u Ijd. nastavak - u ( zis kȃrpu, ziz vȏdu). U Gmn. imenice m. r. i s. r. imaju nastavak - i ( čȕda vluȃsi, čȕda mȇsti). Imenice ž. r. imaju nastavak - ø ( zis rȗk, ȏsan diȇc, čȕda ruȏžic), a u imenica s nepostojanim a moguć je i nastavak -i ( čȕda divuȏjki). U imenica s. r. paralelno se javljaju nastavci - ø ( čȕda siȇl, pedesiȇt gȏdišć) i -i ( čȕda sȇli).

U DLImn. očuvani su stari nastavačni morfemi: Dmn. imenica m. r. i s. r. ima nastavak -( u) on ( Ako ćeš fitevt kȃmare turšton...), Lmn. ima nastavak - ex (bilježim <eh>) ( po svh kantunćeh, na uteh, na vruȃteh), Imn. ima nastavak - i ( ziz vruȃti, ziz drȕgimi jȗdi). Imenice ž. r. imaju u Dmn. nastavak -( u) an ( Udȇlala sen pogȃče svojn hćeruȃn.), u Lmn. nastavak - ax (bilježim <ah>) ( v Nereznah, v rukh), u Imn. nastavak -ami ( z rukȃmi).

Upitno-odnosna zamjenica glasi č (G. čes), a u upotrebi su i oblici zuȃč, nuȃč, puȏč, vuȃč, česagt, nčesa i svȃčesa.

U deklinaciji brojeva javljaju se arhaični oblici GLmn. ž. r. dvh, trh, četrih.

U infinitivu glagola dočetno -i je apokopirano ( dt, dȇlat, decȋdit). U 3. mn. prezenta uobičajeni su dugi nastavci ( zabolȋju, stojȋju, zorȋju), no javljaju se i kratki ( zuȃbe). U imperativu je apokopirano dočetno -i ( ht, dȃrš). Glagolski prilog sadašnji je rijedak u upotrebi; dočetno -i se izostavlja ( hȏdeć, tekȗć, letiȇć). Glagolski prilog prošli nije u upotrebi. Pluskvamperfekt i kondicional drugi su funkcionalni.

4. Akcentuacija

4.1. Naglasni sustav i naglasna mjesta

Nerezinski govor ima dvonaglasni sustav koji čine dva naglaska: kratki / ̏/ i dugi / ̑/, oba silazne intonacije. Tonska opreka je ukinuta: neoakut se izjednačio s dugosilaznim naglaskom.9 Ovakav naglasni sustav imaju svi lošinjski (ekavski i ikavsko-ekavski10) govori te creski govori Punte Križa i Osora. Govori sjeverno od Osora imaju troakcenatski sustav s očuvanim neoakutom (Vranić 2005: 350).11

Primjeri za kratki naglasak / ̏/:

na početnome slogu: drȕga, 1. jd. prez. mslin, snoć, nkat;

na središnjem slogu: meštrca ʻučiteljicaʼ, Gjd. smutjfca, 3. jd. prez. okȕri ‘treba’;

na finalnome slogu: ov, dišenjt ʻcrtatiʼ, sad, dajinj ‘daljina’.

Primjeri za dugi naglasak / ̑ /:

na početnome slogu: mluȃda, druȃgo, njiȇzina, criȇkva, juȃki;

na središnjem slogu: šetimuȃna ʻtjedanʼ, živiȇnje ‘život’, popuȏlne, danȃska;

na finalnome slogu: veštȋt ‘odijelo’, dulfȋn ‘dupin’, GPR ćapuȃl ‘uhvatio’, 3. jd. prez. vajuȃ.

Kratki naglasak na neposljednjim slogovima podložan je različitim tipovima duljenja (vidi dolje).

Kao u svim cresko-lošinjskim ekavskim govorima (Houtzagers 1985: 886 i Vranić 2005: 350), u nerezinskom naglasnom sustavu nema nenaglašenih dužina:12 pokraćene su i prednaglasne ( ušćipnȗl, tug, tresem, mlek, krel) i zanaglasne dužine ( mȇsec, 1. jd. prez. vȉdin, mȏren; GPR dvȉgnula, vȉdila; I. brȏdon, kȕćon itd.).

Očuvana su stara naglasna mjesta (N. čel, žen; G. dažj, men; D. nog, teb; L. na nosȕ; inf. diht, kopt), ali je u nekih imenica a-osnova ž. r. starije n. p. C došlo do retrakcije naglaska analogijom prema n. p. A (za objašnjenje pojma n. p. vidi 4. 2.), npr. gjȋsta, griȇda, fčȇla, gla, jgra, mȇja, piȇta. Osim toga, u govoru se katkad javljaju sporadične naglasne retrakcije, npr. jen/ jȇna, ov/ ȏvo, živȋn/ žȋvin.

