Hrvatska privatizacija kao inicijalna aproprijacija

Sažetak

Privatizacija opstaje kao „istočni grijeh” hrvatske tranzicije. Proces iz devedesetih godina prošlog stoljeća opterećuje i reformske napore u drugom desetljeću 21. stoljeća. Podaci o rezultatima privatizacije predmet su inkonkluzivne diskusije. U radu se analizira priroda hrvatske privatizacije i zaključuje da je imala karakter inicijalnog prisvajanja „ničijeg” vlasništva. Inicijalno je prisvajanje, prema definiciji, ono u kojem se vlasništvo uspostavlja samostalnim činom bez suglasnosti drugih afektiranih strana. Potpuno je kontroverzno to što je karakter inicijalnog prisvajanja (kolokvijalno – grabež) imala tzv. sekundarna privatizacija, koja se mahom odvijala u drugoj polovini devedesetih, nakon inicijalne alokacije dionica prema Zakonu o pretvorbi, u procesu okrupnjavanja vlasništva, unatoč tome što uglavnom nije bila protuzakonita. Razmjena, „tržište” na kojem se od inicijalne alokacije razvila inicijalna aproprijacija, također je imalo kontroverzne karakteristike. Prema ekonomskoj analizi, inicijalno prisvajanje vodi rasipanju resursa. Retorika koja ga je legitimirala živi i danas.