Izvorni znanstveni članak

DOMAĆE, VLASTITO I OSOBNO: AUTOKULTURNA DEFAMILIJARIZACIJA

Valentina Gulin Zrnić orcid.org/0000-0002-3078-8033 ; Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, Hrvatska

Sažetak

U ovome refleksivnom metodološko-epistemološkom tekstu autorica raspravlja o istraživanju u kojemu je istraživač gotovo potpuni sudionik terena, praktično, kontekstualno i kognitivno, odnosno, o situaciji kada se okolnosti istraživačeva života mobiliziraju u znanstvenoistraživački pothvat. Vlastito terensko iskustvo u istraživanju suvremene urbane zajednice autorica promišlja unutar postmodernog koncepta autoantropologije.
Prefiks 'auto' odnosi se na tri ključna raspravljana aspekta. Prvo, na autorefleksivnost unutar same znanosti kao otvorenog polja koje podliježe redefiniciji predmeta istraživanja, metodologije i epistemologije. Drugo, autoantropologija referira na vlastito
– istraživanje vlastite kulture unutar "kulturnog kontinuiteta", u kojemu istraživač i sudionici istraživanja dijele kontekst istraživanja. Treće, referenca se odnosi na osobno u istraživanju, koje je dinamičan koncept propitivanja i reevaluiranja osobnih iskustava
tijekom istraživanja, i kazivačevih i istraživačevih. Osobno i vlastito podrazumijevaju relacije iz perspektive istraživača, preklapajući se i čineći kontinuirano fluidan istraživački kontekst. I u odnosu na osobno (iskustvo) i na vlastito (društvo i kulturu), u raspravljanom konceptu autoantropologije istraživač je toliko opleten terenom da
kontinuirano ne mora propitivati ulazak u teren, što je često raspravljana terenska tema, nego upravo iskoračivanje iz terena. Kad je istraživač ontološki i epistemološki suživljen s terenom, nužna je autokulturna defamilijarizacija, o kojoj se raspravlja u tekstu kao o udaljavanju od istraživane zajednice, izlaženju iz zajednice, racionalizaciji interioriziranog (znanja, povijesti, iskustva). Potrebna je i izrazita istraživačka senzibilizacija i etnografska imaginacija kako bi se defamilijariziralo od vlastitoga, od bliskosti koja čini nevidljivim mnogošto u svakodnevnom životu. No upravo nas ova istraživačka situacija kulturne bliskosti čini i kazivačima. U tekstu se problematizira vrednovanje osobne
istraživačeve životne priče u odnosu na korpus narativne građe koji stvara tijekom istraživanja i oblikovanje intervjua kao trajno otvorenog procesa kreiranja istraživačkog pothvata.
Ono ključno u čemu autorica propituje koncept autoantropologije, nastojeći u njemu konstruirati okvir za vlastito istraživanje i terensko iskustvo, jest ukidanje Drugosti (prostorne, kontekstualne), izokretanje specifične metodološke paradigme i inkorporiranje autobiografskoga. S tim elementima, ovaj u hrvatskoj etnologiji još uvijek nedovoljno problematiziran pojam, nudi kao odrednicu istraživanja unutar antropologije suvremenosti ili bliskoga. Tradicionalni kanon antropologije – drugi - drugdje - drukčiji – u autoantropologiji zamjenjuje sva tri elementa, predmetni, prostorni i karakterni. Uz specifičan antropološki metodološki i konceptualni temelj autoantropologija stvara znanje u novoj trodimenzionalnosti mi - ovdje - slični.

Ključne riječi

autoantropologija; antropologija suvremenosti; metodologija; Drugi i/ili Bliski

Hrčak ID:

2919

URI

https://hrcak.srce.hr/2919

Datum izdavanja:

5.6.2005.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 3.081 *