4.2. Koncept naglasnih paradigama

Naglasni prikaz u ovome radu zasnovan je na konceptu naglasnih paradigama prema kojemu se sve (promjenjive) riječi mogu svrstati u jednu od triju paradigama: n. p. A, n. p. B i n. p. C. Navedene naglasne paradigme javljaju se u raznim varijacijama pa se svaka od njih može podijeliti na više potparadigama.13 Sinkronijske naglasne paradigme izravan su nastavak praslavenskih naglasnih paradigama za kojih se tradicionalno rabe oznake oznake n. p. a, n. p. b i n. p. c (Kapović 2015) .

Prvu rekonstrukciju praslavenskih naglasnih paradigama izvršio je Stang (1957), nakon čega je u akcentologiji općeprihvaćen sustav od triju naglasnih paradigama. N. p. a imala je nepomičan stari akut na osnovi (*bba – Ajd. *bbǫ). N. p. b mogla je imati ili neoakut na zadnjem slogu osnove (*bòbъ, *võrtite) ili naglasak na prvom zaosnovnom slogu (*trav, *nosti). N. p. c imala je pomičan naglasak koji je mogao biti na apsolutno prvom slogu (Ajd. *nȍgǫ) ili na sufiksu/nastavku (*nog, Imn. *nogmi). Naglasak na apsolutno prvom slogu preskakao je na prednaglasnicu (*nȃ nogǫ). Osim ovih triju naglasnih paradigama, Moskovska škola, čiji je glavni predstavnik Dybo, pretpostavljala je i postojanje n. p. d koja bi bila kombinacija n. p. b i n. p. c (Bulatova et al 1988, Dybo et al. 1990, 1993). Temelje za tu pretpostavku postavio je Iljič-Svitič ustanovivši da se tijekom akcenatskog razvoja u većine imenica o-osnova m. r. odvio prijelaz iz n. p. b u n. p. c, što čini jednu od postavki Iljič-Svitičeva zakona (Langston 2007: 123). Naime, na temelju građe sa Suska (Hamm, Hraste i Guberina 1956) i iz Istre (Nemanić 1883), Iljič-Svitič je opazio da određene imenice o-osnova imaju miješanu paradigmu u kojoj neki oblici imaju naglasak prema n. p. b, a neki prema n. p. c, iz čega zaključuje da prijelaz iz n. p. b u n. p. c u nekim dijalektima nije obuhvatio sve imenice o-osnova m. r. (Иллич-Свитыч 1963: 119 i Iljič-Svitič 1979: 103–104). Takva miješana naglasna paradigma pronađena je i u zapadnom ukrajinskom dijalektu i u ruskim krivičkim dijalektima (Nikolaev 1988, 1989 i 1991).

N. p. d bila je, prema postavci Moskovske akcentološke škole, prijelazna faza između n. p. b i n. p. c te je imala pomičan naglasak u NA, a nepomičan naglasak u drugim oblicima (Bulatova et al. 1988 te Dybo et al. 1990; 1993, Kapović 2015: 171–172 i 2020: 680).

Postojanje n. p. d ni danas nije u slavenskoj dijalektologiji općeprihvaćena činjenica te je mnogi dijalektolozi smatraju kontroverznom. Kortlandt (1975 i 1994) smatra da građa korištena za argumentiranje praslavenske n. p. d jednostavno predstavlja područja na kojima zakon Illič-Svityča nije proveden. Vermeer pak iskazuje sumnju u vjerodostojnost susačke građe zbog kontradiktornih podataka (naime, Hrastini podatci iz dijela o morfologiji, koji ukazuju na odraz n. p. d, ne podudaraju se s Hammovim koje je Vermeer, nakon istraživanja koje je sȃm proveo na Susku 1979., potvrdio kao točne). Stoga kaže: »The čakavian evidence for the claim that Illič-Svityč's law did not affect all of Slavonic is for the time being inconclusive« (Kortlandt 1984: 23).

Langston (2007) donosi sintezu dotadašnjih podataka o eventualnim tragovima n. p. d u čakavskom, citirajući pritom građu sa Suska (prema Hamm, Hraste i Guberina 1956), iz Sali na Dugom Otoku (prema Dybo, Zamjatina i Nikolaev 1993: 107–108), iz Senja (prema Moguš 1966: 67), s Raba (prema Kušar 1984) i iz nedefiniranog „istarskog” dijalekta, kako ga naziva (prema Nemanić 1883: 370f). Usto navodi i neke izolirane primjere iz raznih čakavskih govora koji bi mogli predstavljati odraz n. p. d (Silba, Žminj). Na temelju iznesene građe Langston zaključuje da postojećim dokazima o postojanju n. p. d treba pristupiti s oprezom s obzirom, između ostalog, i na nepouzdanost dijela građe. Upozorava na to da neki procesi koji su se odvili u određenim govorima, primjerice gubitak tonske opozicije ili sekundarno duljenje vokala u zatvorenome slogu, zamagljuju izvornu razliku između naglasnih paradigama. Iako ne isključuje mogućnost da je navedena građa dokaz postojanje psl. n. p. d, navodi i alternativnu mogućnost da je riječ o naknadnom miješanju naglasnih paradigama B i C.

