Uvod
Naftni i plinski sektor Republike Hrvatske (RH), kao i ukupno gospodarstva nakon ratnog razdoblja 1991.-1995. i oslobađanja okupiranih područja, nastavio je poslovanje u uvjetima obnove i oporavka, ali i daljnjeg razvoj nekih djelatnosti. To je bilo popraćeno brojnim strateškim prilikama i prijetnjama, prvenstveno promjenjivim tržišnim okolnostima, zatim zakonodavnim, vlasničkim, organizacijskim i dr. promjenama te prilagodbama koje su ponajviše vezane uz pristupanje u članstvo EU-a (od 2013.). Pritom poseban značaj ima utjecaj energetske tranzicije, ali i raznovrsne krize proteklih desetljeća koje su usporavale razvoj i izazivale recesije kako u RH i Europskoj uniji (EU), tako i na svjetskoj razini. U sklopu energetske tranzicije posebni značaj dobivaju obnovljivi izvori energije, čiji razvoj EU potiče kroz europske politike i nacionalne strategije s ciljem smanjenja emisija stakleničkih plinova, povećanja energetske neovisnosti i dekabonizacije. Istodobno sve veći značaj dobiva i nuklearna energija kao niskougljični i pouzdani izvor energije, pri čemu dio država članica intenzivira ulaganja u postojeće nuklearne kapacitete i razvoj novih tehnologija, uključujući male modularne reaktore (SMR) kako bi se osigurala dugoročna sigurnost opskrbe i smanjila ovisnost o uvozu fosilnih goriva. RH također bilježi rast udjela obnovljivih izvora energije te stvara preduvjete za dugoročniji razvoj nuklearne energije. Unatoč tim smjerovima, nafta i plin i dalje zadržavaju ključnu ulogu u energetskom sustavu RH i EU-a, osobito u segmentu sigurnosti opskrbe, a različite krize pokazale su koliku važnost ima diverzifikacija dobavnih pravaca. Posljednjih desetljeća globalno gospodarstvo pogođeno je financijskom krizom 2008./2009., zdravstveno-gospodarskom krizom 2020., geostrateškom krizom izazvanom ruskom invazijom i ratom u Ukrajini od 2022. te eskalacijom sukoba na Bliskom istoku od početka 2026. Ruska invazija i rat u Ukrajini doveli su do snažnog rasta cijena plina i drugih energenata u 2022. što je usporilo zelenu tranziciju posebno u odnosu na planove u idućih desetak godina. Nakon toga dolazi do promjene u energetskim tokovima Europe u smjeru diverzifikacije izvora i pravaca opskrbe, što je institucionalno potvrđeno kroz plan REPowerEU. Sankcijski režim prema Rusiji ubrzao je transformaciju energetskog sustava Europe, posebno u segmentu opskrbe energentima, te razvoja i jačanja drugih pravaca opskrbe. Politika nove američke administracije od početka 2025., (ekonomska i vojno-strateška), zatim rat u veljači i ožujku 2026. SAD-a i Izraela (s jedne strane) i Irana te nastavak ratnih okolnosti i neizvjesnosti, posebno vezanih uz slobodan prolaz Hormuškim tjesnacem djeluju na rast cijena, posebno nafte, te povećavaju rizike za sigurnost opskrbe energijom i drugim robama. Sve to djelovalo je i djeluje na energetski i ekonomski potencijal naftnog i plinskog sektora koji će i kroz narednih četvrt stoljeća, posebno do 2040. biti značajan za sigurnost opskrbe energijom RH i regije te gospodarski razvoj. Analiza tridesetogodišnje prošlosti i trendova (1995.-2024./2025.) uz navođenje nekih strateških događanja i pokazatelja smatra se jednom od dobrih podloga za previđanje i djelovanje u budućnosti (2030./2050.) aktera u naftnom i plinskom gospodarstvu. Pritom su razdoblja i godine istraživanja pojedinih područja prilagođeni dostupnosti javno objavljenih podataka i njihovoj metodološkoj usporedivosti.