Ipak, recentnija istraživanja susačkoga govora idu u prilog Iljič-Svitičevoj pretpostavci. Shrager (2011) je ispitivanjem govora susačkih doseljenika u New Yerseyu potvrdila postojanje miješane naglasne paradigme u imenica o-osnova m. r. U prilog njegovoj tezi ide, osim toga, i činjenica da se sinkronijska n. p. D uglavnom javlja kod imenica izvorne n. p. d. Nadalje, recentnim detaljnim istraživanjem Kapović je na Susku ispitao sve relevantne imenice o-osnova (2020) te otkrio znatan broj imenica sinkronijske n. p. D. Većina tih imenica pripadale su i pretpostavljenoj povijesnoj n. p. d.

Pomnijim ciljanim ispitivanjem nerezinskih naglasnih paradigama ustanovila sam da i u nerezinskom postoji sinkronijska n. p. D. Građa i oblici se u velikoj mjeri podudaraju sa susačkim. Razlika je u tome što u susačkom neke imenice imaju mobilnost naglaska u množinskim padežima, npr. Amn. rozȉ/ rȍzi, što u nerezinskom nije ovjereno, i u tome što je u susačkom preskakanje na prednaglasnicu puno dosljednije (usp. Kapović 2020: 696).

4.2.1. Naglasna paradigma D

Naglasna paradigma D javlja se isključivo u imenica a-vrste m. r. te stoga ovdje navodim kratak prikaz naglasnih paradigama spomenutih imenica.

N. p. A karakterizira nepomičan naglasak na osnovi kroz cijelu paradigmu: mȗš, GA. mȗža, D. mȗžu, V. mȗžu, L. od mȗžu, ngavi. mȗži, d. mȗžon, l. od mȗžeh.

N. p. B ima naglasak na zaosnovnome slogu, odnosno, ako je nastavak -ø, na zadnjem slogu osnove: otc, GA. oc, D. ocȕ, L. ot ocȕ, I. zis ociȇn, ngavi. oc, d. ocuȏn, l. zis och.

N. p. C ima pomičan naglasak, koji je u nekim oblicima na apsolutno prvome slogu, a u nekima na nastavku. Naglasak imenica na apsolutnom početku riječi izvorno preskače na prednaglasnicu. U NA. odvija se kompenzacijsko duljenje:14 bruȏt, G. brȏda, D. brȏdu, A. bruȏt/ nȃ brot, V. brȏdu, L. na brodȕ, I. ziz brȏdon, ngavi. brȏdi, d. brȏdon, l. na brȏdeh.

Naglasak imenica n. p. C izvorno preskače na prednaglasnicu u A. ( nȃ more, nȃ vreme, nȃ dan, nȃ pir, nȃ brot, nȃ misal, vȃ dne, pd goru, pȏ starost, nȃ pomoć, nȃ misal), katkad i u L. ( pȏ svetu, pȏ moru), no preskakanje je u mnogim primjerima izgubljeno ( za dȗšu, na zȇmju, na pȗt, na stȗp, na ȏči, na ȕši i td.). U G. nema preskakanja naglaska (A. nȃ brot, ali G. ziz brȏda). Naglasak iznimno može preskakati i u imenica n. p. B ( škviȇr, G. škver, A. nȃ škver).

N. p. D predstavlja kombinaciju n. p. B i n. p. C: poput imenica n. p. C, ove imenice imaju kompenzacijsko duljenje u NA, a neke od njih i preskakanje naglaska na prednaglasnicu u A. (iako je preskakanje u nerezinskome govoru u većini slučajeva izgubljeno). Poput imenica n. p. B, naglasak je na nastavku u jedninskim kosim padežima. U množinskim padežima naglasak je na osnovi kao u n. p. C.: ruȏh ʻrogʼ, G. rog ( Uȏf vuȏl jma dvuȃ rog.), A. za ruȏh/ zȃ roh ( Potegn ga za ruȏh / zȃ roh), ngva. rȏzi; za rȏzi ( Potegn ga za rȏzi.), i. z rȏzi ( Ubuȏl me je z rȏzi.).

Ovakav naglasak imaju sljedeće imenice: buȏk ʻbokʼ (G. bok, ngai. bȏci, l. na bȏceh), druȏp ʻiznutriceʼ (G. drob, n. drȏbi), duȏl ʻudolinaʼ (G. dol, nga. dȏli, l. po dȏleh), juȃs ʻplitki završetak uvaleʼ (G. jaz, n. juȃzi), rȗp ʻrubʼ (G. rub, n. rub/ rȗbi), ruȏh ʻrogʼ (G. rog, ngai. rȏzi), tiȇh ʻobradiva površina okružena stijenjemʼ (G. teg, nga. tiȇzi, l. tiȇzeh), stuȏl (G. stol, n. stȏli), zȋt ʻzidʼ (G. zid, nga. zȋdi, l. po zȋdeh).

N. p. D često se javlja u dubletnim oblicima uz n. p. C. Takav je slučaj u sljedećih imenica: briȇh ʻbrijegʼ (G. briȇga/ breg, nga. briȇzi, l. po briȇzeh), huȃr ʻpanjʼ (G. har, ngav . huȃri/ har), nuȏs (G. nȏsa/ nos, nga. nȏsi, l. vav nȏseh), vruȃt ʻvratʼ (G. vruȃta/ vrat, nga. vrat/ vruȃti).

Preskakanje naglaska na proklitiku u A. ovjereno je samo u imenica nuȏs ( zȃ nos), ruȏh ( zȃ roh) i vruȃt ( nȃ vrat), uz supostojanje varijante bez preskakanja ( za nuȏs, za ruȏh, na vruȃt). U ostalih imenica nema preskakanja ( na briȇh, za buȏk, za druȏp, na duȏl, na grp, na huȃr, na stuȏl, na zȋt).

Kompenzacijsko duljenje u NA. katkada izostaje, npr. u imenica grp ʻgrobʼ (G. grob, n. grȏbi, l. vav grȏbeh) i grst ʻgrozdʼ (G. grozd, ngav. grzdi/ grozd, l. na grȏzdeh).

4.3. Duljenja naglašenoga vokala

U nerezinskome govoru vokali pod kratkim naglaskom podliježu različitim tipovima duljenja: duljenje u slogu zatvorenome sonantom, duljenje u naglašenom zatvorenome slogu, duljenje u naglašenome slogu, neocirkumfleksno duljenje i duljenje u poludugi naglasak.

4.3.1. Duljenje u slogu zatvorenome sonantom ( j, l, r, v, m, n, ń)

Duljenje pred sonantima karakteristično je za sve čakavske govore, a razlike se odnose na uvjete i rezultate duljenja. Inače je rezultat ovoga duljenja u sjevernočakavskim govorima neoakut, no kako u nerezinskome govoru nema tonske opozicije, rezultat je dugosilazni naglasak.15 Budući da je riječ o starom tipu duljenja, koje se kronološki odvilo prije diftongacije dugih vokala,16 vokali zahvaćeni predsonantskim duljenjem su »po artikulaciji, funkciji i mijenama kojima su podložni potpuno identični etimološki dugima« (Zubčić 2006: 331). Konkretno, u slučaju nerezinskoga govora, na produljenim se vokalima odvija diftongacija.

Duljenje se u Nerezinama provodi dosljedno u unutarnjem slogu, manje dosljedno u finalnome slogu.

Primjeri duljenja:

a) u unutarnjem slogu: divuȏjka, guȏrki, zmȏrac, G. zmuȏrca ʻsjeveroistokʼ, korȇnat, G. koriȇnta ʻmorska strujaʼ, Studȇnac, L. na Studiȇncu; Nereznac, n. Nerezȋnci;17

Iznimke:

u prefiksu naj- ( njmlaji, njprije);

katkad ispred n ( brnkat ʻzanovijetatiʼ, vnka).18

Dugi naglasak u oblicima zmȏrac, korȇnat, Studȇnac i td. rezultat je naknadnoga duljenja u naglašenome slogu (vidi dolje); izvorno je riječ o kratkome naglasku.

b) u finalnome slogu: mugruȃnj ʻšipakʼ, tovuȃr ʻmagaracʼ, vapuȏr ʻbrodʼ, kosuȏr ʻkosirʼ, kuȏnj; GPR ustuȃl, ušćipnȗl, budȋl;19

Iznimke:

na odrazu poluglasa ( kotl, orl, Vazn, posl, samnj ʻsajamʼ, 1. jd. prez. nisn);

u 1. jd. prez. glagola n. p. C ( hropn ʻhrčemʼ, zjedn ʻizjedemʼ);

u GPR m. r. nekih glagola ( šl ʻišaoʼ, prišl, orl);

u pridjeva s dočetnim - av i -iv koji se ostvaruju kao -af i -if ( boležjf, strašjf, malčf, jetikf ʻčangrizavʼ i td.);

u pridjevskih zamjenica s dočetkom -ov koji se ostvaruje kao -of ( takf, ovakf, kakf i td.);20

u nekih imenica, npr. čobn, krf, sr, dm; škj/ škuȏj ʻotokʼ.21

4.3.2. Duljenje u naglašenom (nefinalnom) zatvorenome slogu

Duljenje u naglašenom zatvorenome slogu u principu se ne očekuje u nerezinskome govoru jer je ono tipično za srednjočakavske (ikavsko-ekavske) govore južno od linije Lošinj–Novi Vinodolski (Kapović 2015: 594).22 Lukežić (1990: 84) tvrdi da se ovaj tip duljenja »odvija u ikavsko-ekavskim govorima različitom čestotom i u zavisnosti od vokala na kojem se ostvaruje«. Također napominje (1990: 85–87) da se ovakvo duljenje iskazuje kao vrlo izražena tendencija ili zakon u otočkom arealu ikavsko-ekavskog dijalekta, uključujući lošinjske govore, ali i da ovakvog duljenja nema ni u ikavskim ni u ekavskim govorima čakavskog narječja. Prema Zubčić (2006: 337), ovaj tip duljenja nije tipičan za čakavski sjever »jer se ostvaruje unutar malobrojnih oaza i najčešće nije sustavno«. U sjevernočakavskim govorima Zubčić navodi samo primjere duljenja u finalnom zatvorenome slogu, ne i u unutarnjem slogu.23

Čini se da se u nerezinskom govoru duljenje u naglašenom zatvorenome slogu ipak odvija u određenih primjera, npr.: bluȃγdan, puniȇstra ʻprozorʼ, neviȇstica ʻsnahaʼ, pruȃskva ʻbreskvaʼ, bruȏskva ʻkeljʼ.24 Na finalnome slogu nema duljenja: otc, obt ʻručakʼ, kao ni u jednosložica: dš ʻkišaʼ, ps.25 Po diftongaciji koja se odvila na produljenim vokalima vidljivo je da je riječ o kronološki starijem tipu duljenja koje se odvilo prije diftongacije. Kako se u govorima Ćunskog, Malog Lošinja i Velog Lošinja ovakav tip duljenja provodi dosljedno, moguće je da je riječ o izoliranim primjerima koji su izravno preuzeti iz tih govora, ili pak o izrazito rubnom obilježju nerezinske akcentuacije.26 Također, moguće je i da postoje primjeri duljenja na vokalima i i u, no budući da ti vokali ne diftongiraju rezultati se duljenja mogu preklapati s poludugim naglaskom (vidi dolje), zbog čega nema pouzdanih primjera.

4.3.3. Duljenje u naglašenome (nefinalnom) slogu

Ovaj tip duljenja javlja se na cijelom čakavskom teritoriju, a razlike među pojedinim govorima odnose se na vokale zahvaćene duljenjem i na uvjete duljenja. Dosadašnjim istraživanjima na Lošinju, Susku i Cresu potvrđeno je duljenje vokala a, e i o (Kapović 2015: 594–595 i 606–607 te Zubčić 2006: 341–342) .27 U nerezinskom govoru duljenje zahvaća vokale a, e i o u nefinalnim naglašenim (otvorenim i zatvorenim) slogovima.28 Ovo duljenje je kronološki mlađe od duljenja u zatvorenom naglašenome slogu, a što je vidljivo iz činjenice da produljeni vokali ne diftongiraju (usp. Kapović 2015: 610). Stoga ovo duljenje ne treba brkati sa starijim duljenjem u naglašenom (nefinalnom) zatvorenom slogu (tipa pruȃskva) pri kojem se provodi diftongacija (vidi gore). Navedena tvrdnja donekle se kosi s tvrdnjom Zubčić (2006: 341) da se u creskim i sjevernološinjskim govorima »sustavno (...) dulje vokali a, e i o, a kvantitetom se, najčešće i kvalitetom, ne razlikuju od etimološki dugih vokala«.29

Iako duljenje u naglašenom (nefinalnome) slogu u nerezinskome govoru zahvaća i otvorene i zatvorene slogove, postoje razlike u dosljednosti i učestalosti duljenja u tim dvama slučajevima. Naime, kako ćemo vidjeti u primjerima koji slijede, duljenje u otvorenom slogu učestalije je i dosljednije, dok je duljenje u zatvorenome slogu manje dosljedno.

A) duljenje u otvorenome slogu

U moje informantice dosljedno se dulje vokali a, e i o u otvorenom naglašenome slogu, a rezultat duljenja naglasak je fonetski jednak izvornome dugome naglasku . Ipak, u nekih govornika opazila sam manje dosljednosti u duljenju vokala e i o.

Primjeri duljenja:

na vokalu a: rȃme, vȃvek, lopȃta, kȃmo, pjȃca, slȃbo, G. mȃtere, vrȃga; GPR dȃla, ustȃla itd.;

na vokalu e: besȇda, kolȇno, udȇlat, nedȇja, susȇda, lȇto, GPR tarpȇla, štȇla, skarbȇla itd.;

na vokalu o: ȏči, bȏje, vȏjin, govȏrin, gȏre, dȏle, dȏma, sebȏta, vȏja, GPR mȏgal itd.

B) duljenje u zatvorenome slogu

Duljenje u zatvorenome slogu provodi se s nešto manjom dosljednošću nego duljenje u otvorenome slogu. Dok je vokal a često produljen (u moje sam informantice zabilježila tek pokoju iznimku), na vokalima e i o duljenje se provodi uz mnoge iznimke. Ostvaraj ovog tipa duljenja u nekim je primjerima fakultativan; naime u moje informantice katkad bilježim različit naglasak u istim primjerima (npr. 1. jd. prez. napȇštan i napštan ʻistučemʼ), a i u drugih sam govornika opazila puno više iznimaka.

Primjeri duljenja:

na vokalu a: zȃdnji, danȃska, vičerȃska, opjȃhnut ʻispratiʼ; iznimke: sγda ʻuvijekʼ, sγdere itd.;

na vokalu e: obȇdvat ʻručatiʼ, črȇšnja, unȇšto ʻpriličnoʼ, mȇsto, komp. pril. lȇpče; iznimke: jška ʻmamac za ribuʼ, kršta ʻkrijestaʼ, sckat;

na vokalu o: dȏsta, pȏšta, smȏkva, lȏkva, GPR okrȏšnjala ʻošamarilaʼ; iznimke: blak, bruč, pzdraf, 1. jd. prez. zvdnin ʻrazvodnimʼ, zštrin ʻizoštrimʼ itd.

U ovaj tip duljenja spadaju i primjeri duljenja refleksa slogotvornog  ( sȃlza, pȃlš, žȃlti) i  ( kȃrf, pȃrsa, sekȃrva, žȃrno, čȃrf, gȃrm, tvȃrdi). Iz ovih je primjera očito da su u nerezinskome govoru sekvence ar i al nastale od slogotvornog , odnosno , nakon provođenja predsonantskoga duljenja.

4.3.4. Neocirkumfleksno duljenje

Ova pojava (u literaturi poznata i kao sjevernočakavska metatonija) karakteristična je za sjevernočakavske govore te su se prema njoj sjeverozapadni čakavski govori tradicionalno izdvajali u zaseban sustav u odnosu na središnje i jugoistočne čakavske govore u kojima nema metatonije (npr. Vermeer 1982: 289–290; Zubčić 2006: 327–328). Izoglosa neocirkumfleksnoga duljenja ne poklapa se s izoglosom odraza jata: osim sjevernočakavskoga dijalekta ova pojava obuhvaća i sjever ikavsko-ekavskoga srednjočakavskoga dijalekta, npr. krčke govore, Novi Vinodolski, Grobnik i td. (Kapović 2015: 291).

Govoreći o neocirkumfleksnom duljenju, Vermeer (1982: 291) kao liniju razgraničenja navodi liniju „Lošinj–Novi” koja siječe Lošinj na dva dijela protežući se do područja između Novog Vinodolskog i Senja. Neocirkumfleks je, dakle, prisutan u većini čakavskih govora sjeverno od te linije (u nekim govorima Istre i Hrvatskog primorja te na Krku, Cresu i dijelu Lošinja), dok ga južno od te linije nema, kao ni u Gradišću i u dubljoj unutrašnjosti čakavskoga područja.30 Prisutstvo ili odsutstvo neocirkumfleksa jedan je od glavnih kriterija Vermeerove podjele čakavskih govora na sjeverozapadne (govori s neocirkumfleksom bez obzira na odraz jata), središnje (ikavsko-ekavske govore bez neocirkumfleksa) i jugoistočne (ikavske govore bez neocirkumfleksa) (Vermeer 1982: 289–290).

Mišljenja dijalektologā po pitanju kategorija neocirkumfleksnoga duljenja su različita. Prema Lukežić (1996: 90), u sjevernočakavskim govorima metatonija se obično odvija u prezentskoj osnovi dijela glagola prve, druge, pete i šeste vrste (npr. inf. sst, ljat, putovt: 1. l. jd. prez. lȇgnēn, sȇdēn, lȃjēn, lȃjuć, putȗjuć) te u određenih pridjeva ( stȃri, bogȃti, širȏki). Zubčić (2018: 96) precizira da je riječ o prezentima sljedećih glagola: e-prezentima n. p. a s osnovom na sonant (tipa šȋje, čȗje), ne-prezentima n. p. a (tipa zȋne, počȋne, nȋkne, gȋne), je-prezentima n. p. a (tipa jȃše, mȃže) i e-prezentima s osnovom na sonant koji su prešli iz n. p. a u n. p. c (tipa gnjȋje, kȗje, vȋje i td.) . Nadalje, Zubčić (2018: 104–105) svrstava Nerezine (zajedno sa Svetim Jakovom i Puntom Križa) u one govore u kojima se duljenje ostvaruje u svim navedenim kategorijama osim u ne-prezentima ( št: šȋje, ljat: loȃje; dgnut: dgne; plkat: ploȃče; vjat: viȇjen)31 te da u sjevernološinjskim i creskim govorima nema duljenja u određenih pridjeva (Zubčić 2018: 135). Kapović (2015: 292–293) pak tvrdi da se metatonija u sjevernočakavskim govorima odvija u svim e-prezentima i u glagolskom prilogu sadašnjem glagola n. p. a. Što se tiče određenih pridjeva, navodi da se neocirkumfleks na čakavskome sjeveru u njima javlja u svim ili većini oblika u nekim govorima (npr. Kastav, Grobnik), a u nekima (npr. Novi Vinodolski) u samo nekoliko njih (Kapović 2015: 330).

Valja napomenuti i da je riječ o starome tipu duljenja32 nakon kojeg se na produljenim vokalima a, e i o odvila diftongacija. Budući da vokali a, e i o podliježu i novijem tipu duljenja u naglašenome slogu (vidi gore), diftongacija može poslužiti kao vrijedan razlikovni kriterij u utvrđivanju kategorija neocirkumfleksnoga duljenja.

Prema mojim podatcima, u nerezinskome se govoru neocirkumfleksno duljenje provodi u određenim glagolskim kategorijama:

u e-prezentima n. p. A, npr. bȗden, šȋjen, čȗjen, obȗjen, trȗjen;

u je-prezentima n. p. A, npr. pluȃčen se, muȃžen, luȃje, riȇže; iznimka: lȃžeš;33

u prezentu eva-glagola n. p. B, npr. pobojšȗjen, rinforcȗje ʻpojačava seʼ, kacȗjen ʻpodvaljujemʼ, kalmȗje ʻsmiruje seʼ .

Duljenja nema u ne-prezentima (što se podudara s podatcima Zubčić, vidi gore); dužina u primjerima kjȇknut – kjȇknen, prȃsnut – prȃsnen, odlȃγnut – odlȃγnen posljedica novijeg tipa duljenja u naglašenome slogu (vidi 4. 3. 3.), što je vidljivo iz neprovođenja diftongacije.

Nije sigurno odvija li se neocirkumfleksno duljenje u određenih pridjeva. Po svemu sudeći, moguće su dvije varijante: ili se duljenje uopće ne odvija, ili se odvija tek u nekolicini primjera. Naime, nerezinski primjeri stuȃri, muȃli, pruȃvi, ruȃni, koji se često u literaturi navode kao primjeri neocirkumfleksnoga duljenja,34 nisu pouzdani jer isti pridjevi imaju neoakut u južnočakavskim govorima što upućuje na drugačije postanje duljine. Prema Kapoviću (2011: 114) ovi pridjevi izvorno pripadaju n. p. a i imaju naglasak koji postankom nije neocirkumfleks.35 Zubčić (2018: 128–130) tvrdi da se neocirkumfleks u sjevernočakavskim govorima javlja u sljedećih sufikasa: -at, -an, -iv, -av, -ev, -en, -ok i -ak.

Navodim primjere za navedene sufikse iz nerezinske građe:

- at: bogȃti, domišjȃti, golovrȃti, muhjȃti ʻmušičavʼ;

- an: pruȃzni, ali potrȇbno, želȇzni;

-iv: boležjva, strašjva, gropjvo ʻčvornatoʼ;

-av: arjȃvi ʻhrđavʼ, jetikȃvi ʻčangrizavʼ, lašćȃvi ʻblještavʼ, palzȃvi ʻsklizakʼ;

-en: čavjȇna, zelȇna, poštȇna;

-ok: visȏki, širȏki, galbȏki ʻdubokʼ;

-ak: kruȃtki, riȇtki.

Iz navedene građe je vidljivo da se duljenje u većini slučajeva ne provodi; iznimka je pridjev kruȃtki. Naime, pridjevi pruȃzni i riȇtki ne mogu se smatrati primjerima duljenja jer su dugi i u neodređenom obliku. Iako pridjev kruȃtki na prvi pogled djeluje kao primjer neocirkumfleksnoga duljenja, s takvim zaključkom ne treba žuriti. Naime, ovaj je pridjev (kao i pridjev riȇtki) potvrđen drugdje u čakavskom kao n. p. Bː ili n. p. A^Bː te se kod njega takav naglasak i očekuje.36 I pridjev prazan u većini sjevernočakavskih govora također izvorno pripada n. p. Bː.37 Budući da u ostalih sufikasa nema primjera za neocirkumfleksno duljenje, tvrdnja Zubčić da u Nerezinama nema neocirkumfleksnoga duljenja u određenih pridjeva (vidi gore) vjerojatno je točna. Ako je u nekih od ovih primjera ipak riječ o neocirkumfleksu, to se pak uklapa u Kapovićevu tvrdnju da se on u nekim sjevernočakavskim govorima javlja tek u nekolicini primjera (vidi gore).

4.3.5. Duljenje u poludugi (tromi) naglasak

Poludugi (tromi) naglasak javlja se kao fakultativna varijanta kratkoga naglaska u unutarnjem otvorenom (a katkad i zatvorenom) slogu. Može se ostvariti na vokalima i i u koji nisu zahvaćeni nijednim od već spomenutih tipova duljenja. Tromi naglasak zabilježen je u nekim sjevernočakavskim govorima, npr. sporadično na Susku (Kapović 2020: 529). O sličnoj pojavi govori Zubčić (2006: 331) kada piše o mlađem tipu duljenja u otvorenu slogu pri kojem »vokali najčešće ne dosežu kvantitetu etimološki dugih i najčešće ih ne prate kvalitativne promjene koje se događaju na etimološki dugim vokalima«. Ovakav naglasak Zubčić je evidentirala u mnogim sjeverozapadnim čakavskim govorima (isključivo u otvorenome slogu) i također ga bilježi znakom < ̋ > (Zubčić 2006: 338‒341). Na Cresu i na Lošinju Zubčić pak ne bilježi tromi naglasak, već isključivo sustavno duljenje a, e i o u nefinalnom otvorenome slogu (vidi 4. 3. 3.). S obzirom da je tromi naglasak izrazito učestao u moje informantice, ali da ga u nekih ispitanika uopće nisam zabilježila, moguće je da je riječ o individualnom obilježju.38

Fonetski gledano, ostvaraj poludugog naglaska može biti nešto duži od kratkog, ali i potpuno jednak dugom naglasku. Najčešće je vrlo blizak dinamičkom naglasku kakav imaju govori s jednonaglasnim sustavom. U ovome radu poludugi naglasak bilježim znakom < ̋ >, slijedeći pritom tradiciju hrvatske dijalektologije.39

Poludugi (tromi) naglasak može se ostvariti:

na vokalu i u unutarnjem otvorenome slogu (GPR zlečla, sla, vše), katkad i u unutarnjem zatvorenome slogu ( turšti, stra);

na vokalu u u unutarnjem otvorenome slogu (GPR čűla, okűri, čűda, műčil, kűća), katkad i u unutarnjem zatvorenome slogu ( krűšva).

5. Zaključak

Govor mjesta Nerezine na otoku Lošinju pripada otočkom poddijalektu sjevernočakavskog ekavskog dijalekta te se unutar njega, zajedno s govorima Svetoga Jakova te Osora i Punte Križa na Cresu, odlikuje nekim rubnim značajkama u odnosu na ostale sjevernočakavske govore.

Uz obilježja koja su karakteristična za mnoge govore sjevernočakavskog otočkog poddijalekta (primjerice, nepostojanje tonske opreke i nenaglašenih dužina), nerezinska se prozodija odlikuje nekim obilježjima koja dijele sjevernočakavski i srednjočakavski govori (npr. duljenje u naglašenome slogu). S druge strane, duljenje u zatvorenom naglašenome slogu, koje je u nerezinskom zabilježeno u nekolicini primjera, obilježje je koje potvrđuje rubnost nerezinskoga govora u odnosu na ostale govore otočkoga poddijalekta, s obzirom da je riječ o obilježju karakterističnom za ikavsko-ekavske govore koje se u ekavskim govorima ne očekuje.

Najzanimljivije obilježje nerezinske akcentuacije zasigurno je postojanje naglasne paradigme D. Činjenica da se primjeri izneseni u ovome radu u velikoj mjeri podudaraju sa susačkim primjerima ide u prilog pretpostavci da je susačka (a time vjerojatno i nerezinska) n. p. D izravan nastavak praslavenske n. p. d. Zajedno sa susačkom građom, nerezinski primjeri n. p. D mogu poslužiti kao polazišna točka za daljnja sustavnija akcentološka istraživanja na širem prostoru. U nadi da ova tvrdnja neće zvučati odviše pretenciozno, usudila bih se reći da bi rezultati tih istraživanja mogli biti od značaja ne samo za hrvatsku dijalektologiju, već i za historijsko-komparativnu akcentologiju.